Novosti

Piše: Ljubomir Stanojević^©

Prvakinja osječke Opere VESNA BALJAK uskoro će obilježiti 30-godišnjicu umjetničkog rada. Kao Tosca, moćna Puccinijeva heroina.

Ovo je „slovo ljubavi“ jednoj dragocjenoj, tihoj, samozatajnoj osobi koja živi svoj umjetnički život tu, pored nas.

Kako je to suprotivo teatru i njegovim „junacima“, protagonistima! Ta samozatajnost!

A Vesna je upravo to: „neprimjetljiva“ na ulici, i snažna i moćna na pozornici. I tako već trideset godina. I više. U Osijeku. U svojem, našem i kazalištu publike – zaljubljenika koji je podržavaju i vole.

Vesna je rođena Mostarka (1965.), sarajevska diplomantica, s roditeljima koji su davno došli u Slavoniju (blizu Požege), pa je i Slavonka. Dugim životom i radom – Osječanka.

U Sarajevu Pero Zubac promovira svoja izabrana djela: prva od četiri knjige zove se „Mostarske kiše i neka druga zemlja“. U Osijeku, Vesna Baljak obilježava umjetnički jubilej. Mislim na Vesnu i Zupca: „U Mostaru sam voleo neku Svetlanu jedne jeseni / Kad bih znao ko je sada ljubi / ne bi mu zubi, ne bi mu zubi…“ Prisjećam se i odličnoga Milenka Ognjenovića i njegova recitiranja: „A padale su svu noć neke modre kiše nad Mostarom…“.

Vesna ljubi ovaj Grad na Dravi. I supruga Claudija, umjetnika. I sina, maturanta. Ali, iznad svega: pozornicu. To je njezin život, oduvijek, i trajno. Tosca je kruna. Danas je dramski sopran, kada je počela u Osijeku (1989.), odmah po diplomiranju, bila je koloraturka. Točnije: lirsko-koloraturni fah. U prvih petnaest osječkih sezona* imala je čak 25 premijera, nekoliko Uskrsnih i Novogodišnjih koncerata.

Počela je kao Anna u „Nabuccu“, Eva u „Zrinjskom“ (kasnije, bila je, po sudu ovog autora točnija – Jelena!), Blonda u „Otmici iz Saraja“ i Stasi – u prvoj svojoj osječkoj opereti, „Kneginji čardaša“. U ratnoj sezoni 1991./92. Zajčeva je Zlatka, odmah potom i Giorgetta u „Plaštu“ i Norina u „Don Pasqualeu“. Još je rat!

Potom slijede Violetta u „Traviati“, Mimi u „La Bohème“, Marica u „Prodanoj nevjesti“, Gilda u „Rigolettu“, Oscar u „Krabuljnom plesu“… Carolina je u „Tajnom braku“, Frasquita u „Carmen“, Amina u „Mjesečarki“, Susanna u „Figarovu piru“, Laureta u komičnom „Gianniju Schicchiju“, Despina u „Cosi fan tutte“ i meni najmilija – Lucia di Lammermoor (upamtljiva „scena ludila“ – „koju mogu otpjevati samo pjevači koji raspolažu dobro razvijenim koloraturnim sopranskim registrom“, kako je napisao naš davni suradnik i prijatelj, glazbeni kritičar i pisac Nenad Turkalj).

Vesna Baljak pjevala je u operetama („Grofica Marica“, „Zemlja smiješka“, „Šišmiš“, „Barun Trenk“), kasnije i u mjuziklima. U tom njezinom „prvom razdoblju“, o kojem govorimo, dirigenti bili su joj: Željko Miler, Vladimir Kobler, Zoran Juranić, Veseljko Barešić, Mladen Tutavac, Peter Oschanitzky, Berislav Šipuš i Antun Petrušić. Kao redatelji predstava u kojima je Vesna tumačila uglavnom naslovne ili glavne likove, potpisani su Petar Selem, Petar Šarčević, Tomislav Durbešić, Vlado Štefančić, Petar Vujačić, Krunoslav Cigoj, Zoran Juranić, Zlatko Kauzlarić Atač, Caterina Panti Liberovici, Ozren Prohić, Ivica Krajač, Stephanie Jamnicki i Krešimir Dolenčić.

Vesni želimo… „modre kiše…“ nad Osijekom!

* Ovaj autor, načelno, opservira umjetničke osobe i kazališne događaje HNK do kraja 20. st. Stoga je i navod uloga i predstava V. B. uokviren tim razdobljem.