28.03.2024.
Piše: Ljubomir Stanojević©
Dakako, ovo će mjesto u mojem sjećanju ostati
sveto
Molim te brže koračaj i nemoj se osvrtati.
Slavko Mihalić, “Orfejeva oporuka“
Tako, u životu, biva: prodorni prodiru, samozatajni – padaju u zaborav. Kvaliteta – ne uvijek na prvome mjestu. Točnije: dok je „na uvidu“ – suvremenicima, ima nade i za po koju kritičku verifikaciju. Poslije…
Kako god: 10. je obljetnica smrti Antuna Zrnčića (Sarajevo, 12. lipnja 1943. – Varaždinske Toplice, 25. ožujka 2014.), Osječanina od malih nogu, đaka ovdašnje Učiteljske škole, pjesnika osječkoga književnoga kruga 60-ih (časopisi Revija i Kazalište, samostalne zbirke).
Sporo je vrijeme.
Otežao je pogled nebesnika.
Blagdan je čovjeku govor kao kad
Sve spremno je za svetkovinu.
Samotni su puteljci zapada, najdraže leži zaboravljeno.
Večer smo, klonuli smo,
Bezimeni i gotovo smo bludnici.
Pretiha je kuća postala putniku.
U govor smo dospjeli, u zavičaj,
Osjećamo zemlju i vatru, skoro slijepi,
No naklone su staze zemlje nazočnicima.
Tuđina smo,
I vlastiti jezik gotovo moramo učiti.
Zanijemio je otac kuće.
Ti, materinski grade, tihi živote, kamo
Odlaze lakši puti i klas je teži od ljubavi, sačuvao si
Još ponekog od mojih ljubljenih, zahvaljuje ti
Jedno štedljivo srce, jer mnogo valja znati…
Tamni sati gdje bez prijatelja moramo živjeti,
I jedva smo došli dotle, no teško širi srce
Što blizu zavičaja počiva, nesustalo.
No tek dolazi duga užasna zima i šturi dani.
(Iz: Kazalište, 22-25, Osijek, svibanj-lipanj/rujan-listopad 1968.)
Na fotografiji:
Sjećanje na pjesnika