18.07.2024.
Piše: Ljubomir Stanojević©
“Kriza kazališta” – a sve napisano moj je osobni prinos fragmentarnoj mozaičnosti osječke kazališne slike – ostala je, vjerujem, do danas jednako živa i izazovna. Svatko od nas nalazi u njoj svoje, odgovarajuće mjesto. I svatko ju i čini i tumači na svoj način, od kojih je, čini mi se, najgori (najnerealniji) onaj jakih zaoštravanja: da “krize” ima ili nema. Jer, nje i ima i nema! Ovisno o motrištu, vlastitim kriterijima, ambicijama, kritičnosti.
Već vidim (očekujem) sljedećega mladca koji će je, samouvjereno, doći (raz)rješavati. Dakako, s uvjerenjem da su kazališni prethodnici “stari, nesposobni i ne znaju“. Radujem se toj naivnosti. Jer i taj će mladac, domogne li se ljubavlju do same suštine teatra – griješiti! Valja mu u tom i izdržati, barem tolike godine koliko je to uspjelo njegovim prethodnicima. Tek u kontinuitetu kazališnog svakodnevlja, naime, može računati na svoj „hod kroz povijest“.
Toga „nasljednika“, a i dobrohotne štioce, želim na kraju podsjetiti na misao dobroga staroga (zajedljivog) Georga Bernarda Shawa:
“Kazalište je u velikoj krizi: Eshil je mrtav, Shakespeare je mrtav, Molière je mrtav – a ja se slabo osjećam…”.
(Završetak sezone Prisjetâ, 2023./’24.)
Pripomena: svih 200-tinjak objavljenih tekstova na stranicama HNK-a, autor – kazališni publicist Ljubomir Stanojević – napisao je pro bono i njegova je 14-godišnja suradnja (po odlasku u mirovanje) volonterska.
Na fotografiji:
PREDRAG GOLL: Portret Ljubomira Stanojevića (1980.)