05.01.2023.
Piše: Ljubomir Stanojević©
Nije dobro počela 2023.! Na prvi dan Nove godine iz Hercegovine stigla je vijest o odlasku (u 80. godini) iznimnoga pjevača HNK u Osijeku, Ferdinanda Zovka.
E, moj Maestro!
Tekst o istaknutom umjetniku bio je predviđen za objavu u ovim Prisjetima još prošle godine, jer je tada navršavalo 45 godina od Zovkova dolaska iz Rijeke u osječki angažman.Grof Luna u Verdijevu „Trubaduru“, 10. studenoga 1977., pod dirigentskim vodstvom Željka Milera, u režiji Nade Murat, inscenaciji Dragutina Savina i koreografiji Argene Savin. Svi ključni umjetnički ljudi osječkog Kazališta zdušno su prihvatili mladoga 34-godišnjeg baritona.
Ni Zovko to nikada nije zaboravio. U intervjuu „Večernjem listu“ (2017.) ovako je odgovorio:
– Osijek je meni sve dao. Grad moga života. Nikad ga ne ću zaboraviti. Ondje sam bio prvak Opere, dakle igrao sam što sam želio, kompletnog Verdija. Ekipa je bila sjajna, spomenut ću intendanticu kazališta Nadu Murat, pa maestra Željka Milera koji je bio veliki dirigent. S njim sam snimio i jedan CD s deset opernih arija. Bio sam i sveučilišni profesor…
Šesnaest godina proživio je Ferdinand Zovko s nama. I kada je dolazio i kada je odlazio HNK je živio i radio u – neuvjetima: pri dolasku, mladi je umjetnik još punih osam godina čekao „pravo“ kazališno gledalište; kada je odlazio (1993.), odlazio je iz ratom devastiranoga teatra, ali je povod bio jedno od onih u kazalištu uobičajenih „emocionalnih pregrijavanja“ te možda, ipak, obostrano ishitrena odluka.
Uzmu li se u obzir Zovkovi doista kvalitetni uradci tijekom uspješne osječke karijere, „darovano“ desetljeće života i rada (u već spomenutim neuvjetima) te moguće karijere negdje drugdje, u težnji vlastita prinosa očuvanju kontinuiteta kazališne djelatnosti Osijeka možda se, s današnje distance, doista može reći kako su obje strane – prenaglile!
Dramski bariton Ferdinand Zovko ostao je zapamćen kao što su i predstave njegovih najbližih suradnika, dirigenta Željka Milera i redateljice Nade Murat: „Rigoletto“, „Traviata“, zatim (s drugima redateljima) „Aida“, „Nikola Šubić Zrinjski“… Zovka pamtimo i kao Belcora u „Ljubavnome napitku“ (Donizetti), Mlinara Simu u Gotovčevu „Eri“, Peru Ivanića u Zajčevoj „Zlatki“, Stanka u Hatzeovu „Povratku“…
Iz ranijega razdoblja treba se sjetiti Verdijevih likova: Grof Luna u „Trubaduru“ i Renato u „Krabuljnome plesu“, zatim onih Puccinijevih: Marcella u „Bohèmima“, Sharplessa u „MadammeButterfly“. Bio je Zovko i EvgenijOnjegin Čajkovskoga, pjevao je Gaspara u Donizettijevoj operi „Rita“, Tonija u Leonvcavallovim „Pagliaccima“, Alfija u Mascagnijevoj „Cavallerijirusticana“. Ne treba smetnuti s uma ni domaće skladatelje, tumačenja likova u operama Lisinskoga, već spomenutih Hatzea, Zajca, Jakova Gotovca, Ive Brkanovića…
Umjetnik je – danas je to više nego razvidno – prerano otišao sa scene. U svojoj 54. godini on je lijepo obojenim, dobro vođenim i razvijenim glasom (napokon, Zovko je bio magistar glazbene umjetnosti, magistrirao je kod čuvene Biserke Cvejić!) mogao solidno, najmanje sljedeće desetljeće, nastaviti graditi impozantnu galeriju opernih likova.
Sam se – povukao: ne u svoju osamu, nego u drugu hvalevrijednu djelatnost – predani pedagoški rad. Zahvaljujući njemu, u malome hercegovačku Čerinu (jeste li ikad čuli?) izrasla je glazbena škola s velikim brojem talenata, koje je kao ravnatelj Zovko brižno vodio; jednako je to radio i kao profesor na mostarskoj Muzičkoj akademiji u Pavarotti-centru. S nadom da će možda, jednom, netko od njih također na opernu scenu…
Ferdinand Zovko bio je osebujan lik. Kazališni zaljubljenik bez ostatka! S osječkim HNK-om i pojedinim njegovim članovima ostao je u živom kontaktu, zainteresiran za sva ovdašnja događanja. – Sve do Silvestrova, 2022.
Počivaj u miru, dragi Ferdo!