13.05.2021.
Piše: Ljubomir Stanojević©
Zamislio sam da napišem pisamce. Vrlo nježno, s onim bitnim podatcima o življenju: da sam uglavnom dobro… (a kako si Ti?)… Ne radujem se snijegu, ali ga ipak volim vidjeti. Kupujem knjige i pijem duple kave, prečesto… i ne bojim se za svoje srce.
Onda sam svratio u Kazalište, popio kavu kod tete Kaje, pozdravio se s jednim Nenadom (stalno ratujemo, pomalo) i odigrao verbalnu partiju s malim Pažem. Buki je izostao s piva, Pjer (kome je tužno kada ne radi bife) pročitava „Antigonu“ petnaesti put s glumcima… I tako… shvatih, ništa od moga pisma. Okrenuh se kazalištu.
Ipak, dakle – o kazalištu!
Tekst koji slijedi napisala je jedna Zvjezdana (Šarić). Ona je dramaturg, pisala je i dramske tekstove (koji su joj izvođeni) uređivala je list Pozorište u Novom Sadu, a sada, mislim, radi na novosadskoj Televiziji. Tekst se zove Glumački salon i objavljen je u jednom broju subotičkih Rukoveti.
Evo, dakle, tog njezina teksta – u izboru po srodnosti…
Jak miris kazališne šminke, acetona i bezbojnog vazelina. Neponovljivi mirisi prašine sa scene i iznošenih kostima. Neke tvrdo uštirkane velike bijele kragne i izlizani rubovi svilenih haljina što se besmisleno vuku metući pod glumačkog salona pred izlazak na scenu, čiji pod također metu, ali sa nešto više žara. A to je razlika. Gumena bezlična lica pod maskom. Tanak, plavičasto-sivi dim presijeca lijevo oko kao svilena nit.
Julija: Daj mi dim.
Dadilja: Dobra cigareta.
Julija: Što me stežu ove cipele…
Dadilja: Obuci svoje, pod haljinom se i tako ne vidi što ti je na nogama.
Julija: Pa da me onaj akrap ubije.
Dadilja: Bože, što je ovo dugačak komad…
Romeo: (punih usta) Idite u rekvizitu na meze i piće. Tošo dobio kćerku pa časti.
Dadilja: Ja večeras ne izlazim na poklon.
Romeo: Opet brišeš.
Aplauz. Kratak, prigušen smijeh i žagor. Još jedna pauza. Još jedan čin. Opsjedanje toaleta u dnu hodnika, obloženog ogledalima, uz šank bifea. Što ćemo sutra za ručak? U vitrini kuhana jaja, sardinice, ringlice, „Zdenka“ sir. Tko još jede sardine u pauzi predstave? Otkupljena predstava! Znači, igramo boksersku verziju. Normalno. Oni su morali doći, jer su karte besplatne. Mi moramo igrati da bismo zaradili plaću. A umjetnost? Ona je tu negdje. Između. Čega? Sardina, „Zdenke“, sutrašnjeg ručka, mirisa prašine i šminke i onih velikih ogledala u dnu hodnika i mraka. I mraka.
Glas Slavonije, Osijek, 21. siječnja 1984.
Potpis ispod fotografije:
Vladimir Androić, Kolaž (2018.)