editor_hnk23, Autor na Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku

Piše: Ljubomir Stanojević^©

Za života, Draganu Muciću objavljene su dvije zbirke lirike: „Melodije srca“ i „Čovjek, ptice i zvijezde“. Napisao je brojne kazališne rasprave, a autorom je i monografije „Hrvatsko kazalište u Osijeku 1907.“ te znanstvene studije o Krležinim kazališnim svezama s Osijekom – „Krleža i Osijek“, koja će ga 1990. učiniti jednim od glavnih pokretača osječke kazališne smotre i znanstvenoga savjetovanja „Krležini dani“.

Surađujući s Leksikografskim zavodom „Miroslav Krleža“ u Zagrebu, izradio je nekoliko teatroloških leksikografskih jedinica za Hrvatski biografski leksikon.

Izradivši „Repertoar HNK u Osijeku 1907.-1980. (Drama, opera, opereta, balet), kao suradnik Zavoda za književnost i teatrologiju HAZU u Zagrebu dao je vrlo značajan prilog projektu „Repertoar hrvatskih kazališta 1860-1980.“ obradivši 1830 repertoarnih jedinica osječkog teatra.

U povodu 100. obljetnice HNK u Osijeku, god. 2010. sveučilišna profesorica Dubravka Smajić, pod uredništvom teatrologinje Sanje Nikčević, priredila je Mucićevu doktorsku disertaciju iz 1970. god, pod nazivom „Prvih četrdeset godina“. (Iz te knjige korišteni su i biografski podatci u ovim Prisjetima; Lj. St.)

Godine 1968. Draganu Muciću dodijeljena je Nagrada grada Osijeka s poveljom za teatrološki rad, a 1997. posthumno je odlikovan Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića za iznimne zasluge u području kulture.

Umro je u Osijeku ratne 1992. godine.

Potpis ispod fotografije:

NASLOVNICA MUCIĆEVE MONOGRAFIJE – Nakladnici Matica hrvatska, Ogranak Osijek i Filozofski fakultet u Osijeku, Osijek, rujan 2010.

Piše: Ljubomir Stanojević©

Poznat, ali – barem po sudu ovoga autora – nedovoljno priznat, ne samo osječki, pače hrvatski teatrolog Dragan Mucić – zaslužnik je za mnoga kulturna dobra ovoga grada, a pouzdani i neprikosnoveni je povjesnik osječkoga HNK-a.

Nastavljajući temu utemeljitelja HNK-a 1907. – Bačića i Andrića – valja uvijek nanovo ponavljati Mucićev prinos: boreći se, 1969., za postavljanje spomen-ploče Radoslavu Bačiću i dr. Nikoli Andriću, Dragan Mucić morao je razbijati mnoge barijere neznanja, nerazumijevanja, sumnjičavosti. Tom svom okruženju citirao je Stjepana Miletića iz njegova uvoda/posvete (dr. Stockmannu) knjige “Hrvatsko glumište”. Kako nas iskustvo uči da se nikada stvari posve ne mijenjaju – a povod ovoga pisanja najbolji je dokaz – citirajmo još jednom, i u povodu Miletića, Bačića, Andrića, Mucića… autora Hrvatskoga glumišta:

„Ako pak ova moja knjiga – budi iz osobnosti, budi iz krivog shvaćanja – donese i meni neugodnih razočaranja, nezasluženih napadaja ili čak – polupanih prozora, kao što Vama Vaš veliki govor u kući kapetana Horstera, tješit ću se i ja lijepim Vašim riječima, da je upravo ‘onaj muž najjači, koji stoji osamljen’.“

***

Književnik i teatrolog Dragan Mucić – poslužimo se podatcima D/ubravke/ S/majić/ – rođen je u Zagvozdu 1932. Osnovnu i srednju učiteljsku školu završio je u Osijeku. Nakon studija hrvatskoga jezika doktorirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1970. disertacijom o osječkom Hrvatskom narodnom kazalištu.

Svoj radni vijek sveučilišnoga profesora vezao je od 1970. uz osječki Pedagoški fakultet, današnji Filozofski fakultet, gdje je predavao scensku umjetnost i povijest drame.

Kao kulturni, pedagoški i znanstveni radnik sudjelovao je u osnivanju osječkoga Ogranka Matice hrvatske, u pokretanju Odsjeka za glumu na Pedagoškom fakultetu, a bio je i jednim od utemeljitelja Centra za znanstveni rad HAZU-a u Osijeku.

(nastavlja se)

Na fotografiji:

POUZDAN I NEPRIKOSNOVEN POVJESNIK OSJEČKOGA HNK-a – prof. dr. DRAGAN MUCIĆ

Uspjesi se ne događaju slučajno ni preko noći pa je čak 30% novih pretplatnika HNK-a u Osijeku rezultat pomnoga promišljanja, planiranja i predanoga rada. Ova je činjenica vrlo poticajna i motivirajuća i za upravu i sve djelatnike kazališta, zahvaljujući kojoj još sigurnijim koracima kroče u novu, 118. kazališnu sezonu.

– Zahvalnost u prvom redu ide našim vjernim gledateljima, jer svaki njihov posjet, svaki pljesak i osmijeh ili suza, daju smisao onomu što i kako i zbog čega radimo. Njihova podrška je ono što nas pokreće da svaki puta dajemo najbolje od sebe i podijelimo s njima ljepotu kazališne umjetnosti, radost stvaranja. Zvuči kao klišej, no kazalište doista jest mjesto na kojem se isprepliću emocije, ideje i zajedništvo – ističu iz HNK-a, zadovoljni što su uspjeli zadržati prošlogodišnje cijene pretplatničkih paketa, i to zahvaljujući financijskoj potpori Grada Osijeka.

Već je prošla sezona dala nagovijestiti da je osječko kazalište ima dobar kurs plovidbe – osim već očekivanih redova za balet Orašar u studenom i prosincu, i komedija Dušana Kovačevića Maratonci trče počasni krug u režiji Olje Đorđević jednako je odjeknula kod publike. Prije premijere, na neviđeno, rasprodano je 17 izvedbi. Redovi su bili pred blagajnom HNK-a, a i online prodaja polučila je sjajne rezultate.

Gostovanja po zemlji i inozemstvu stalno se nižu, a pred ansamblom je već 32. izvedba 16. listopada u matičnoj kući, nakon čega gostuju u Brčkom na Internacionalnim teatarskim susretima.

Nema razloga ne očekivati sličan scenarij i za sezonu koja je tek započela i to premijerom Puccinijeveih dviju opera u jednom činu – Plašt i Sestra Angelica (u režiji Lee Anastazije Fleger i pod ravnanjem maestra Filipa Pavišića, u petak, 11. listopada), nakon kojih slijedi kultna drama Fabijana Šovagovića Sokol ga nije volio, čija vrijednost leži i u društvenom i povijesnom, ne samo književnom i kazališnom kontekstu, kao i u problematiziranju pitanja osobnoga i kolektivnoga morala. Ugledat će svjetlo u petak, 8. studenoga, kao još jedan koprodukcijski projekt s GDK-om Gavella. Redatelj je Filip Šovagović, dramaturginja Anja Šovagović Despot, a oboje su i u glumačkoj podjeli.

Ostatak sezone, podsjetimo, donosi još atraktivnih premijernih naslova, kako u glazbenom, tako i u dramskom repertoaru, a očekuje nas i balet Jela Bele pl. Adamovića Čepinskog, koji će biti izveden punih 126 godina nakon praizvedbe i to zahvaljujući financijskoj potpori Općine Čepin. Za produkciju i umjetničku izvedbu bit će zaslužan HNK u Osijeku.

Uz sve to, kao i ostale najavljene premijerne naslove, bilo je to očito dovoljno jamstvo Osječanima da HNK-u ukažu povjerenje i podrže dugoročni opstanak, razvitak i uspjeh kazališta.

Navesti sve opere, koncerte kojima je ravnao maestro Filip Pavišić (Zagreb, 1976.) posao je koji bi zahtijevao puno vremena. Vrijedi to i za usavršavanje, kako formalno, tako i neformalno. Od sezone 2010./’11. u stalnom je angažmanu kao dirigent, a od sezone 2011./’12. do 2023. bio je i ravnateljem Opere HNK-a u Osijeku. Kao jedini hrvatski predstavnik, plasirao se 2011. u treći krug 5. međunarodnog natjecanja mladih dirigenata Lovro pl. Matačić. Upravo u njegovim sigurnim dirigentskim rukama večerašnja je premijera dviju opera u jednom činu – Puccinijeva Plašta i Sestre Angelice.

* Dirigentu Vašeg iskustva, vjerujem da je malo koje glazbeno djelo – iznenađenje, barem što se tehničke strane tiče. No, to ne znači da Vam svaki novi projekt nije izazov. Vrijedi li to i za ove Puccinijeve jednočinke? Vrijedi li to, s obzirom da su to dva djela, kao da pripremate dvije posve zasebne predstave?

– Pa postoje djela i opere koje bi me u tehničkom smislu iznenadile i te za čije postavljanje bih trebao više truda ili u nekim slučajevima i dodatne poduke (npr. moderne skladbe), no u ovom slučaju čimbenik iznenađenja ne postoji. Jedino što mogu istaknuti je da su me oba djela iznenadila svojom kvalitetom i ljepotom, jer ih do prije nisam poznavao. Puccinijeve opere koje sam imao priliku dirigirati su mi sve bile dobro poznate od ranije. I Tosca i La Boheme su opere koje sam slušao od ranog djetinjstva, dok sam operu Gianni Schicchi upoznao za vrijeme studija. I baš zbog te činjenice priprema ovih dviju opera je bila veliki izazov. Opere je trebalo učiti i doživjeti istodobno. Dakle, nije bilo olakotne okolnosti da djela poznajem i da učeći “korigiram” ono što sam mislio da sam čuo, nego je sav dojam trebalo stvarati paralelno učeći operu. Jer, ipak je puno lakše učiti djelo kada ga jednim dijelom imate u uhu. Što se tiče povezanosti djela jednoga s drugim, nema je. Osim što im je isti autor i tematika, a to je kao u svakoj operi Triptiha – smrt.

* Premda se čini da je to nešto što se “ne vidi”, vjerujem da i dirigent može osuvremeniti pristup. Kako to činite?

– Osuvremenjivanje nije posao dirigenta, već dapače, zaštita autorskih prava kompozitora! Mi smo zadnja linija obrane, rekao bih to tako. A ono što svaki dirigent mora dati je svoje viđenje toga djela i pokušati biti što iskreniji prema sebi, jer jedino onda može biti u stanju dirigirati zadano.

* Današnji naraštaji djece imaju svoje specifičnosti u odrastanju, obrazovanju, načinu provođenja slobodnog vremena, poimanju onoga što im je korisno, zabavno. Kako im približiti Puccinija? A da to nije nužno nekim videoprojekcijama, digitalnim sadržajima i sl., što nam svima prvo padne na um.

– Pa ja bih postavio pitanje ovako: Trebamo li uopće približavati Puccinija djeci i mladima? Trebamo li ikomu? Govorimo o vrhunskom kompozitoru. Jednom od najvećih. Ako netko ne vidi veličinu ili ga takva glazba ne dotiče, onda se ne treba ni truditi oko toga. A smatram da ljudi s vremenom, ipak, spoznaju ljepotu Puccinija, nekad glazbenim sazrijevanjem i odgojem, a ponekad stjecanjem neophodnoga i neizbježnoga životnoga iskustva. Što zna biti puno bolnije, ali tim i iskrenije.

* Trebamo li uopće nastojati povijesna djela približavati današnjoj publici ili je legitiman i obrnuti put: njih približiti nekim prošlim vremenima, estetikama, vrijednostima. emocijama, univerzalnosti tema (ljubav, društvene nepravde, siromaštvo, klasne razlike, sukobi, politike, marginalizacije…)? Ne zanemarujući današnju estetiku i kulturna očekivanja.

– Remek-djela su napisana i postala takva još u prošlosti. Na nama je da spoznamo njihovu veličinu i što zornije istaknemo to zbog čega su velika. Nekada je to bolje u izvornom obliku, a ponekad i noviji, da kažem suvremeni pogled donese novo svjetlo na staru damu i onda bolje shvatimo da su problemi i sva životna pitanja od pamtivijeka isti, samo se mijenjaju protagonisti.

* Postavljate dvije jednočinke – i to je svojevrstan način da se približimo mladima i njihovim navikama i očekivanjima. Strahujete li da bi neka budućnost mogla donijeti i ekstrahirane verzije opera u više činova? Ili vam to nije teško prihvatiti?

– Ovih istih? Ne vidim način kako bi to nekomu pošlo za rukom, da ne kažem palo na pamet, ali sve je moguće.

* I sami ste ocem školaraca pa iz prve ruke znaš kako se današnjim osnovcima prezentira glazbena baština. Bi li nešto promijenio da dobijete priliku? Bi li se to odrazilo na status kazališta danas i percepciju predstava, posebice opernih? Tako bi mladi bolje razumjeli ono što im se nudi, a to neminovno mijenja i način kako doživljavaju tu klasičnu veličanstvenost.

– Ja svoju djecu nisam silio ni na što, a ipak je svima bliska klasična glazba i umjetnost kao takva i to smatram najvećim uspjehom. Mladima ne treba gurati pod nos ništa. Samo ponuditi da vide čega sve ima, a ako je k tomu ponuda i kvalitetna, neizbježno je da će se tu i tamo trajno uhvatiti koja muha. Puno je bitnije da se prisiljavanjem ne dogodi kontraučinak zbog kojega bi netko mogao zamrziti klasičnu glazbu ili operu i stvoriti trajni antagonizam prema njoj. A tada bi nastala prava šteta.

* Uživate li na probama? Iza Vas su brojne utakmice, pa me zanima kako i u čemu nalazite radost stvaranja?

– Ako i nemam razloga za uživanje, ja si ga nađem. Šalim se. Nemoguće je raditi na ovakvim djelima i ne uživati. Pogotovo ako su mi kolege na istoj valnoj duljini i kada svi nalazimo inspiraciju jedni u drugima. Ako se netko smatra umjetnikom, onda je snaga koja izvire iz samog djela neiscrpna i kada jednom zagrabite iz tog bunara, nemate želju, a ni potrebu stati.

Svaka je premijera svakom kazalištu važna i uvijek je prilika za svečanost i slavlje. Kada je, usto, to premijera koja otvara sezonu, kada je vezana uz neku veliku obljetnicu – poput primjerice stotinu godina od smrti autora / skladatelja – povoda za ponos i svečarsko ozračje tim je naglašenije.

Puccinijeve opere u jednom činu – Plašt i Sestra Angelica – kao dio njegovog čuvenog Triptiha, u režiji mlade Lee Anastazije Fleger, otvaraju 118. kazališnu sezonu HNK-a u Osijeku. Premijerom – koja je na rasporedu sutra, u petak, 11. listopada u 20 sati, ravna naš iskusni maestro Filip Paivšić.

Odabirom ovih naslova ravnatelj je Opere, Ladislav Vrgoč, dobro „ubo“, sa smiješkom je i ponosno danas održanu konferenciju za medije otvorio intendant Vladimir Ham. Podsjetio je da je njegova prethodnica, tadašnja intendantica Dražena Vrselja također dobro odabrala postavivši treći naslov iz Puccinijeva Triptiha – jednočinku Gianni Schicchi – na repertoar, tako da je sada taj operni biser cjelovit na repertoaru HNK-a.

Ništa manje ponosan nije ni ravnatelj Vrgoč, naglasivši da je ovo vodstvo visoko postavilo letvicu već operetom Vesela udovica (Nagradom hrvatskog glumišta ovjenčanom kao najbolja predstava u cjelini u kategoriji operete i mjuzikla), a da su ove jednočinke tu kvalitetu zadržale, a možda i podignule, što će pokazati premijera i repertoarno trajanje.
Veselio ga je veliki odaziv solista na konferenciju za medije, što je jamac uspješnosti projekta, čemu svakako u prilog ide i mlada redateljica Lea Anastazija Fleger, za koju kaže da je „otkriće“, a to je znao već nakon petominutnog telefonskog razgovora. Za operne je naslove ključan dirigent, a naš maestro Pavišić, dodaje Vrgoč, sve fraze ima, ne u malom prstu, nego djeliću trepavice. Ova je izjava izmamila osmijeh i maestra i cijele ekipe.
Nada se Ladislav Vrgoč da će publiku predstave potaknuti na razmišljanje, a da će opere gledati duboko dirnuti, a možda i sa suzom na obrazu. Uz iznimne goste, fenomenalan osječki ansambl jamstvo je uspjeha, kaže Vrgoč.
Intendant Ham poimence je spomenuo autorski tim, od kostimografkinje Tee Bašić Erceg (koja je radila i na prošlosezonskoj premijeri Figarovog pira), potom scenografa Stefana Katunara (s kojim je HNK u Osijeku već prije surađivao), tu je i česta gošća, koreografkinja Maja Huber, potom oblikovateljica rasvjete Vesna Kolarec, zborovođa Maro Rica.
Prva, no nada se ne i posljednja, ovo je režija opere 32-godišnjoj Lei Anastaziji Fleger. Iznimno joj se cijeli proces svidio, za što su uvelike zaslužni solisti, zbor i orkestar HNK-a u Osijeku, zbog kojih joj je svaka proba bila zadovoljstvo, kao i sva pitanja koja su joj postavljana. Još kao studentica režije asistirala je na brojnim opernim projektima, ali nisu baš svi bili jednostavni ni ugodni i lijepi. Zahvalila je i svom timu, upravi HNK-a, svim solistima, zboru, orkestru.
– Imamo dvije različite opere, vrlo zanimljivih estetika, koje mogu igrati i bilo gdje izvan Hrvatske – zaključila je redateljica Lea. S obzirom na to da na Akademiji dramske umjetnosti predaje na kolegiju Glume, intendant je Ham uvjeren da je i solistima na dala dodatnu glumačku dimenziju.

Ne zaboravivši istaknuti važnu ulogu radionica – stolarske, krojačke i bravarske jer su realizirale sve divne ideje autorskog tima – onaj koji sve koordinira između „rupe“ za orkestar i pozornice, maestro je Pavišić.
On je, pak, kratko dodao da u manje od mjesec dana ove dvije operne jednočinke može pripremiti samo ovako sjajan tim, tim za poželjeti. Riječ je o „teškim“ operama i stoga što su mnogima nepoznate ili manje poznate.
Repriza je u subotu, 12. listopada, u 20 sati, Pretplata 3 u ponedjeljak, 14. listopada u 19 sati, a već prva izvedba u slobodnoj prodaji u četvrtak, 24. listopada, u 18 sati.

Podjelu po operama pogledajte na poveznici: https://hnk-osijek.hr/show/sestra-angelica-plast/

Narcisa Vekić / HNK u Osijeku