Piše: Ljubomir Stanojević©
Dragan Mucić navodi jedan Andrićev zapis nastao tridesetak godina nakon velike nacionalne epopeje, osnutka HNK u Osijeku:
„A mogu reći“ – piše Andrić – „da mi se i danas, kad mislim na ovo veliko stvaralačko doba, grudi nadimlju ponosom, kojim se ponosim kao jednim od najvidljivijih rezultata moga života. Sa strepnjom u srcu pomišljam na dane kad mi je Odbor osječkog Hrvatskog kazališnog društva ponudio časnu dužnost, da skupim ne samo dramsko, nego i operno i operetno osoblje i da stupim na čelo tog najnovijeg hrvatskog kulturnog zavoda.“
„Bio sam u ono doba dramaturg zagrebačkog Kazališta, koje je stajalo pod intendanturom starog Adama Mandrovića“ – nastavlja Andrić. – „Kad sam mu saopćio osječku ponudu, on mi je s očinskom zabrinutošću rekao: ‘Nikola, nema na svijetu čovjeka, koji bi iz ničega mogao u isti mah stvoriti i dramu, i operu, i operetu. Da se radi samo o drami, hajde de, išlo bi još kako-tako, ali ovako na brzu ruku stvoriti sve tri grupe, ne može se nikako, a da se stvaralac ne osramoti’.“
„A ja sam ipak ponudu primio, i čini mi se da se nisam osramotio… Čak sam htio i da konkuriram sa zagrebačkim teatrom, pa sam – onako izmoren dnevnim radom i večernjom predstavom – po cijele noći, smrzavajući se u jednoj sobi na obali Drave, prevodio za svoj personal Adrejevljevo djelo ‘Ignis sanat’, za koje sam znao da ga zagrebačko kazalište nema na repertoaru…“
Osijek tada nije imao ništa – sjeća se Andrić i zaključuje:
„Bio je to prevelik, upravo najveći posao u mom životu. Zamislite, da vam tko ponudi golu kazališnu zgradu bez glumaca, bez kulisa, bez zbora i orkestra, bez ijednog opanka ili ičeg sličnog kakvom kazališnom kostimu, pa vam rekne: ‘Hajde sad, igraj se teatra!’. I to po mogućnosti da daješ barem svaki treći dan nov komad, je maleno općinsto ne može svaki dan da ispuni ni do polovice kazališnu zgradu, a i dozlogrdilo bi mu triput gledati isti komad, makar vi donosili najsjajnije opere, u blistavoj opremi i sa najljepšim pjevačicama.“
„Tu je trebalo da visoko zasuču rukave svi sudionici od intendanta do posljednjeg radnika. I zasukali su, da im je znoj curkom curio niz obraze“- završava svoj zapis dr. Nikola Andrić.
Potpis ispod fotografije:
NIJE SE „OSRAMOTIO“ – Prvi intendant i umjetnički ravnatelj HNK u Osijeku, 1907. – dr. NIKOLA ANDRIĆ
Magistrica kazališne režije i radiofonije, 32-godišnja Lea Anastazija Fleger (danas docentica Glume na Akademiji dramske umjetnosti i dobitnica posebne rektorove nagrade, rektorove i dekanove nagrade) iza sebe ima više od 20 režija kazališnih predstava (od kojih su neke nagrađivane), a može se pohvaliti i iskustvom režiranja koncerata i evenata, sinkronizacija animiranih filmova. Sudjelovala je na brojim domaćim i stranim kazališnim radionicama i seminarima.
Za četiri ju dana očekuje prva režija opere i prva suradnja s HNK-om u Osijeku i to dviju Puccinijevih opera u jednom činu – Plašta i Sestre Angelice.
* Iako su iza vas uistinu brojni projekti, zapaženi i cijenjeni, još ste uvijek u kategoriji mladih redatelja. Je l’ se teško probiti na našoj kazališnoj sceni, dobiti dobru prvu priliku?
– Imam 32 godine i sudeći prema tomu, zaista jesam mlada redateljica, no kada pogledam sve projekte iza sebe, samu sebe iznenadim, pitam se kada sam sve to stigla. Počela sam raditi profesionalne projekte na samom početku studija. Moja prva profesionalna režija ostvarila se 2013. Da, nije lako ući na našu kazališnu scenu, rijetki su ravnatelji kazališta koji prate studentske radove na akademiji. Čast iznimkama, naravno. Rekla bih da više posjećuju glumačke ispite, nego ispite studenata kazališne režije, što je svakako velika šteta. Smatram da smo profesija u kojoj je jako bitan faktor sreće. Ja sam tu sreću, srećom imala. Na neke od mojih završnih ispita došli su ljudi koji su mi odlučili dati prve prilike, prve režije. Uz to sam ravnateljima predlagala naslove koje sam željela raditi i tako si otvorila mnoga vrata. Zahvalna sam tim ljudima koji su otvorena srca poslušali moje ideje i snove, te mi omogućili da ih prenesem na scenu.
* Osječki Vam je HNK-a, na čelu s intendantom Vladimirom Hamom, povjerio dvije Puccinijeve jednočinke. Ne želimo otkrivati sve, ali barem nam nešto “došapnite” iz svoje – sigurni smo – podebele knjige redateljskih zabilješki. Kako ste pristupili operama? Jeste li ih vremenski izmještali?
– Presretna sam što sam dobila poziv za rad baš na operi. Ovo je moja prva samostalna režija opere, a režiju opere sam priželjkivala još od kada sam upisala studij kazališne režije. S obzirom na to da sam uz gimnaziju završila i srednju glazbenu školu, nadala sam se da ću svoje znanje i ljubav prema glazbi moći iskazati baš u operama. Puccini je zaista bio genijalac. Oborio me s nogu. Na svakoj probi pjevači, dirigent, cijela ekipa i ja komentiramo da smo sretni što radimo baš Puccinija. Ljudi iz struke koji se bave dramskim teatrom razumjet će usporedbu. Puccini je u opernom svijetu kao Čehov u dramskom. Svi se glumci bore rukama i nogama da bi igrali Čehovljeve komade i likove, a isto tako pjevači guštaju u fantastičnim rolama koje je za njih skladao Puccini. Ne samo što su glazba i priče obje jednočinke fantastični, nego je Puccini praktički redatelj. On genijalno razumije dramaturgiju, emocije, dramske situacije, u svojoj je partituri upisao toliko zanimljiva glumačka stanja i obrate, da je zaista užitak dešifriranje svih njegovih zamisli, a onda naravno dodavanje naših ideja na priloženu glazbenu partituru. Njegovi su likovi životopisni, s pravim dubinama, problemima, a glazba kao sredstvo izražavanja fantastično prenosi stanja likova do publike. Plašt i Sestra Angelica dio su triptiha Il Trittico. Zanimljiva je informacija da je samom Pucciniju Sestra Angelica najdraža opera koju je napisao. Radnju opera ne bih otkrivala, dođite i uplovite u priče s nama. Očekujte pregršt ljubavi, mržnje, patnje, sjete, melankolije, suza, smijeha, dobre glume, izvrsnih pjevača i fantastične glazbe.
* Kako birate suradnike, poput scenografa, kostimografa i dirigenta? Koliko vam je važno timsko stvaranje i komunikacija unutar produkcije?
– Autorsko-kreativni tim čine ljudi koji su moja desna i lijeva ruka. Zbir naših ideja tkȃ predstavu. Naš sklad rada po segmentima, potrebnim za rad na operi ili bilo kojoj drugoj predstavi, čini predstavu dobrom ili lošom. Uvijek se trudim sa suradnicima stvoriti naš mali svijet, naš mali svemir na sceni. Upravo autorski tim daje kostur predstave koji se dalje puni „mesom“ na probama s glumcima ili pjevačima. U Pucciniju imamo dva potpuno različita svijeta na sceni. U prvom dijelu, u Plaštu se nalazimo u Parizu, na riječnom brodu koji plovi Seinom. Sestra Angelica smještena je u vrtu samostana. Stefano Katunar, scenograf; Tea Bašić Erceg, kostimografkinja, Vesna Kolarec, dizajnerica svjetla i ja radimo dvije potpuno vizualno različite priče. Obje zaista vrlo interesantne. Suradnike biram ovisno o komadima koje radim. Svaki autor ima neku svoju posebnost, svoju vrstu vizuala, interesa i kreative. Promišljajući kakvu estetiku predstave želim postići, biram svoje suradnike.
* Iako su jednočinke, ipak su dvije opere, dvije podjele. Kako punite baterije za gotovo cjelodnevne probe?
– Jako je intenzivan tempo proba od samoga početka rada u Osijeku. Baterije za svakodnevne dvostruke probe punim popodnevnim snom.
* Imate li tremu, jer se prvi puta predstavljate publici osječkoga nacionalnoga teatra?
– Naravno, tremu imam prije svake premijere. U ovom trenutku tu tremu mogu više opisati kao ushićenje. Jedva čekam da se sve sklopi do kraja i da s publikom podijelimo naša dva mala dragulja – Plašt i Sestru Angelicu.
* Kakvu operu Lea voli pogledati u kazalištu?
– Fantastičnu. Koja me ostavi bez daha. O kojoj razmišljam još danima.
* Pretpostavljamo da umjetnici koji su dijelom kazališnoga projekta – glazbeni, dramski, redatelj, scenograf… – rastu kroz svaki projekt. Što ćete vi iz ovoga projekta i kazališta ponijeti kao baštinu za buduće projekte?
– Svi rastemo kroz svaki projekt. Od prvoga asistiranja u kazalištu do danas jako sam narasla kako umjetnički, tako i organizacijski. Iz ovoga projekta ponijet ću puno novih znanja i saznanja, no svakako bih istaknula fantastično iskustvo u radu s pjevačima i predivnim zborom HNK-a Osijek.
* Pretpostavljam da u operi nije lako povezati glazbu, pjevanje i scenski pokret (glumu)?!
– Opera je zaista komplicirana forma. Sve što ste nabrojali sjedinjava se u pjevačima. Pjevači imaju težak zadatak. Moraju biti svestrani i puni različitih talenata. Voljela bih ući u glavu pjevača kada se digne zastor i kada dirigent zamahne štapićem za početak. Zanima me kako se u tom trenutku sav dugogodišnji rad na svom instrumentu sjedinjuje s talentom i prenosi u čistu umjetnost.
* Je li improvizacija prisutnija u dramskom procesu i kako se manifestira u operi?
– Improvizacija je u svakom pogledu prisutnija u dramskom procesu. U operi je puno više zadanosti, nego u dramskom teatru. Glazba daje čvrst okvir i strukturu predstavi. U dramskom je teatru mnogo više adaptacija, autorskih projekata, rada po motivima na neki tekst i u tom je smislu dramski teatar mnogo otvoreniji za improvizacije. Kada se radi dramska glumačka scena, redatelj određuje vrijeme trajanja određene scene, dramske situacije, pauze, dijaloga, monologa, plesnoga broja. U operi glazbena partitura diktira tijek predstave, stoga mogu reći da je struktura opere vrlo čvrsta.
* Što je u vašem pozivu najizazovnije – u dobrom i lošem smislu?
– Ljudi. I u dobrom i u lošem smislu. Kazalište je kao jedan komplicirani sat. Ako svaki kotačić ne radi savršeno, sustav se jako lako uruši. U radu na predstavi sudjeluje jako puno ljudi – od autorskoga tima, pjevača/glumaca, tehnike, inspicijenata, šaptača, orkestra, korepetitora, PR službe, tehničkoga vodstva, krojačnice, radionica itd. Ako samo jedan dio zakaže, nema dobre predstave. A sve to ovisi o ljudima. O njihovoj posvećenosti, sposobnostima, marljivosti, radu, talentu, sposobnostima organizacije.
* Da niste redateljica, čime biste se bavili?
– Mene je život odveo u kazalište, sretna sam što mi je dječji hobi postao profesija. Ona daje široku lepezu poslovnih mogućnosti. S obzirom na to da sam hiperaktivna i volim mijenjati fokuse kroz dan, koristim tu povlasticu i bavim se raznim spektrima režije. Uz režiranje predstava, koncerata i evenata, bavim se pedagogijom, docentica sam na Odsjeku glume na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Također režiram sinkronizacije animiranih filmova. Kada sam u gimnaziji odlučivala što bih studirala, ozbiljnu su bitku vodili studij kazališne režije, studij dirigiranja i molekularna biologija. Mislim da sam s 18 godina bila hrabra i odabrala najbolji put za sebe.
Razgovarala: Narcisa Vekić
Piše: Ljubomir Stanojević©
„Što je Andrić?“ – zapisao je jednom prof. Stjepan Gruber (1899.-1970.) – „ovaj naoko neprovediv pokušaj osnivanja kompletnog osječkog kazališta s dramom, operom i operetom uspio ostvariti neusporedivom energijom i u tako rekordno kratkom vremenu – jedinstven je podvig u našoj kazališnoj povijesti, a vjerojatno i u cijeloj Europi.
Pored znanih i neznanih hrvatskih rodoljuba okupljenih u prvom Kazališnom odboru, najveća zasluga pripada dr. Nikoli Andriću, koji je u taj posao unio svega sebe, sve svoje zanose, znanje, ustrajnost i ljubav, te time najviše pridonio, da se od osječkog kazališta stvori trajna i solidna kulturnonacionalna ustanova.“.
Nikola Andrić rođen je u obrtničkoj obitelji 5. prosinca 1867. u Vukovaru, gdje je pohađao i osnovnu školu. Klasičnu gimnaziju, u kojoj su na njega napose utjecali osječki profesori Mato Grković, Ivan Rabar i Ferdo Ž. Miler pohađao je i završio u Osijeku. Na Filozofskom fakultetu u Beču završio je studij slavistike i romanistike, a francusku je književnost studirao na pariškoj Sorbonni.
Bio je profesor na zemunskoj gimnaziji 1891.-93., a godine 1894. postaje na poziv intendanta Stjepana Miletića dramaturg HNK u Zagrebu. Tu je funkciju obavljao desetak godina, i to u dva navrata: 1894.-99. i 1902.-07.
„Kao dramaturg nastojao je oko čistoće jezika i pravilnog akcenta; razvio je značajnu prevoditeljsku aktivnost, pa je za potrebe dramskog repertoara preveo više od šezdeset kazališnih djela“ (Ljudevit Galic, 1919.-2007.).
Godine 1907. imenovan je prvim intendantom novoosnovanoga Hrvatskoga narodnog kazališta u Osijeku. Bogato kazališno iskustvo i veliko stručno znanje pomoglo mu je da u kratkom vremenu osječko kazalište postavi na solidne temelje i osigura dalji razvitak njegovih umjetničkih grana.
Godine 1908. Andrić se vratio u Zagreb, radeći u „Narodnim novinama“, na Prvoj realnoj gimnaziji i u novoosnovanoj Glumačkoj školi. Godine 1919. bio je intendant HNK u Zagrebu.
Za vrijeme ministrovanja Stjepana Radića, godine 1925., dr. Nikola Andrić postao je pomoćnik ministra prosvjete. Pokrenuo je u Zagrebu popularnu Zabavnu biblioteku, a sâm je napisao više djela s područja kazališne umjetnosti, ali i drugih.
(nastavlja se)
Potpis ispod fotografije:
PRVI INTENDANT HNK U OSIJEKU, 1907. – dr. Nikola Andrić (1867.-1942.)
Piše: Ljubomir Stanojević©
Veličina „maloga“ osječkoga knjižara Radoslava Bačića – ispravno zaključuje Dragan Mucić – bila je u njegovoj inicijalnosti i vjeri u uspješno ostvarenje.
“Iza kako sam dao knjižari hrvatski karakter i upriličio nekoliko izložaba domaće umjetnosti“ – pisao je Bačić siječnja 1927. – “vidio sam, da je na tom polju najhitnija zadaća
o s v a j a nj e o s j e č k o g k a z a l i š t a…
Kazalište je odigralo važnu ulogu u buđenju narodne svijesti i jačanju našeg jezika u gradu, čuvalo je našu individualnost i hrvatski karakter grada za tjeskobnog vremena rata, kada je austrijsko-mađarski militarizam prigušivao svaki glasniji odjek nacionalnih osjećaja“.
Teatrolog, i dosad najozbiljniji povjesnik osječkoga HNK-a, Dragan Mucić, navodi da “Bačić nije bio samo začetnik ideje o osnutku HNK, mobilizator naprednih snaga i organizator pothvata. On je vrlo dobro znao da nije dovoljno kazalište osnovati, već da je daleko važnije takvu narodnu stečevinu održati, a napose u najnepovoljnijim uvjetima kakvi su u nas stalno vladali.”
S malim prekidima on je trinaest godina bio umjetnički pročelnik osječkoga kazališta, bdijući nad njegovom sudbinom u najtežim vremenima, a osobito u godinama Prvoga svjetskog rata.
„Bačić se stalno borio za materijalna sredstva, za solidne glumce, repertoar i ljubav i odanost građana svome kazalištu. U najtežim krizama – a njih je u kazalištu bilo vrlo mnogo – on je uvijek tražio i nalazio smjela rješenja svladavajući rijetkom upornošću sve pa i najteže prepreke.“ (Mucić)
Bez obzira što je malobrojna skupina osječkih rodoljuba bila odlučna ostvariti jedno od najvećih nacionalnih djela u Osijeku – da osnuje vlastito kazalište – ono sigurno ne bi, barem već u začetku, postalo istinska umjetnička ustanova, prva poslije Zagreba, bez udjela dr. Nikole Andrića. Taj je udio nadmašivao obične ljudske snage.
Na fotografiji:
NEUMORNI PREGALAC NA OSNIVANJU HNK-a U OSIJEKU – Radoslav Bačić (1875. – 1931.)
Piše: Ljubomir Stanojević©
Veličina „maloga“ osječkoga knjižara Radoslava Bačića – ispravno zaključuje Dragan Mucić – bila je u njegovoj inicijalnosti i vjeri u uspješno ostvarenje.
“Iza kako sam dao knjižari hrvatski karakter i upriličio nekoliko izložaba domaće umjetnosti“ – pisao je Bačić siječnja 1927. – “vidio sam, da je na tom polju najhitnija zadaća
o s v a j a nj e o s j e č k o g k a z a l i š t a…
Kazalište je odigralo važnu ulogu u buđenju narodne svijesti i jačanju našeg jezika u gradu, čuvalo je našu individualnost i hrvatski karakter grada za tjeskobnog vremena rata, kada je austrijsko-mađarski militarizam prigušivao svaki glasniji odjek nacionalnih osjećaja“.
Teatrolog, i dosad najozbiljniji povjesnik osječkoga HNK-a, Dragan Mucić, navodi da “Bačić nije bio samo začetnik ideje o osnutku HNK, mobilizator naprednih snaga i organizator pothvata. On je vrlo dobro znao da nije dovoljno kazalište osnovati, već da je daleko važnije takvu narodnu stečevinu održati, a napose u najnepovoljnijim uvjetima kakvi su u nas stalno vladali.”
S malim prekidima on je trinaest godina bio umjetnički pročelnik osječkoga kazališta, bdijući nad njegovom sudbinom u najtežim vremenima, a osobito u godinama Prvoga svjetskog rata.
„Bačić se stalno borio za materijalna sredstva, za solidne glumce, repertoar i ljubav i odanost građana svome kazalištu. U najtežim krizama – a njih je u kazalištu bilo vrlo mnogo – on je uvijek tražio i nalazio smjela rješenja svladavajući rijetkom upornošću sve pa i najteže prepreke.“ (Mucić)
Bez obzira što je malobrojna skupina osječkih rodoljuba bila odlučna ostvariti jedno od najvećih nacionalnih djela u Osijeku – da osnuje vlastito kazalište – ono sigurno ne bi, barem već u začetku, postalo istinska umjetnička ustanova, prva poslije Zagreba, bez udjela dr. Nikole Andrića. Taj je udio nadmašivao obične ljudske snage.
Na fotografiji:
NEUMORNI PREGALAC NA OSNIVANJU HNK-a U OSIJEKU – Radoslav Bačić (1875. – 1931.)
Piše: Ljubomir Stanojević©
Tko su bili tvorci HNK u Osijeku 1907.?
Na Radoslava Bačića, malo poznatoga osječkoga knjižara, organizatora izložaba, etnografa, književnoga prevoditelja i svestrana kulturnoga djelatnika, podsjeća kazališni prolaz (između Županijske ulice i Trga Lava Mirskoga) s njegovim imenom.
Dr. Nikola Andrić, profesor, filolog, književnik, prevoditelj, urednik i dramaturg, najsvestraniji kulturni djelatnik – prvi intendant HNK u Osijeku 1907. – u Osijeku, međutim, nema „svoju“ ulicu!
Prema istraživanjima Dragana Mucića (1932. – 1992.), Radoslav Bačić rođen je u Plaškom (u Lici) 28. veljače 1875. Karijeru je počeo kao privatni činovnik baveći se i komercijalnim poslovima. Krajem pretprošlog stoljeća dospio je u malo slavonsko mjesto Kutjevo (u blizini Đakova), na imanje baruna Turkovića.
„Tu, u blizini snažnog djelovanja velikog Strossmayera, u jeku stalnih borbi između mađaronskih stranaka i hrvatske opozicije razgorjeva se i Bačićevo snažno rodoljublje koje ga 1904. godine dovodi u Osijek.“ (Mucić)
Ovdje je otkupio staru i u njemačkom duhu vođenu knjižaru Viktora Fritschea (u Kapucinskoj ulici), otvorivši u njoj salon umjetnina. Ubrzo ju je pretvorio u prvu hrvatsku knjižaru među dotadašnjim njemačkim knjižarama u Osijeku.
Bačićeva je knjižara – navodi Mucić – odmah postala svakodnevno sastajalište književnika, profesora, glumaca, skulptora, sabirača umjetnina, političkih i javnih radnika. Dotadašnjim isključivo njemačkim kulturnim manifestacijama u gradu Radoslav Bačić se suprotstavlja našim domaćim, hrvatskim.
Naime, u svojoj knjižari on organizira brojne izložbe naših najpoznatijih slikara onog vremena: Bukovca, Tišova, Frangeša, Valdeca, Ivekovića, Krizmana, Babića, Jurkovića, Vanke, Becića, Kraljevića i mnogih drugih.
Kroz te naoko male izložbe počeo je strujiti prvi svježi vjetar, koji je počeo i u Osijeku buditi svijest o postojanju naših vlastitih kulturnih i drugih vrijednosti.
Bio je to zapravo poziv otuđenom gradu da se dublje zamisli o svom položaju i uključi u borbu protiv sve intenzivnijeg odnarođivanja, za povratak u krilo rodne grude.
„Radoslav Bačić bio je svjestan da su za to potrebne konkretne praktične akcije, a ne samo gole, romantičarske, sanjarske riječi, kakvima su inače Hrvati već tradicionalno i povijesno bili skloni“ – navodi Dragan Mucić.
Stoga su Bačićeve akcije imale u to vrijeme daleko veće značenje nego što je to još i danas moguće ocijeniti.
(nastavlja se)
Potpis ispod fotografije:
BAČIĆEV PROLAZ U OSIJEKU DOBIO IME PO ZASLUŽNIKU – Radoslav Bačić (1875. – 1931.) u mlađim danima