19.09.2024.
Piše: Ljubomir Stanojević©
Tko su bili tvorci HNK u Osijeku 1907.?
Na Radoslava Bačića, malo poznatoga osječkoga knjižara, organizatora izložaba, etnografa, književnoga prevoditelja i svestrana kulturnoga djelatnika, podsjeća kazališni prolaz (između Županijske ulice i Trga Lava Mirskoga) s njegovim imenom.
Dr. Nikola Andrić, profesor, filolog, književnik, prevoditelj, urednik i dramaturg, najsvestraniji kulturni djelatnik – prvi intendant HNK u Osijeku 1907. – u Osijeku, međutim, nema „svoju“ ulicu!
Prema istraživanjima Dragana Mucića (1932. – 1992.), Radoslav Bačić rođen je u Plaškom (u Lici) 28. veljače 1875. Karijeru je počeo kao privatni činovnik baveći se i komercijalnim poslovima. Krajem pretprošlog stoljeća dospio je u malo slavonsko mjesto Kutjevo (u blizini Đakova), na imanje baruna Turkovića.
„Tu, u blizini snažnog djelovanja velikog Strossmayera, u jeku stalnih borbi između mađaronskih stranaka i hrvatske opozicije razgorjeva se i Bačićevo snažno rodoljublje koje ga 1904. godine dovodi u Osijek.“ (Mucić)
Ovdje je otkupio staru i u njemačkom duhu vođenu knjižaru Viktora Fritschea (u Kapucinskoj ulici), otvorivši u njoj salon umjetnina. Ubrzo ju je pretvorio u prvu hrvatsku knjižaru među dotadašnjim njemačkim knjižarama u Osijeku.
Bačićeva je knjižara – navodi Mucić – odmah postala svakodnevno sastajalište književnika, profesora, glumaca, skulptora, sabirača umjetnina, političkih i javnih radnika. Dotadašnjim isključivo njemačkim kulturnim manifestacijama u gradu Radoslav Bačić se suprotstavlja našim domaćim, hrvatskim.
Naime, u svojoj knjižari on organizira brojne izložbe naših najpoznatijih slikara onog vremena: Bukovca, Tišova, Frangeša, Valdeca, Ivekovića, Krizmana, Babića, Jurkovića, Vanke, Becića, Kraljevića i mnogih drugih.
Kroz te naoko male izložbe počeo je strujiti prvi svježi vjetar, koji je počeo i u Osijeku buditi svijest o postojanju naših vlastitih kulturnih i drugih vrijednosti.
Bio je to zapravo poziv otuđenom gradu da se dublje zamisli o svom položaju i uključi u borbu protiv sve intenzivnijeg odnarođivanja, za povratak u krilo rodne grude.
„Radoslav Bačić bio je svjestan da su za to potrebne konkretne praktične akcije, a ne samo gole, romantičarske, sanjarske riječi, kakvima su inače Hrvati već tradicionalno i povijesno bili skloni“ – navodi Dragan Mucić.
Stoga su Bačićeve akcije imale u to vrijeme daleko veće značenje nego što je to još i danas moguće ocijeniti.
(nastavlja se)
Potpis ispod fotografije:
BAČIĆEV PROLAZ U OSIJEKU DOBIO IME PO ZASLUŽNIKU – Radoslav Bačić (1875. – 1931.) u mlađim danima