Piše: Ljubomir Stanojević©
Zamislio sam da napišem pisamce. Vrlo nježno, s onim bitnim podatcima o življenju: da sam uglavnom dobro… (a kako si Ti?)… Ne radujem se snijegu, ali ga ipak volim vidjeti. Kupujem knjige i pijem duple kave, prečesto… i ne bojim se za svoje srce.
Onda sam svratio u Kazalište, popio kavu kod tete Kaje, pozdravio se s jednim Nenadom (stalno ratujemo, pomalo) i odigrao verbalnu partiju s malim Pažem. Buki je izostao s piva, Pjer (kome je tužno kada ne radi bife) pročitava „Antigonu“ petnaesti put s glumcima… I tako… shvatih, ništa od moga pisma. Okrenuh se kazalištu.
Ipak, dakle – o kazalištu!
Tekst koji slijedi napisala je jedna Zvjezdana (Šarić). Ona je dramaturg, pisala je i dramske tekstove (koji su joj izvođeni) uređivala je list Pozorište u Novom Sadu, a sada, mislim, radi na novosadskoj Televiziji. Tekst se zove Glumački salon i objavljen je u jednom broju subotičkih Rukoveti.
Evo, dakle, tog njezina teksta – u izboru po srodnosti…
Jak miris kazališne šminke, acetona i bezbojnog vazelina. Neponovljivi mirisi prašine sa scene i iznošenih kostima. Neke tvrdo uštirkane velike bijele kragne i izlizani rubovi svilenih haljina što se besmisleno vuku metući pod glumačkog salona pred izlazak na scenu, čiji pod također metu, ali sa nešto više žara. A to je razlika. Gumena bezlična lica pod maskom. Tanak, plavičasto-sivi dim presijeca lijevo oko kao svilena nit.
Julija: Daj mi dim.
Dadilja: Dobra cigareta.
Julija: Što me stežu ove cipele…
Dadilja: Obuci svoje, pod haljinom se i tako ne vidi što ti je na nogama.
Julija: Pa da me onaj akrap ubije.
Dadilja: Bože, što je ovo dugačak komad…
Romeo: (punih usta) Idite u rekvizitu na meze i piće. Tošo dobio kćerku pa časti.
Dadilja: Ja večeras ne izlazim na poklon.
Romeo: Opet brišeš.
Aplauz. Kratak, prigušen smijeh i žagor. Još jedna pauza. Još jedan čin. Opsjedanje toaleta u dnu hodnika, obloženog ogledalima, uz šank bifea. Što ćemo sutra za ručak? U vitrini kuhana jaja, sardinice, ringlice, „Zdenka“ sir. Tko još jede sardine u pauzi predstave? Otkupljena predstava! Znači, igramo boksersku verziju. Normalno. Oni su morali doći, jer su karte besplatne. Mi moramo igrati da bismo zaradili plaću. A umjetnost? Ona je tu negdje. Između. Čega? Sardina, „Zdenke“, sutrašnjeg ručka, mirisa prašine i šminke i onih velikih ogledala u dnu hodnika i mraka. I mraka.
Glas Slavonije, Osijek, 21. siječnja 1984.
Potpis ispod fotografije:
Vladimir Androić, Kolaž (2018.)
Povodom 700. obljetnice smrti Dantea Alighierija, Osječko ljeto kulture i Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku raspisuju
AUDICIJU
za izvođače ambijentalne predstave „Pakao“ u režiji Ivana Lea Leme, koreografiji Lea Mujića i s glazbom Zvonimira Duspera.
Premijera je predviđena 10. srpnja 2021. s reprizom 11. srpnja 2021. Audicija je namijenjena studentima glume, lutkarstva, neverbalnog kazališta, plesa i solo pjevanja te ostalih srodnih studija i profesionalnim glumcima.
Traže se:
Datum audicije: Nedjelja 16, svibnja 2021. od 12 sati u prostorima Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku. Na audiciji će se poštivati sve predviđene epidemiološke mjere.
Početak rada na predstavi:
Prijave slati na mail [email protected] najkasnije do subote 15. svibnja 2021. u 12:00 sati. Priložiti životopis i fotografiju.
Krležino Osječko predavanje 12. travnja 1928. gotovo je cijelo stoljeće jedan od najviše spominjanih književnih i kazališnih događaja.
Najčešće se citira sljedeći ulomak: “Poslije lirskog, wildeovskog simbolizma u mojim prvim stvarima (Saloma, Legenda, Sodoma), ja sam na sceni počeo raditi s gorućim vlakovima, s masama mrtvaca, vješala, sablasti i dinamike svake vrste: tonule su čitave lađe, rušile se crkve i katedrale, stvari su se odvijale na oklopnjačama od trideset hiljada tona, pucale su čitave regimente i umiralo se u masama (Hrvatska rapsodija, Galicija, Michelangelo, Kolumbo, Golgota itd.). Sve moje drame iz onog vremena, oni simbolični danse macabrei, bezbrojna umorstva, samoubojstva, priviđenja, ono iznemireno odvijanje slika u furioznom tempu, sva ona jurnjava pokojnika, mrtvaca, bludnika, gorućih anđela i bogova, rovanje po grobovima, oživljavanje podzemlja, sve one vojske na uzmacima, ona krv i požari, zvonjave i palež i ludilo jedne bjesomučne hajke, sve je to bilo traženje takozvane dramske radnje u sasvim krivom smjeru: u kvantitativnom (Golgota, Adam i Eva, Kraljevo). […] snaga dramske radnje je ibsenovski konkretna, kvalitativna, a sastoji se od psihološke objektivacije pojedinih subjekata koji na sceni doživljavaju sebe i svoju sudbinu”.
Nerijetko se previđa činjenica da je Miroslav Krleža to predavanje održao osječkim gimnazijalcima uoči javnoga čitanja svoje drame U agoniji, i da im se želio približiti, ali i promovirati novo poglavlje svoga opusa, ono psihološko-socijalno.
Premda već jedno vrijeme Dani nemaju kao temu Miroslava Krležu, njegov se duh intenzivno provukao i ovogodišnjim, XXXI. Krležinim danima, održanima umjesto u prosincu od 28. do 30. travnja, i u tematskom i u izvedbenom smislu. Naime, prva izvedena predstava na Danima, Dječak koji je govorio Bogu, u produkciji osječkoga HNK-a, nastala prema romanu Damira Mađarića, a u režiji Same M. Streleca, namijenjena je prije svega srednjoškolskoj, gimnazijskoj publici, koja je s velikom pozornošću gledala predstavu koju je na neki način anticipiralo Osječko predavanje: u njoj su se spojili strahotni prizori iz jurećega vlaka i vagona smrti s tmurnim neurozama i psihozama, na što se nadovezala slojevita i potresna predstava Štajga, Gradskoga kazališta Joza Ivakić Vinkovci, također prikazana na sceni domaćina, osječkoga teatra, nastala prema tekstu Ivane Šojat, posvećena vinkovačkom kolodvoru i sudbinama željezničara, u režiji Jasmina Novljakovića, isto u spoju kvantitativne i kvalitativne dramaturgije.
Krležina ljubav prema Osijeku bila je poticajem manifestacije Krležini dani u Osijeku, koje je gotovo tri desetljeća vodio teatrolog Branko Hećimović, duša Dana. Posljednjih godina vodi ih akademik Senker, i ove godine okupivši teatrologe i dramaturge na znanstvenom skupu, ovaj put pod naslovom Devedesete u hrvatskoj dramskoj književnosti i kazalištu. Intendantica osječkoga HNK-a Dražena Vrselja istaknula je da je to “put prema boljem programskom promišljanju što se tiče hrvatske književnosti i hrvatskog dramskog teksta”.
– Već svojim prvim izdanjem 1990. godine jedno je od najkrupnih očitovanja domovinskoga humanističkog intelekta – bio je izjavio Nedjeljko Fabrio, a to su potvrdila i predstavljanja čak pet knjiga u foyeru osječkoga HNK-a: Povijest hrvatskoga kazališta Nikole Batušića, drugo izdanje, predstavili su Ana Lederer i Boris Senker, koji je naglasio i prazninu koja je nastala odlaskom Nikole Batušića prije više od deset godina. Akademik Senker predstavio je i dvojezičnu, poljsko-hrvatsku Antologiju suvremene hrvatske drame. Generacija prekinute mladosti, a skupa s autoricom i sveučilišni udžbenik za studente lutkarstva Duša u stvari Livije Kroflin.
Impresivnu monografiju Slikar u kazalištu – Zlatko Kauzlarič Atač promovirali su Ana Lederer, suurednica Ivana Bakal, scenograf u fokusu te knjige Atač i autorica i suurednica Martina Petranović, koja je govorila i o knjizi Hrvojke Mihanović-Salopek Kristalni plov. Glazbenoumjetnička djelatnost Branke Beretovac – operne prvakinje HNK-a u Zagrebu. HNK u Osijeku 28. travnja u ulaznom foyeru ukrašen je i izložbom VI. Biennala kazališnog plakata HNK-a u Varaždinu, a 29. travnja u Parku kralja Držislava položen je vijenac na spomenik Miroslava Krleže kiparice Marije Ujević Galetović.
Utemeljitelj Krležinih dana je HNK u Osijeku, suutemeljitelji su Filozofski fakultet, Osijek, Zavod za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU/Odsjek za povijest hrvatskog kazališta, Zagreb, a pokrovitelji su HAZU, Razred za književnost, Zagreb, i Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera, Osijek. Ova se znanstveno-umjetnička manifestacija održavala pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture i medija RH i Ministarstva znanosti i obrazovanja RH. Sva događanja i izlaganja ostaju trajno zabilježena u zborniku Krležini dani koji je na Filozofskom fakultetu predstavila Lucija Ljubić. Poticajnom atmosferom i osječkim gostoprimstvom sigurno bi bio zadovoljan i sam Miroslav Krleža.
Piše: LJUBOMIR STANOJEVIĆ©
Prošao je travanj… ali ovaj, o kojem danas pišemo, bijaše – 1999. godine!
Uskrs bijaše 4. travnja, a dan poslije, na Uskrsni ponedjeljak (5. travnja), održan je u HNK-u Uskrsni koncert (ponovljen i dva sljedeća dana). Na rasporedu bila je Misa u B-duru Franza Schuberta i Requiem u F-duru Julija Bajamontija. Solistima, zborom i orkestrom HNK dirigirao je stalni dirigent „kuće“ Peter Oschanitzky. Sudjelovali su Katalin Brunjai Hihlik (sopran), Blaženka Targuš (mezzosopran), Nenad Tudaković (tenor) i Damir Baković (bas).
Taj mjesec – u povodu 50 obljetnice življenja i glazbenog djelovanja Branka Mihaljevića u Osijeku, u prigodi izdavanja knjige s njegovih 50 skladbi za najmlađe – održana je (19. travnja) velika priredba pod nazivom „Zeko i potočić“.
Hrvatski skladatelj, književnik, novinar i radijski urednik Branko Mihaljević (Zagreb, 1931. – Osijek, 2005.) radni vijek proveo je u Osijeku kao urednik glazbenog i glazbenog-dokumentarnog programa Radio Osijeka. Radio je i kao rukovoditelj Centra za kulturu Sveučilišta za odrasle u Osijeku.
Bio je među najuglednijim Osječanima, a tu je atribuciju stekao beskrajnom ljubavlju za Osijek i svojom polustoljetnom afirmiranom djelatnošću u „gradu na Dravi“.
Godine 1995. Matica hrvatska Osijek izdala je monografiju „Branko Mihaljević“, a tri godine poslije (1998.) Mihaljević je autor knjige o svojem zacijelo najpopularnijem uratku – glazbenom-scenskom djelu „Zeko, Zriko i Janje“.
Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku izvodilo je, s velim uspjehom, Mihaljevićeve mjuzikle „Slavonska rapsodija“ (u tri navrata) i „Osječki karusel“.