Piše: Ljubomir Stanojević^©

5.siječnja ove godine – da je poživio – proslavio bio 78. rođendan Zvonimir Ivković, jedan od ponajboljih intendanata HNK u Osijeku. Od 1981. do 1993. znalački je vodio i afirmirao „drugu hrvatsku pozornicu“ kao značajni stup hrvatske kazališne kulture.

Rođeni Osječanin, s kazalištem se srodio u najranijim, dječačkim danima. Bivajući prvo glumcem u dječjim predstavama kazališta „Radost“, potom statistom i tumačem manjih uloga u profesionalnom HNK, ali istovremeno i nosećih u „alternativnom“ Miniteatru (kojim je nekoliko sezona i ravnao). Kako je ljubav prerasla u profesionalno opredjeljenje, upisao je studij kazališne organizacije na Fakultetu dramskih umjetnosti i poslije diplome, i nekoliko godina rada u Zajednici kulturnih djelatnosti općine Osijek, 1980. god. stupio je u osječki HNK isprva kao pomoćnik intendanta, a od godine 1981. kao intendant.

O Ivkovićevoj intendanturi valjalo bi prozboriti parametrima teatrološke struke*, a sumarno bi se tek moglo navesti, da je – aktivirajući golem radni elan i neporecivu ambiciju – Ivković u HNK uveo modernu kazališnu organizaciju, razvijajući svijest svih zaposlenika da je predstava najznačajnija stavka svačijeg angažmana. I da predstavu raznolikim, ali nužnim prinosima, grade svi zaposlenici ma kako njihov udjel, naoko, izgledao nevažan. To je Kazalištu, između ostaloga, povratilo i unutarnji, moralno-estetski dignitet, rezultat čega su sjajni domašaji HNK osobito u razdoblju poslije obnove kazališne zgrade (1985.-1990.). Brojni naslovi, i u Drami i u Operi, gostovanja naših, ali i stranih najistaknutijih umjetnika, redateljska gostovanja umjetnika koji dotad nisu surađivali s osječkim HNK-om, publika koja se počela vraćati – sve to čini navedeno razdoblje blistavim, jednim od najuspješnijih u povijesti HNK u Osijeku. Zvonimir Ivković imao je u tome osobne, neporecive, ključne zasluge.

Spomenimo i nimalo nevažnu činjenicu, da je Ivković bio i ratni intendant koji je uspio sačuvati glavninu ansambla HNK i time osigurati kontinuitet kazališnih izvođenja (često i na prvoj crti bojišnice) u najodsudnijim trenutcima Domovinskog rata, uprizorujući premijere i odvodeći (1991. godine) operni ansambl na prvo inozemno gostovanje (u Njemačku) jednog teatra samostalne Republike Hrvatske! Po završetku intendantskog mandata i razdoblja ratne intendanture tom zaslužnom i časnom čovjeku, kazališnom znalcu, nespretnošću (lokalne) politike nije bilo omogućeno daljnje ravnanje osječkim Teatrom. Godine 1994. do 2000. pomoćnikom je (na poziv dr. Darka Gašparovića) intendanta HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci a potom, sve do umirovljenja godine 2009. (!), redoviti je, svakomjesečni posjetitelj osječkoga – Zavoda za zapošljavanje!

Izlažući na znanstvenom savjetovanju Krležini dani u Osijeku, jubilarne 2007., „sjećanje na dane u osječkom Kazalištu“ (o tri intendantska mandata), Ivković je zabilježio sljedeći motto: „Iako mi Kazalište danas znači puno manje nego jučer, dani provedeni u njemu vrijede mi više nego cijeli život!“. Nama, koji smo imali čast s njim prijateljevati i surađivati, ostat će u sjećanju kao osobit, uman, sposoban, pravedan i – ponosan čovjek.

Zvonimir Ivković umro je 27. kolovoza 2010. godine i sahranjen je u obiteljskoj grobnici na Gornjogradskom groblju sv. Ane u Osijeku.

* Valja, između ostalih, upozoriti i na diplomski rad mladog osječkog kulturologa Ante Kolobarića „Medijski prikaz i kritička recepcija repertoara HNK u Osijeku 1981. – 1993. u vrijeme intendanture Zvonimira Ivkovića“, obranjen 2021. godine na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku (pod mentorstvom doc. dr. sc. Tatjane Ileš).

Jučer, 29. prosinca održan je Novogodišnji koncert, posljednji program u Hrvatskom narodnom kazalištu 2021. godine. Koncertom je pred punim gledalištem ravnao Maestro Filip Pavišić. Uz najljepša djela Lehara, Straussa, Kalmana osječka publika se u odličnoj atmosferi oprostila se od  2021. godine!

Desetu godinu zaredom, HNK u Osijeku novo ljeto kolči sad već tradicionalnim Kazališnim siječanjskim popustom – nizom uspješnica po pristupačnoj cijeni od 35 kuna. Od 11. do 14. siječnja publika će tako moći pogledati Mrožekove “Udovice”, Shakespeareov “San ljetne noći”, Strindbergovu “Gospođicu Juliju i Špišićeve “Žene u crvenom”.

Ponovno ćemo tako dokazati da sivilo nije oblačnost neba, nego stanje uma i da nas vlastite odluke mogu ozariti poput tisuću sunaca. Jedna od takvih, vedrih odluka svakako je dolazak u kazalište. Baš u siječnju.

Piše: Ljubomir Stanojević^©

Ove godine navršilo je 50-god. od smrti jednoga od najznačajnijih (ne samo osječkih) dramskih i operetnih umjetnika, glumca i redatelja Stjepana Dobrića (Osijek, 1895. – 1971.). Njegovo ime – koliko god to može zvučiti kao fraza – doista je zlatnim slovima upisano u povjesnicu osječkoga HNK. Stoga nije na odmet ponovo ga se (pri)sjetiti.

Rođen krajem pretprošloga, devetnaestog stoljeća, u Osijeku je polazio sjemenišnu gimnaziju, zatim trgovačku školu, koju je 1907. napustio i pobjegao u Zemun, pa u Beograd, pridruživši se putujućim glumcima. Nastupao je i samostalno, većinom u kratkim komedijama i skečevima.

Od godine 1911. angažiran je u osječkom HNK-u gdje s prekidima (1921. – 1924. u Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu) ostaje do umirovljenja 1952.

Poslije Drugoga svjetskog rata stalno je u osječkom HNK-u, u kojem je 15. travnja 1947. proslavio 35-godišnjicu umjetničkog rada. „Tijekom umjetničkog djelovanja istakao se kao izvrstan karakterni glumac, s naročitim smislom za karakternu komiku“, zabilježio je Branko Mešeg (1919. – 2012.) u Spomen-knjizi o pedesetoj godišnjici osječkog Kazališta (1957.).

Ostaje zapisano (povjesnik srpskoga kazališta, Borivoje Stojković) da je Dobrić bio odličan i kao pantomimski komičar, „s mnogo smisla i stvaralačke mašte u stvaranju zanimljivih i raznovrsnih karaktera, s mnogo lakoće za skladan i dinamičan pokret u igri“. Bio je, inače, muzikalan, „sa glasom dosta jakim i melodijski prijatnim“ (Stojković).

„Osječka publika uvijek me primala s posebnim žarom i simpatijama, što mi je kroz cijeli umjetnički život davalo podstreka da izdržim i onda kada mi, iz raznih razloga, nije bilo baš najlakše“, izjavio je Stjepan Dobrić 1968. godine u listu HNK „Kazalište“.

Umro je tri godine kasnije, ovjenčan slavom zaslužnog građanina Osijeka, koji je u životnom vijeku nosio obrazine Kir Janje, Dunda Maroja, Harpagona, Mletačkog trgovca… i stotinjak drugih likova u komedijama, dramama i operetama.

Neki od njih, trajno su ostali u sjećanju sada već (naj)starije osječke publike.