Novosti

Toliko toga zapravo olako shvaćamo. „Samo“ zato što je tu bilo prije nas, pa vjerujemo da će i onkraj nas nastaviti dalje. Postojati. Ne znamo ili smo zaboravili mukotrpnost borbe koja je grmjela u pozadini onog što mi danas smatramo neizostavnim sastavnim dijelom zbilje.

Tako je i s Hrvatskim narodnim kazalištem u Osijeku koje danas proslavlja dan svog formalnog rođenja. Da bismo shvatili razmjere bitke koja je porodila Kazalište dobro je prisjetiti se da je zgrada izgrađena 1866. namjenski projektirana za putujuće kazališne družine. I kasino. 41 godinu kasnije, u kulturu ogrezli Osječani svjesni da bez kulture grad nije Grad, nego spavaonica pokreću Društvo za osnutak stalnog hrvatskog kazališta. Proljeće je 1907. i intelektualci s knjižarem Radoslavom Bačićem na čelu, sjajno društvo u kojem je bio i Pinterović, Neumann, Isaković, Kraus… kreće u odlučujuću bitku za stalni teatar u srcu Grada. Bačić je znao da kazalište mora voditi netko kazalištu vičan, pa iz Zagreba dovodi Nikolu Andrića (Vukovarca po rođenju) koji se laća stvaranja prvog umjetničkog ansambla te 7. prosinca 1907. na scenu postavlja prvi program, kolaž prigodnica u zahuktalom, ilirskome duhu… I ne ide sve glatko, nimalo glatko. Umjetnici (pre)često poput izgnanika moraju boraviti daleko od kuće. Zbog loših uvjeta, neimaštine, nerazumijevanja vlastodržaca. Ali svejedno tvrdoglavo nastavlja. Umjetnost ne zna šutjeti. Ni kad topovi gradove oru, ni kad kaos kuca na vrata. Umjetnost je ono što iza sebe ostavljamo. Jedino što preživljava. Znaju to svi koji su ikad živjeli i gorjeli za ovo Kazalište. Neka mu je još mnogo ljeta!