09.12.2021.
Piše: Ljubomir Stanojević©
U vrijeme kada su još vitezovi hodali zemljom, kasnih pedesetih, posvetio sam svoju prvu (i jedinu) zbirku pjesama mladoj balerini HNK u Osijeku Mirti Dinter. Da ne bude zabune: bio je to rukopis, pisan bez kopije – prvo valjda pravo razaznavanje emocijia, zamjena za neke sate latinskih ablativa u gimnaziji… i posljedica nekih „seznacija“ što se (u) čovjeku, u tim godinama, događaju.
Nevješto sam to predao Mirti s uvjerenjem (koje je ostalo) da je njezina „Jesenja ljubav“ (1959.) na osječkoj sceni kudìkamo značajnija, oduševljen silno mladalačkim iskazom mlade, dvadesetdvogodišnje balerine. I ne samo nje! Bio je to prvi, i pravi, „prodor“ osječkog glazbenika i skladatelja Vlade Knežića u metier, što je iskreno oduševio. Kao solist orkestra, trubač (ah, to vrijeme trube!) eksponirano je nastupio Zvonko Modrić, tadašnji gimnazijalac i učenik Muzičke škole. Plesao je i nezaboravni Max (Antonije Maksimović), bilo je ljeto i uzbudljivo lijepo…
Pa ipak, sićušna, ezoterična Mirta, svojom svježinom i radošću igre, svojom gracilnošću i osjetnom liričnošću bila je znak te „Jesenje ljubavi“, dala joj je najviše, pa i najviše ostavila za sjećanje. Nažalost, danas više Mirte nema. I zvuči surovo istina, kako je „beneficirani staž“ toj umjetnici bio ne samo mjera profesionalnog življenja na sceni već i onoga stvarnog, u životu. Umrla je, na sam dan Nove godine (1989.), u svojoj pedeset drugoj godini!
Suočen s neumitnošću jednog, svakako preranog, odlaska – a svaki je odlazak dragih ljudi i suočavanje s nestankom nekih iluzija i rušenje davnih svjetova – prisjećam se (i svoje) „Jesenje ljubavi“ kasnih pedesetih, jednog lijepog ljeta i pjesama koje nikad nisu ugledale svjetlo dana, ali su, možda, bile šareni buketić poljskog cvijeća moga sveukupna tadašnjeg kazališnog zanosa. Posvećena i predana – s dobrim razlogom!
(„Jesenja ljubav, pedesetih…“, Glas Slavonije, 6. siječnja 1989.)
Potpis ispod fotografije
Osječka balerina u upamćenju: Mirta Dinter (1964.)