02.05.2024.
Piše: Dragutin Kerže („Kazalište“ 1980.)
Od 1964. godine, pa sve do umirovljenja, Nada Murat obavljala je dužnost pomoćnice direktora (kasnije intendanta). Jedno vrijeme bila je i v. d. direktora Kazališta. Da li je taj, kancelarijski posao bio opterećenje ili prednost za Nadu – redatelja?
– Ne, nije me to ometalo. Čak sam počela više raditi. I bolje. Logično, jer sam bila iskusnija, sazrijevala kazališno. Život je pokazao da smo u traženjima boljih rješenja mnogo toga mijenjali i – napredovali. Odnosilo mi je sve to mnogo vremena. Trčala sam sa sjednica na pokuse. Ali, nisam osjećala nikakvo opterećenje.
I još nešto: nastojala sam uvijek u kontaktima s ljudima zaposlenim u Kazalištu, pomoći u granicama mogućnosti. Čovjeku je potrebno da ima nekoga kome će se povjeriti, nekoga tko će ga saslušati. Uvijek sam na to bila spremna.
Izrekla je ono po čemu će ostati legenda, o kojoj će se govoriti. Spominjat će se sigurno ono, „Nadino vrijeme“.
– Da. Za kazalište se čovjek mora roditi. Mora imati bar predispozicije. To je nešto što se ne može naučiti. Svugdje mogu, ali u teatru ne mogu egzistirati bilo kakve sheme – jedna je misao, koju treba zapamtiti.
Nada Murat nastavlja suradnju s HNK-om. Upravo se pojavljuje na Annalu, manifestaciji čiji je jedan od „duhovnih vođa“ bila punih deset godina (obavljajući besprijekorno dužnost tajnika), kao redateljica „Revizora“ Wernera Egka.
– Doista, sad imam više, mnogo više vremena za pripreme. Ipak, nedostaju mi svakodnevni kontakti sa suradnicima, sa svima u Kazalištu. Nedostaje mi kazališno življenje – prve su impresije Nade Murat – umirovljenice. A u krajičku oka, iako to pokušava skriti, zaiskrila je suza…
Odabrao: Ljubomir Stanojević
Potpis ispod fotografije:
ZLATNO DOBA OSJEČKE OPERETE – Albinijev BARUN TRENK. Dirigent ANTUN PETRUŠIĆ, redateljica NADA MURAT, scenograf VLADIMIR DŽANKO, koreografkinja ARGENE SAVIN.
Na slici: MARIJAN BRUČIĆ i GITA ŠERMAN KOPLJAR (prosinac 1966.)