07.07.2022.
Piše: Ljubomir Stanojević©
Prije godinu dana, 11. srpnja 2021. u Rijeci je umro Nenad Šegvić. Glumac, nenadmašni organizator: direktor Drame HNK „Ivana pl. Zajca“, utemeljitelj HKD teatra na Sušaku i direktor međunarodnog Festivala malih scena u Rijeci. Nagrađen je (2012.) Nagradom „Vladimir Nazor“ za životno djelo na području kazališta.
„Nenad Šegvić (Split 1936.) u rodnom je gradu završio osnovnu školu i gimnaziju. Glumu je diplomirao 1959. na Akademiji za pozorište, film, radio i televiziju u Beogradu. Po završetku studija bio je angažiran u kazalištima u Banjaluci, Mostaru i Splitu, gdje je 1960. ostvario prvu veliku ulogu kao Don Jere u Marinkovićevoj ‘Gloriji’, a kratko vrijeme bio je član Zagrebačkoga kazališta mladih. Godine 1964. prešao je u HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci gdje je, dobivši u međuvremenu status dramskoga prvaka, ostao do umirovljenja 1999.“
Tako piše u biografskoj pripomeni. S jednim propustom: glumac je umjetničku karijeru počeo 1959./60. – u Osijeku!
U našem je Kazalištu – siguran sam ne samo u meni – ostavio traga u nježnim sjećanjima, eto već više od šest desetljeća! Još ga se i danas sjećam kao Mladića u drami „Ispovijed siromaha“ (A. Cesarec – S. Andres), u režiji Branka Mešega: visok i mršav, prelijepa glasa, duboko uvjerljivih očiju, u dolčevitki boje trule višnje…
23-godišnji akademski glumac Nenad Šegvić 18. rujna 1959. odigrao je Gospodina koji očekuje nasljedstvo, u Nušićevoj komediji „Mister Dolar“, u režiji Ace Gavrilovića. Slijedila je premijera Nušićeve „Protekcije“ (4. listopada 1959.), ponovno u režiji Ace Gavrilovića: Šegvić je igrao Svetislava. Treća predstava na osječkoj pozornici (premijera 31. listopada 1959.) spomenuta je „Ispovijed siromaha“, u Mešegovoj režiji, da bi 27. prosinca 1959. prvi put zaigrao Dürrenmattovu „Posjetu stare gospođe“, u režiji Ivana Martona, kao Prvi novinar.
Predstava koja je bila dojmljiva, svakako zbog Nenada Šegvića (ali i njegove partnerice, odlične dramske umjetnice Mime Vuković), bila je 14. veljače 1960. „Takva ljubav“ P. Kohouta, u režiji Rajka Radojkovića. Šegvić je tumačio glavni muški lik, Milana Stibora. Slijedila je jedna Svečana akademija (u povodu 8. ožujka 1960.) kada je naočit mladi glumac recitirao Matu Balotu („Moja mati“), pa ponovno uloga: Jeff Bunner u „Lucy Crown“ I. Shawa (22. travnja 1960., u režiji Branka Mešega), u kojoj je predstavi Šegvić zaigrao s Acom Gavrilovićem, Ines Fančović (u naslovnoj ulozi), Mirjanom Vacić, Isidorom Munjinom, Davorom Hercegom, Andreom Šarić… U ulozi Tonyja Crowna kao dječaka, nastupio je 16-godišnji Zvonimir Ivković – kasniji dugogodišnji (1981. – 1993.) i dosad najuspješniji intendant HNK!
Posljednja osječka uloga Nenada Šegvića bio je Roman u „Premijeri na pragu“ J. Jurandota (28. svibnja 1960.), u režiji Ivana Martona. U predstavi je, osim mnogih (Isidor Munjin, Frano Krtić, Miodrag Gavrilović, Mirjana Vacić, Mirko Bulović, Ico Tomljenović, Ana Kramarić, Ratko Petković, Andrea Šarić) igrala i Mira Brlek, kasnije (honorarna) članica riječke Hrvatske drame.
***
Nenad Šegvić bio je u osječkom angažmanu od 1. rujna 1959. do 31. kolovoza 1960. Broj od šest premijera, jednog uskakanja i jedne Akademije (držao sam da broj odigranih predstava nije neophodan za ovu temu, ali i on bi bio impozantan!) govori o prilikama u koje je mladi glumac „uskočio“ u svojem prvom profesionalnom angažmanu. Kada se pritom zna koliko je „traumatično“, ali ne manje neophodno prvo profesionalno iskustvo, uklapanje u ansambl, prvi redatelji različitih poetika pa i metodoloških postupaka, napokon publika koja je u ne prevelikom gradu – tada još bez televizije i drugih većih atrakcija – voljela, cijenila i „držala na dlanu“ svoje glumce – ne može biti svejedno (Osijeku i onima koji se kazališno sjećaju) gdje je netko započeo karijeru. Mislim da to nije bilo svejedno ni gospodinu Šegviću.
Dokumentiranju tog sjećanja (i osjećaja), u znak duboke odanosti – teži i ovaj tekst!
Potpis ispod fotografije:
Početak – u Osijeku: mladi Šegvić (1960.)