Novosti

PJESME NA DOPISNICAMA

03.11.2022.

Piše: Ljubomir Stanojević^©

Eto je već (više od) osam godina prošlo od odlaska Antuna Zrnčića (Sarajevo, 12. lipnja 1943. – Varaždinske Toplice 25. ožujka 2014.), pjesnika i filozofa, Osječanina srcem i dušom (iz Ružine, potom Ilirske ulice). Bili smo prijatelji od djetinjstva, a i kada smo se fizički udaljili – Zrnčić, zvani „Moka“ (jedno je vrijeme nosio prezime Mokosek) ostao je dobri Horacije. Službovao je u Hrvatskom zagorju. Bio je – kako će to objaviti njegov nećak Branimir Bunjac – „zanimanjem seoski učitelj, a u stvarnosti pjesnik, filozof i poliglot“.

Objavio je dvije zbirke pjesama: „Napjevi“ i „Hesperija“ (Biblioteka Revije, urednik Dejan Rebić, Osijek, 1974.). Bio je uglednim suradnikom osječkog časopisa „Revija“, a u „Kazalištu“ javljao se esejistikom („U zdravlje Grčke“, 1966.) i stihovljem sve do kasnih 70-ih godina prošloga stoljeća.

A onda je naša komunikacija prešla na korespondenciju – putem dopisnica. Točnije: ja bih pisao pisma, ili telefonirao – a „odgovor“ je stizao u obliku uzbudljivih stihova – na dopisnicama. I tako gotovo do Zrnčićeve smrti.

Tu vrijednu, pjesničku građu uputio sam Zrnčićevu nećaku, povjesničaru dr. sc. Branimiru Bunjcu – s nadom da će je uspjeti urediti i prirediti za objavu. U kojoj je to fazi, ne znam; tek: prigodom nedavna „sređivanja“ osobnih arhivalija, zatekao sam, zametnutu, jednu Mokinu „pjesničku dopisnicu“. Neočekivano, pred mene je iskrslo emotivno bogatstvo davnoga i brižnog prijatelja kojemu se – vjerojatno, za života – nisam (dovoljno) odužio. Stoga neka ova objava bude memento osječkom pjesniku Zrnčiću, davnom suradniku „Kazališta“.

PSA NE POVEDOH, RANO USTAH

Psa da povedem, to ne mogu.

Nemam pseto već mnogo ljeta.

Nemam dakla i nemam dogu

Da kroz oktobar samnom šeta

Dok poput osmrtnica staro lišće,

Zrakom se vijuć bez gorčine,

Nekakav novi dom još išće

Prije bure i pomrčine.

Dobro da više nemam pseto,

Jer tamo kamo danas idem

Ceri se jesen, ceri ljeto.