Novosti

Osijek je rijetko kome na putu iz ostalih kulturnih središta zemlje. Gledajući čisto iz perspektive hrvatske metropole, nekako uvijek lakše odlazimo u Rijeku i Split na atraktivna događanja, nego u slavonsku prijestolnicu koja će nas teže pomaknuti s mjesta. Opravdanja često nemamo, a pojam „udaljenosti” mit je psihološke naravi, protiv čega se proteklih jeseni uspješno bori i vodstvo Glazbene tribine HDS-a koje je u gradu na Dravi pronašlo partnera.

U imaginarnom osjećaju izoliranosti često se stvara plijesan osrednjosti kazališne ponude kojemu je sada došao kraj. Naime, od početka travnja ove godine ondje je krenuo prvi mandat novog intendanta Hrvatskoga narodnog kazališta, Vladimira Hama i njegova tima, koji je na tom mjestu sljedeće četiri godine. Riječ je o diplomiranu ekonomistu s dugogodišnjim iskustvom u poslovima medija, marketinga i odnosa s javnošću u raznim institucijama, pa i samome osječkom HNK-u. S glazbom ga povezuje Hrvatska glazbena mladež u Osijeku u kojoj je niz godina djelovao kao tajnik, ali i višestruki novinarski i urednički angažmani na radiju i televiziji.

Kao iskonski Eseker njemačkih korijena, Ham je aktivni član Njemačke zajednice u Hrvatskoj i nekadašnji urednik njezinog časopisa Njemačka riječ – Deutsches Wort. Predstavnik je starinskog profila kulturna građanina s iskustvom dinamična menadžera kojemu je ovo čak trinaesto zaposlenje. Navikao na mandatne ugovore, iskreno uživa biti na čelu naše istočne nacionalne kazališne kuće i mirne je duše povjerio glazbenoscenski program dugogodišnjem prvaku osječke Opere, tenoru Ladislavu Vrgoču kao novome opernom ravnatelju (zadovoljan dosadašnjim radom dramskog ansambla, ostavio je dosadašnjeg ravnatelja, glumca Miroslava Čabraju).

Dvojica „novajlija“ najavila su njegovanje izvrsnosti i šarolikosti repertoarne ponude između praizvedbi i kultnih naslova na kojima počiva povijest kazališta. Krenuli su od ovog potonjeg – redefiniranja identiteta kroz bečku operetu, po kojoj je kazalište bilo i ostalo poznato u regiji od osnutka 1907. u doba Austro-Ugarske Monarhije.

Uz Gradsko kazalište Komedija u Zagrebu, osječki je HNK najveći pogon u Hrvatskoj te ljupke glazbenoscenske vrste koja privlači najširi krug zainteresirane publike. Uvijek nam je drago izvući iz prašine kolektivnog sjećanja te simbole lijepih i uređenih vremena kad je Beč bio prijestolnica monarhije, u čijoj je posljednjoj fazi postignuta harmonija mnoštva različitih jezika, temperamenata te nacionalnih i kulturnih idioma.

Na tu se tradiciju nadovezao odabir uz Šišmiša najomiljenije operete na svijetu, Vesele udoviceFranza Lehára, za premijeru 19. svibnja na daskama HNK-a Osijek. Samo dvije godine nakon praizvedbe u Beču, nakon Hamburga, Berlina i Budimpešte, Udovica je praizvedena i u Osijeku te „kumovala“ osnutku kazališta koje djeluje sve do danas. Osijek je bio prvi slavenski grad na svijetu koji je doživio ovaj tipično austrougarski kulturni proizvod, u spoju germanskog i slavenskog duha, šarma i kolorizma.

Skladatelj Lehár, premda po ocu Mađar, rođen je na području današnje Slovačke, na obali Dunava u šarolikom gradiću Komárnu na izvorištu kulturnog prožimanja mađarskog i slovačkog folklora. Stoga je s rodnim mjestom – i najranijim sjećanjima na zvukove i mirise u životu u obitelji oca, vojnog kapelnika i skladatelja – rado povezao libreto koji su za njega sročili libretisti Victor Leon i Leo Stein. U samo nekoliko mjeseci dovršava partituru, a lavinu glazbenog nadahnuća pospješuje priča o imućnoj mladoj udovici iz pola stoljeća ranije pariške praizvedbe komedije L’attaché d’ambassade Henrija Meilhaca (poznatog po predlošku za već spomenutog Šišmiša, Le réveillon, kao i libretima za opere Carmen, Manon i mnoge operete Jacquesa Offenbacha).

Radnja te prve, dramske, i druge, operetne, verzije odvija se u Parizu, samo prvotnu osiromašenu njemačku pokrajinu u operetnoj priči zamjenjuje izmišljeno vojvodstvo Pontevedro. Izravna aluzija na Montenegro, ondašnju balkansku kneževinu Crnu Goru, također je u imenima glavnih likova, poput veleposlanika baruna Mirka Zete, njegova glavnog tajnika grofa Danila Danilowitscha, pontevedrinskog konzula Bogdanowitscha i tajnika veleposlanstva Njegusa. Zabrinuti veleposlanik Zeta čini sve da u francuskoj prijestolnici svojoj sunarodnjakinji-Pontevedranki osigura sunarodnjaka za novog muža, kako bi bogatstvo ostalo u domovini i onemogućilo njezin bankrot.

Kroz samo prvih pola stoljeća komično djelo koje, u konačnici, slavi ljubav, doživjelo je više od pola milijuna izvedbi na četiri kontinenta, zbog čega je Vesela udovica oblikovala ukus (ne samo glazbeni, već i modni te životni) kroz čak nekoliko naraštaja. Kako entuzijastično kaže novopečeni operni ravnatelj Vrgoč, „to je moderni pandan austrougarskom poštenju i prabakinom svijetu snova… u kojemu će mnogi s veseljem prepoznati svoju svakodnevicu u svijetu i vremenu koji se nikada ne mijenjaju“.

Novo nam vodstvo kuće, „s iznimnim ponosom i strogoćom kanona našeg profesionalizma“, šesnaest godina od posljednje premijere Vesele udovice u režiji Stephanie Jamnicky i pod vodstvom maestra Petera Oschanitzkog, predstavlja novo, šesto čitanje tog djela u povijesti osječkoga HNK-a. Premijerno je uprizoreno u petak, 19. svibnja i reprizno izvedeno u još četiri večeri u sljedećih tjedan dana do 27. svibnja. Na suradnju su pozvani slavni osječki sinovi s iskustvom rada na operetama, koji su dodatno bili motivirani pružiti svoj prilog okretanju nove stranice u kazališnoj povijesti rodnoga grada.

Prvi put u Osijeku tako su profesionalno boravili dirigent Krešimir Batinić i redatelj Damir Lončar, obojica poznati po hvaljenim i nagrađivanim produkcijama operete i mjuzikla u zagrebačkoj Komediji. Maestro Batinić se iskazao minucioznim radom s orkestrom i zborom, cizelirajući glazbene brojeve do savršenstva, donijevši ansamblu tipično bečku dinamiku i agogiku poznatih tema i plesova. Osobito je truda posvetio pjevačima u ansambl osječke Opere, izvukao iz njih vokalne maksimume i uskladivši glazbeni tijek predstave sa zahtjevima redatelja. Lončar je u povijesnom kontekstu scenski dočarao libreto, pruživši muzejskom operetnom primjerku novi kazališni život u komunikaciji sa suvremenim čovjekom.

Za početak je detaljno redigirao hrvatski prijevod teksta osuvremenivši replike i približivši ih današnjem gledatelju, tako da nam je sve otprve jasno. Gigantski je njegov rad na glumi i govornom tekstu pjevača, iz kojih je kao nadareni pedagog izvukao neslućene glumačke potencijale, kako ni po čemu ne bi zaostajali za svojim dramskim kolegama. S likom baruna Mirka Zete savršeno se suživio tenor Zvonimir Ivanović, inače dugogodišnji zborist zagrebačke Opere koji je tek pri angažmanu u rodnom Osijeku pokazao što zna i može.

U ulozi veleposlanikove koketne supruge Valencienne dominirala je Međimurka na trajnom angažmanu u Osijeku, sopranistica Ivana Medić, koja je oduševila kristalno čistim, svijetlim subretnim glasom, lijepim legatom, filmskom glumom i vrlo spretnim plesnim akrobacijama can-can plesačice u posljednjem činu u stilu pariškoga noćnog kluba. Njezina ženska dramska protuteža bila je Katarina Toplek Horvat, također Međimurka u ansamblu Osječke opere, spinto glas s dramskim potencijalom, koja je Hanni Glawari dala svu izražajnu puninu naslovna lika.

Obje su za duete imale adekvatne partnere: iskričavog lirskog tenora, Slovenca s diplomom zagrebačke Muzičke akademije, Matica Zakonjšeka kao Camille de Rosillon, te rijetkoga dramskog tenora Igora Krištu u baritonskoj (!) glavnoj muškoj ulozi grofa Danila Danilowitscha. Dok je Zakonjšeku ovo bio prvi nastup s novim matičnim ansamblom, Brođanin Krišto već je prošle godine „zakrištao“ kao Samson u osječkoj produkciji Samsona i Dalile, a sada se odvažio i na baritonsku lagu kojom, čudom prirode, s lakoćom jednako vlada, tako da bi ovoga izvanrednog pjevača nevjerojatnog volumena, emocije i izražajnosti vrijedilo što prije angažirati i izvan Osijeka.

Ovaj pjevač ima potencijala donijeti najrjeđe i najteže dramske tenorske uloge poput naslovnih likova Gotovčeva Ere s onoga svijeta ili Verdijeva Otella. Peteropjev glavnih uloga u spletu glasova i govornih replika skladno su upotpunjavali uigrani pjevači i glumci: Matija Kačan (Vicomte Cascada), Karlo Milićević (Raoul de St. Brioche), Davor Solanović (Bogdanowitsch), Snježana Lakotić (Sylviane), Predrag Stojić (Kromow), Jana Pogrmilović (Olga), Sanja Toth (Praskowia) i Antonio Jakupčević (Njegus).

U plesnim su ulomcima sudjelovali članovi Baletnog ansambla HNK-a u Osijeku, prema koreografiji Dejana Jakovljevića, još jednoga rođenog Osječanina zaposlenog u zagrebačkoj Komediji. Pomoć mu je kao baletni majstor pružao Vuk Ognjenović, voditelj Baletnog ansambla koji još uvijek nema zasebnu cjelinu unutar kazališta, već djeluje u sklopu Opere. Naposljetku vrijedi istaknuti da je dodana vrijednost ove nevjerojatno uspješne produkcije ostvarena u pogledu kostima, rekvizita i scenografije, koja nas je doista prenijela u raskoš nekih davnih vremena.

Prema modi s kraja 19. stoljeća i kreacijama koje vežemo uz austrougarsku caricu Sisi, svoje najljepše vještine nam je iskazao modni dizajner i profesor mode na Američkom sveučilištu u Ujedinjenim Arapskim Emiratima u Dubaiju, svestrani umjetnik Neven Mihić iz Dalja, sela na Dunavu. Njemu je nakon Orašara iz 2021. ovo drugi angažman u Osijeku, obožavanom gradu u kojemu se još kao dječak zaljubio u kazalište.

Njegove dobro promišljene, razigrane pastelne boje, materijali, detaljni ukrasi, nakit i oglavlja – kao i veličanstvena arhitektonski osmišljena stepenasta scenografija s različitim vizurama u tri čina – stvorile su pravu kazališnu čaroliju koja će oduševiti i najveće skeptike.

Sve skupa, uz odlično dozirano, kolorirano i u više dimenzija razrađeno svjetlo koje je pomno oblikovao majstor Tomislav Kobia, dalo nam je premijerne večeri osjećaj kao da nismo u Osijeku, već u New Yorku, Milanu ili Londonu. Kad opet bude na rasporedu, vrijedi „potegnuti“ do Osijeka na ovu predstavu i nadati se da će ona gostovati i drugdje u Hrvatskoj, možda već u drugom izdanju novoosnovanog Opera Zagreb Festivala.

Jana Haluza, glazba.hr