Novosti

Jedan šokantan odlazak i ovo je prigoda za bez figurativnosti ustanoviti njen nesumnjiv – ostanak! Njene su studije kao i njezini prikazi – njen jak ostanak, u poštovanju svih koji smo ju poznavali, kao i onih koji su je upravo samo čitali.

Pristati je na Mirinu nepogrješivu prosudbu, uvažiti je tu rečenicu kolegice Muhoberac napisanu u Vijencu svibnja 2021. uz jednu drugu Ruždjakičinu predstavu, prisvojiti ju je i ponovno napisati uz premijernu izvedbu naslova Guslač od marcipana 4. ožujka 2022. u osječkom HNK-u. Dakle, Dora Ruždjak Podolski fascinantno režira!

U Guslaču od marcipana, neobično ukusnom naslovu, koji na žalost višekratno eksponira odgojnu strahotu uz sudbinu Genija, na HNK-ove se daske vraća Tomašev Josip Juraj Strossmayer, ali ovaj puta ne u glavnoj „ulozi“, no, kad smo već uz tu doslovnu napomenu recimo da samu ulogu biskupa Mario Rade iznosi pozornom transformacijom iz pokreta scenske skupine u grimasu smještenu u igru otvorenih dlanova i lakog humornog nemira. Dakako, glavnu rolu predstave, onu samoga mladog Genija, fantastično obasjana strahotno zaustavljenim životom već s 19 godina, lik Franje Krežme, iznosi vedar, pun i snažan Antonio Jakupčević. Franjina sestra Anka, punom zalihom velikih i zabrinutih scenskih očiju Antonije Mrkonjić, izvodi, dramatizacijski podvučeno pripremljenu, samosvijest potpune posvećenosti i podređenosti bratovu talentu. Lik trenera Kostelića, odnosno Franje Krežme Starijeg, u paklenim nijansama srdačno neumoljivog Odgajatelja, provodi Matija Kačan i unosi u odgojenika i zrcalo frustracije pri kakvim kriznim pogreškama, a zapravo neprimjetnim detaljima, odnosno nesavršenostima.

Crno-sivo-bijeli svijet, skoro monokromatski, kakav oblikuje kompaktna i amimetična scenografija koncentriranog Stefana Katunara uz little help of his friend Aleksandre Vukićević te, na toj monokromatici – u neugodnom pojavljivanju bojanih svjetala Tomislava Kobie, nije samo svijet pojedinaca, nego i morfologija apstrakcija izvedenih iz ljudskih karakteristika. Ovu posljednju emisiju značenja konceptualira dinamizacijska režiserska ideja. Njeno provođenje bitno je, sukladno geniju glazbe romantizma kao temi, kompozicijske prirode te se najbolje zateže kao skladba početnih i završnih slika predstave, gdje su intenzivni ili može se reći snažno aktivni prijelazni okviri iz glazbovne apstrakcije koreo-kretanja prema dosadnim silnicama suhog svijeta podataka ili ipak i malih priča igre, koji će, posebno te suho sive, opkoljavati središnju priču i koju će nastojati povremeno ako je ikako moguće, finim raspričanim naporom Duška Modrinića, ispričivo prenijeti ozbiljni Isidor Kršnjavi.

Marijana Fumić je dramatizacijskim pokratama, dinamizacijom povjesničarske adramatičnosti, preraspodjelom subjektnih pozicija, zategnula opuštene i otvorene dokumentarističke akcente Tomaševa romana koji, ruku na srce, već svojom podnaslovnom grafikom (ime lika pa zatim ono što govori) potvrđuje ideju romana-scenarija, a redateljica je gotovo brehtovski povremeno odmicala subjekte od njihovih lica pa ih vraćala natrag. Tim prekoračenjima realističkih konvencija se posebno pridružio „lik“ orkestra u kojem je flautistica Kristina Tomljanović Sasz nasmiješeno fanovski povezivala pozicije gledatelja i članice orkestra, fokusirana klarinetistica Žana Radonić to suglasno prenosila u svoje dionice, burno povremena violončelistica Maja Iljovski također uživala, aplauzima podložni violinist Bella Nagy spiritualno oraspoloživao svojim prisličjem s jednim od, na žalost pokojnih ali i „besmrtnih“, najvećih znalaca i zanesenjaka hrvatske drame Nedjeljkom Fabrijem. Mezzosopranistica Stefany Findrik, sličnim tonom poput flautistice naprosto je gestama nastupa mijenjala pozicije likova, pozornice i orkestra. Najviše se kretao pijanist Damir Šenk koji je u jednom trenutku imao predati svoje mjesto Genijevu ocu kada ovaj pedagoški atakira na znanje svojih dvoje djece, Anke i Franje. U drugomu je slučaju Franjina baka, aurealna Anita Schmidt, pokazala Šenku, a i ostalima u ansamblu i orkestru te publici koliko je noći probdio njen suprug Davor dok je spremala ulogu, ali i sve uvjerila u kultiviranost te glazbene nesanice.

U sveukupnoj scenskoj jednočinki, više nego dvosatnoga trajanja, jako su česte slike istovremenog nazočja svih šesnaest glumaca, ali bez obzira na to tko je od njih bio u prizornoj i instrumentnoj „solaži“ – njihova skupinska i najpojedinačnija totalna organičnost u cjelini slike ni jednog trenutka nije izmakla – ni jednoj glumici i ni jednom glumcu.

Svoje veće solaže su dobili tjelesnouvjerljiva Selma Mehić u ulozi majke Amalyje, gdje je fonijski osječkim razduljenicama argumentirano ne odlazila iz Osijeka, kamo god joj odvlačili Djecu, potom tu je fino svijetleća Antonija Pintarić u ulozi druge Franjine sestre Ljubice kao i humorno savršeno uvjerljiva Dora Bogdanović u ulozi najmlađe sestre – Marije Micike. Matea Grabić Ćaćić u ulozi Antonije Kassowitz Cvijić ima ozbiljno i zrelo pravo na veliku poliprostornu igru čak i kroz govore, Aljoša Čepl dostojno žonglira s dvjema ulogama zapletnih likova iz veće kulturne povijesti – Franje Kuhača i Milana Šenoe, Armin Ćatić također tako drži ton u okomici izvedbe dvojice – Gjure Eisenhutha i Franca Liszta, Petra Bernarda Blašković daje pokret i koncentraciju u također izvedbama više lica, a Ivana Soldo Čabraja erosno velikom odgodom njena sola sve do blizu kraja predstave ipak ulazi u ton negativiteta Kraja Genija, kad emocija postaje Velika Bol. Ljiljana Krička Mitrović, uz dvije role – Babe Klare i Grofice de Gibelli, ozbiljno humorizira i stilizira na oprječnim polovima, a Miroslav Čabraja, kao menadžer Abel Lukšić – ali i mimo toga, je još jednom „stejdžer“ iliti čuvar pozornice u naoko praznom periodu, pun britkih dizalica ukupnog tona i stanja odnosa.

Odlična kostimografija Barbare Bourek i suradnika Brune Osmanagića bila je nosiva kromatska veza ornamentnog tempa i elegancije. Skladatelj Tihomir Ranogajec je funkcionalizirao napetosti između glazbene zalihe Krežmina opusa i temeljne scenske glazbenosti samog ukupnog redateljičina koncepta.

Uz inspicijenta Eduarda Srčnika i šaptačicu Katarinu Miličević Drahotuski je neupitno istaknuti da su imali ispred sebe superkoncentriran ansambl, a tu njihova uloga može samo biti „rimujuća“, dostojna ukupne svježine. Scenski pokret je ovoj predstavi temelj ukupnoga koncepta prebačaja glazbe u scenu i njenu likovnu ekspresiju, kao instrument nadigravanja verbalnog, a to Dora Ruždjak Podolski i Selma Mehić znaju i znaju optimalno.

Roman, dramatizacija i predstava postavljaju Lik Genija u kontekst male i velike, dakle privatne ili obiteljske pa i intimne slike spram društvene sile i povijesti.

Važna predstava, koja našem kulturalnom svijetu u kojem su djeca sve manje u nama, replicira stripu Dubravka Matkovića u kojemu dječak na upit o stanju u školi odgovara da ne moraju više učit čitat a niti učit. Iz romantizma nam stiže, fascinantnom režijom Dore Ruždjak Podolski, scenski odsviran i boldiran trag iz vremena dizanja identiteta: koliko je uložiti u prirodu svojeg talenta.

Goran Rem