UDOVICE

REODIJEVANJE DRAME U FARSU

„Udovice su napisane nakon pet godina pauze u mojoj dramaturškoj djelatnosti. (…) pred kraj 1989. našao sam se u Meksiku. Zajedno sa svojom ženom, Susanom Osorio, nastanio sam se na gorskom ranču zvanom La Epifania. (…) Nakon godine dana renovacije i gradnje ranča preživio sam tešku i opasnu operaciju, nešto iz područja kardiologije te je oporavak trajao još jednu godinu. Po oporavku, između siječnja i travnja 1992. napisao sam Udovice.“ Situacija životne opasnosti i meksička kultura u kojoj smrt nije tabu, već se o njoj govori kao o nečemu poznatom i svakodnevnom te je od malih nogu prisutna u odgoju djece, zasigurno su pogodovali nastanku ove drame. I premda ovo nije prvi put da se kod Mrożeka javlja problem smrti (smrt je uvijek bila prisutna u Mrożekovim djelima – u obliku opasnosti, ubojstva, pokušaja samoubojstva), u Udovicama ju Mrożek po prvi puta stavlja u središte problema samoga djela. Jednočinka Udovice je Mrożekov povratak teatru apsurda, to je određena alegorija kazališta u kojoj se Konobar predstavlja u ulozi dramaturga i šaptača. Ona je svojevrsni preokret u smjeru black comedy, pesimistička vizija svijeta koji je neraskidivo vezan sa smrću, mada apsurdni dijalog i akcija daju komadu ironični smisao. Drama započinje susretom dviju udovica koje je spojila zajednička smrt muževa. Umrli su u dvoboju, ispostavlja se da su sahranile ne samo muževe, već i ljubavnike. Dijalog podsjeća na mehaničko brbljanje, tipičnu stereotipnu konverzaciju koja u svojoj konstrukciji podsjeća na slavni dijalog u Ćelavoj pjevačici. Kad se pojavi Treća u njoj će pronaći uzrok svoje nesreće.

Igra sa simetrijom služi stvaranju fraze, stereotipa – stereotip tek u dvadesetom stoljeću postaje strašan, a od Kralja Ubua do Ionesca i Mrożeka raste snaga stereotipa; Mrożek je rano shvatio da je pozivanje na stereotip najčešće znak straha. U Udovicama se bavi stereotipom smrti – u tome mu pomaže Konobar – glasnik smrti. U kabaretskoj strukturi koju nudi Mrożek sudjelujemo u određenoj ceremoniji, Konobar označava mjesta učesnicima, sluga je ove tajanstvene žene u crnom. Samo on zna tko je ona, aranžira scenu, priprema, koristeći se čak i klasičnim aparteom, obraća se gledateljima pokušavajući shvatiti situaciju dviju Udovica i pomažući gledateljima u razumijevanju komplicirane simetrije. Jasan motiv oproštajnih pisama i korištenje imena najslavnijih ljubavnika u svjetskoj literaturi, Romea i Tristana, de facto je parodija ljubavne poezije, kao i ljubavne topike (svjedoče o tome pompozni uvodi: Lotosov cvijete, Ružo Šaronska). „Zanimljivo, mada se ponavlja”, kaže Konobar kad im predaje pisma, ali im daje kriva pisma – tragične pogreške su često os konstrukcije i razlog smrti velikog broja junaka (Romeo i Julija npr.) i raspoznavanje je tragično – nastaje, kao u Aristotelovoj Poetici, trenutak prelaska od sreće do nesreće ili obrnuto. I padanje u nesvijest je komički element; simetrija su i torte – razlika u šlagu, simetrija su i fotografije – Konobar preklinje da ta simetrija prestane. Kao da se prisjeća Nietzschea koji govori kako je simetrija estetika idiota, ona uvijek uzrokuje smanjenje kreativnosti upravo ponavljanjem istih stvari. U drami vlada savršena simetrija – stolovi, kolači, čaše, priče Udovica o muževima. U drami Udovice susrećemo prenaglašene komične forme, uzvišene i plemenite teme, travestiju ozbiljnog žanra, govorenje o smrti i alegoriju smrti – pokazivanje najozbiljnijih stvari na začudan i smiješan način, koji je istovremeno i monumentalan i uzvišen. Smrt je kod Mrożeka zavodnica, primamljiva žena, femme fatale – uništava muškarce koji za njom žude, tipična vamp-žena koja osvaja muškarce svojom demonskom ljepotom kako bi ih uništila – crna udovica (bogomoljka). Od groznog i smrdljivog kostura, kako se predstavlja ženama dolazi do demonske ljepote pred muškarcima. U Udovicama se sve događa prirodno i površno. U prvom je dijelu ova prirodnost vidljiva u slici trivijalne smrti. Smrt prestaje biti opasna i strašna, primjećuje se kretanje u smjeru groteskne interpretacije drame; riječju, tema Smrti je u Udovicama prikazana tako da spaja komične elemente, na trenutke bezbrižne i banalne, začinjene ruganjem i autoironijom upravo s motivom smrti. Događaji koje Mrożek predstavlja govore o napetosti skrivenoj pod maskom banalnosti i trivijalnosti, možda i predosjećanja tragičnog puknuća koje se nazire ispod šarene kavanske scenerije, ali i istovremeno banaliziranje onoga što je uzvišeno i pokazuje krhko i podlo ljudsko stanje. Kod Mrożeka nema jeze, postoji vizija komične groteske koja zastrašuje apsurdnošću poludjelog svijeta u kojem Smrt i vrijeme kao da ne uspijevaju izazvati nikakav dublji metafizički nemir. Gospoda jureći u plesu dance macabre kao da nemaju svijest svog kraja, njihove su smrti slučajne i glupe. Udovice su, dakle, određena kontinuacija teme Smrti koja je prisutna u suvremenoj dramaturgiji (od Becketa, Ionescoa preko Pintera, Albeea i Różewicza). Mrożek je sjajno predvidio razvoj masovne kulture koja precrtava iz društvenog konteksta temu Smrti, a jedina moguća forma govora o njoj je upravo farsa, skeč (kao u Letećem cirkusu Monty Pytona). Smrt je neizbježna i uzalud usta pokušavaju izreći velike jadikovke o nestalnosti ljudskog postojanja, jedino što može izreći je šutnja, nemogućnost dijaloga – kako je to Mrożek izrazio u šutnji Udovice Treće. Mrożek kao da postavlja pitanje: zar ipak treba zašutjeti kako bi se pobijedila tuga koja nas zatvara u lijes? Smatra kako to ne treba činiti, već pažljivo osluškivati šutnju koja je govor Smrti.

Korišteni dijelovi iz knjige Dariusza Piotra Klimczaka Tango smrti: Krajnje teme Sławomira Mrożeka.

Jasmin Novljaković

Projekt Osječko-baranjske županije Žene u crvenom

Udovice su u okviru Turneje Poljskom početkom 1115. kazališne sezone nastupale u tri poljska grada. – KLIK za više informacija