REODIJEVANJE DRAME U FARSU
„Udovice su napisane nakon pet godina pauze u mojoj dramaturškoj djelatnosti. (…) pred kraj 1989. našao sam se u Meksiku. Zajedno sa svojom ženom, Susanom Osorio, nastanio sam se na gorskom ranču zvanom La Epifania. (…) Nakon godine dana renovacije i gradnje ranča preživio sam tešku i opasnu operaciju, nešto iz područja kardiologije te je oporavak trajao još jednu godinu. Po oporavku, između siječnja i travnja 1992. napisao sam Udovice.“ Situacija životne opasnosti i meksička kultura u kojoj smrt nije tabu, već se o njoj govori kao o nečemu poznatom i svakodnevnom te je od malih nogu prisutna u odgoju djece, zasigurno su pogodovali nastanku ove drame. I premda ovo nije prvi put da se kod Mrożeka javlja problem smrti (smrt je uvijek bila prisutna u Mrożekovim djelima – u obliku opasnosti, ubojstva, pokušaja samoubojstva), u Udovicama ju Mrożek po prvi puta stavlja u središte problema samoga djela. Jednočinka Udovice je Mrożekov povratak teatru apsurda, to je određena alegorija kazališta u kojoj se Konobar predstavlja u ulozi dramaturga i šaptača. Ona je svojevrsni preokret u smjeru black comedy, pesimistička vizija svijeta koji je neraskidivo vezan sa smrću, mada apsurdni dijalog i akcija daju komadu ironični smisao. Drama započinje susretom dviju udovica koje je spojila zajednička smrt muževa. Umrli su u dvoboju, ispostavlja se da su sahranile ne samo muževe, već i ljubavnike. Dijalog podsjeća na mehaničko brbljanje, tipičnu stereotipnu konverzaciju koja u svojoj konstrukciji podsjeća na slavni dijalog u Ćelavoj pjevačici. Kad se pojavi Treća u njoj će pronaći uzrok svoje nesreće.
Igra sa simetrijom služi stvaranju fraze, stereotipa – stereotip tek u dvadesetom stoljeću postaje strašan, a od Kralja Ubua do Ionesca i Mrożeka raste snaga stereotipa; Mrożek je rano shvatio da je pozivanje na stereotip najčešće znak straha. U Udovicama se bavi stereotipom smrti – u tome mu pomaže Konobar – glasnik smrti. U kabaretskoj strukturi koju nudi Mrożek sudjelujemo u određenoj ceremoniji, Konobar označava mjesta učesnicima, sluga je ove tajanstvene žene u crnom. Samo on zna tko je ona, aranžira scenu, priprema, koristeći se čak i klasičnim aparteom, obraća se gledateljima pokušavajući shvatiti situaciju dviju Udovica i pomažući gledateljima u razumijevanju komplicirane simetrije. Jasan motiv oproštajnih pisama i korištenje imena najslavnijih ljubavnika u svjetskoj literaturi, Romea i Tristana, de facto je parodija ljubavne poezije, kao i ljubavne topike (svjedoče o tome pompozni uvodi: Lotosov cvijete, Ružo Šaronska). „Zanimljivo, mada se ponavlja”, kaže Konobar kad im predaje pisma, ali im daje kriva pisma – tragične pogreške su često os konstrukcije i razlog smrti velikog broja junaka (Romeo i Julija npr.) i raspoznavanje je tragično – nastaje, kao u Aristotelovoj Poetici, trenutak prelaska od sreće do nesreće ili obrnuto. I padanje u nesvijest je komički element; simetrija su i torte – razlika u šlagu, simetrija su i fotografije – Konobar preklinje da ta simetrija prestane. Kao da se prisjeća Nietzschea koji govori kako je simetrija estetika idiota, ona uvijek uzrokuje smanjenje kreativnosti upravo ponavljanjem istih stvari. U drami vlada savršena simetrija – stolovi, kolači, čaše, priče Udovica o muževima. U drami Udovice susrećemo prenaglašene komične forme, uzvišene i plemenite teme, travestiju ozbiljnog žanra, govorenje o smrti i alegoriju smrti – pokazivanje najozbiljnijih stvari na začudan i smiješan način, koji je istovremeno i monumentalan i uzvišen. Smrt je kod Mrożeka zavodnica, primamljiva žena, femme fatale – uništava muškarce koji za njom žude, tipična vamp-žena koja osvaja muškarce svojom demonskom ljepotom kako bi ih uništila – crna udovica (bogomoljka). Od groznog i smrdljivog kostura, kako se predstavlja ženama dolazi do demonske ljepote pred muškarcima. U Udovicama se sve događa prirodno i površno. U prvom je dijelu ova prirodnost vidljiva u slici trivijalne smrti. Smrt prestaje biti opasna i strašna, primjećuje se kretanje u smjeru groteskne interpretacije drame; riječju, tema Smrti je u Udovicama prikazana tako da spaja komične elemente, na trenutke bezbrižne i banalne, začinjene ruganjem i autoironijom upravo s motivom smrti. Događaji koje Mrożek predstavlja govore o napetosti skrivenoj pod maskom banalnosti i trivijalnosti, možda i predosjećanja tragičnog puknuća koje se nazire ispod šarene kavanske scenerije, ali i istovremeno banaliziranje onoga što je uzvišeno i pokazuje krhko i podlo ljudsko stanje. Kod Mrożeka nema jeze, postoji vizija komične groteske koja zastrašuje apsurdnošću poludjelog svijeta u kojem Smrt i vrijeme kao da ne uspijevaju izazvati nikakav dublji metafizički nemir. Gospoda jureći u plesu dance macabre kao da nemaju svijest svog kraja, njihove su smrti slučajne i glupe. Udovice su, dakle, određena kontinuacija teme Smrti koja je prisutna u suvremenoj dramaturgiji (od Becketa, Ionescoa preko Pintera, Albeea i Różewicza). Mrożek je sjajno predvidio razvoj masovne kulture koja precrtava iz društvenog konteksta temu Smrti, a jedina moguća forma govora o njoj je upravo farsa, skeč (kao u Letećem cirkusu Monty Pytona). Smrt je neizbježna i uzalud usta pokušavaju izreći velike jadikovke o nestalnosti ljudskog postojanja, jedino što može izreći je šutnja, nemogućnost dijaloga – kako je to Mrożek izrazio u šutnji Udovice Treće. Mrożek kao da postavlja pitanje: zar ipak treba zašutjeti kako bi se pobijedila tuga koja nas zatvara u lijes? Smatra kako to ne treba činiti, već pažljivo osluškivati šutnju koja je govor Smrti.
Korišteni dijelovi iz knjige Dariusza Piotra Klimczaka Tango smrti: Krajnje teme Sławomira Mrożeka.
Jasmin Novljaković
Projekt Osječko-baranjske županije Žene u crvenom
Udovice su u okviru Turneje Poljskom početkom 1115. kazališne sezone nastupale u tri poljska grada. – KLIK za više informacija
Autorski tim
Prevoditelj:
Pero Mioč
Redatelj i scenograf:
Jasmin Novljaković
Suradnik scenografa:
Davor Molnar
Kostimografkinja i scenski pokret:
Jasminka Petek Krapljan
Skladatelj:
Igor Valeri
Oblikovatelj svjetla:
Tomislav Kobia
Glume
UDOVICA PRVA
Matea Grabić Ćaćić
UDOVICA DRUGA
Ivana Soldo Čabraja
UDOVICA TREĆA
Ivana Gudelj Tešija
GOSPODIN PRVI
Antonio Jakupčević
GOSPODIN DRUGI
Aljoša Čepl
KONOBAR
Miroslav Čabraja
Inspicijent
Eduard Srčnik
Šaptačica
Ivana Klaić
Svečana izvedba
5. veljače 2021. godine
Premijera
6. veljače 2021. godine
Trajanje predstave
1 sat 35 minuta