Kazališni prisjeti
VIŠE OD (U)SPOMENA
Piše: LJUBOMIR STANOJEVIĆ©
Kazališna fotografija nastala je sedamdesetih. Za nekoga Annala (komorne opere i baleta), moguće „životnoga djela“ dirigenta, skladatelja i ravnatelja osječke Opere, maestra Dragutina Savina (1915. – 1996.), kada Osijek nije morao liječiti kompleks maloga grada jer je – tih svibanjskih/lipanjskih dana (1970. – 1983.) – bio metropola specijalizirane i u svijetu potvrđene smotre: kako (glazbenim) kazalištem misliti suvremenost! S dodatkom baleta – jer ga Osijek (više) nije imao, a Osječani su baletnih predstava bili željni; sjećajući se vlastita baletnog ansambla od 1948. negdje do početka šezdesetih – utemeljila ga je primabalerina Argene Savin (1921. – 2007.), a oformio i razvio baletni plesač, koreograf i pedagog Stjepan Suhy (1915. – 2001.). Dragocjeni naši umjetnici!
No, vratimo se ovoj (kazališnoj) fotografiji. Spomenimo prvo damu, jedinu (na slici) i jedinstvenu u osječkoj kazališnoj povijesti: redateljicu Nadu Murat (1927. – 2009), dugovječnu osječku kazalištarku s tolikim brojnim zaslugama da joj se HNK, u budućnost, može odužiti – bar monografijom.
Prvi gospodin s, lijeva, bariton je Petar Kloc (1929. – ?), slovenski umjetnik s angažmanima u Sarajevu, Mariboru i Osijeku (1970. – 1976.). Kao operni solist otpjevao je standardni baritonski repertoar, a u Osijeku se još istaknuo i kao karakterni tumač upravo u komornome opernom žanru.
Maestro Željko Miler (1932. – 1990.), u smokingu, bio je odličan dirigent i ravnatelj osječke Opere (1970. – 1990. – poslije Dragutina Savina), sav posvećen kazališnom radu u kojem je nesebično izgarao i naposljetku i – izgorio, u 58. godini života. Ostat će upamćen po savjesnosti i odanosti, velikoj muzikalnosti i – ljudskoj dobroti!
Preskočit ćemo gospodina u prugastom odijelu. Pored njega, desno, okrenut leđima, tadašnji je kazališni entuzijast i kasniji intendant HNK Zvonimir Ivković. Tih sedamdesetih, bio je – poslije završene Kazališne akademije – arbitar u osječkoj kulturi kao tajnik Zajednice kulturnih djelatnosti. Tako nekoliko godina dok, napokon, nije ušao u Teatar i poslije jednogodišnjeg „stažiranja“ na mjestu pomoćnika intendanta (Branka Mešega) postao intendantom HNK (1981. – 1993.) s tri, zapažena, mandata. Njegova iznenadna smrt, u kolovozu 2010., još je tema osječkih kazališnih i kulturnih krugova – kako se lako odričemo dobrih i kvalitetnih kadrova s rezultatima…
Spomenimo, napokon, i petu osobu na fotografiji, u prugastome odijelu. To je, jedini još živ! – pisac ovih redaka, tada tridesetogodišnji urednik osječke revije „Kazalište“, novinar i teatrolog Ljubomir Stanojević.
(Hrvatsko slovo, 10. siječnja 2014.)
Rano jutro puno sunca – posljednji je dan veljače – odvodi me u kazalište, moje jedino pribježište.
U kazalištu čekam, neodređeno, kako to „dođe“…
Zapravo, kazalište je možda jedino mjesto na kojem vrijedi čekati, nekoga ili nešto; i biti uvjeren kako to ima smisla, kako je sve moguće, kako će se veljača ćaskom prometnuti u ožujak, a to već znači više sunca i onih dragih malih radovanja koja dođu tako u naletu, i traju tu među starim kulisama i zavjesama punim rupa (publika to ne vidi) iza kojih se skrivaju Hamleti naših dana, s jednakim problemima koje je imao i Alliger, posljednji tumač lika nesretnoga danskog kraljevića na osječkoj sceni – pedesetih.
Nigdje se, ustvari, tako uporno, i s tolikim skrivenim nadama ne čeka kao u kazalištu. Kazališni su ljudi najveći čekači na svijetu; čekaju se uloge, mladi čekaju svoju šansu, stari – odsjaje vremena u kojima su bogato bili, punih razapetih jedara sebe.
Svi čekaju.
U kazalištu se čekaju ljubavi. One koje nastaju i nestaju, koje traju i ostaju, koje jesu ili ih srce malo izmišlja. One prave ljubavi kada se negdje u blizini pozornice ostane sm poslije predstave u pogašena svjetla, kada se ne može pobjeći od sebe glumca spram sebe gledatelja, a ono Hamletovo „Ostalo je šutnja“ visi u zraku kao pitanje na koje se odgovor dobiva tek poslije mnogih odgonetki.
Eh, te ljubavi, ljubavi…
Kroz čekanja prolaze godine, životi. Stari će glumci ispričati koje uloge nisu odigrali i nikada ih više ne će odigrati; više ne će imati vremena, prošlo je…Mladi će pak tugovati za neodigranim Romeima – baš se u to vrijeme, „njihovo vrijeme“, baš se tih godina popravljala kazališna zgrada, nije bilo gledališta, „repertoarne politike“, ansambl je bio krnj…
A godine prolaze.
U kazalištu se vječito čeka.
Čekaju se ljubavi. Čekaju se prijatelji na votku, oni koji rijetko dolaze ali su zapravo uvijek tu i nikada se i nikamo nisu udaljavali – ti pjesnici sebe, što se (neopravdano) uvijek osjećaju pomalo tuđe pred svjetlima scene i njihovim značenjima koja nisu drugo do život što ga i sami žive…
Ljubomir Stanojević
(Iz teksta: Tri kazališne iskrice, Omladinska revija, god. 4, br. 12., Osijek, 1975.)
Potpis ispod fotografije:
Amand Alliger (1904. – 1990.) glumac i redatelj: gledalište osječkoga HNK (crtež)