editor_hnk23, Autor na Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku

Piše: Ljubomir Stanojević^©

Marin Carić (1947. – 2000.), Mediteranac, svim bićem vezan uz rodni Hvar, bio je značajan umjetnički ali i kulturološki kapital Zagreba, Splita, Dubrovnika – i Osijeka! I mnogih sredina u kojima je gostovao – od Rijeke, Zadra i Šibenika, do Sarajeva i Mostara.

Osječani ga se sjećaju s nježnošću. I sjetom. Na pozornicama Hrvatskoga narodnog kazališta i Dječjeg kazališta (danas Branka Mihaljevića), na otvorenom tvrđavskom prostoru najstarije osječke gradske cjeline postavio je sedam-osam predstava u desetgodišnjem razdoblju 1986.-1996. godine, a trag je njegove poetike ostao još i 2003. godine, kada je zajedničku dramatizaciju (i predviđenu zajedničku režiju) Wildeova „Sretnog kraljevića“ postavila Marinova supruga i čvrsta kazališna partnerica, Dubravka Crnojević-Carić.

Prva uprizorena predstava u Osijeku (1986.) bili su „Esekerski zaljubljenici“ (po Goldoniju) Drage Kekanovića, kojom je Carić „htio raditi predstavu koja će biti osječka, o Osijeku, za Osijek“, temeljeći svoj stav na mišljenju kako „kazalište mora imati funkciju generatora jednog komunalnog osjećaja“. Slijedio je tekst-pohvala kazalištu i kazališnoj umjetnosti koja je, po autoru, jača od realnosti iluzija na kazališnoj sceni: riječ je o Pirandelovoj drami „Večeras improviziramo“ (1987.).

Dvije godine potom (1989.) Carić je postavio svoju splitsku uspješnicu (ali s novim osječkim suzvučjem), Shakespeareovo „Kroćenje goropadnosti“ sa odličnima Vlastom Ramljak i Ivanom Brkićem u protagonističkim ulogama. Neostvaren je ostao Molièreov „Tartuffe“ (predstava dovedena do generalnih proba ali je onda – 1991. – uslijedila ratna agresija na Hrvatsku) da bi redatelj, koji je uvijek nužno tražio točne razloge za svoje repertoarne odbire, postavio (1994.) „Slavnosku Juditu“, bašćinsku (i dotad posve nepoznatu, osim uskim krugovima) dramu iz 18. stoljeća čija je tema sjajno korespondirala s nanovo opustošenom Slavonijom, uništenom u ratu za oslobođenje (ovaj put ne od Turaka!).

Usporedno, od 1993. Marin Carić otpočeo je suradnju s osječkim Dječjim kazalištem i vrsnom ravnateljicom Jasminkom Mesarić, koja je imala ponajbolji sluh za Carićeva kazališna razmišljanja i repertoarne ponude. Sve tri predstave koje je realizirao u tom teatru zajednički su uradak s Dubravkom Crnojević-Carić, dotad afirmiranom (glavnom) glumicom u Carićevim haenkaovskim predstavama, a sada i koredateljicom. Ostvarili su praizvedbe „Božićne priče“ Branka Mihaljevića, „Tata na dar“ Mire Gavrana (prvi Gavran u Osijeku!) te nadasve blistavu „Djevojčicu sa žigicama“ po H. Ch. Andersenu, jednu od najuspješnijih predstava ikad produciranih u osječkom Dječjem kazalištu, koja je pobrala sve moguće nagrade i osvjetlala obraz hrvatskome lutkarstvu među inim gostujući u Češkoj, Austriji, u Kini i na Tajvanu.

Kao memento velikom redatelju i prijatelju, Dječje kazalište Branka Mihaljevića izvelo je (2003. god.) njegovu i Dubravkinu dramatizaciju „Sretnog princa“ Oscara Wildea, ovaj put u režiji – samo Dubravke Crnojević-Carić. Pripomenimo još da su ovo dvoje umjetnika, uz proslavu 800 godina spomena imena grada Osijeka, priredili (1996.) zamamnu pučku kazališnu dogodovštinu pod nazivom „Osijek mu je ime…“, s oko 600 sudionika i više tisuća posjetitelja.

U programskoj knjižici svoje riječke predstave „Duhi“ (1997.) Drage Gervaisa, Marin Carić ovako počinje svoj redateljski zapis: „Misliti o kazalištu obično znači biti pretenciozan. Biti nepretenciozan, u kazalištu često znači ne misliti ništa“. Pokojni umjetnik i prijatelj, kojeg se već više od dva desetljeća, a i ovom prigodom nježno sjećam(o) – bio je zasigurno čovjek koji nije pretenciozan, a o kazalištu je – mislio! Točnije, on je mislio Kazalište: bogato, sadržajno, nadahnuto…

Potpis ispod fotografije:

ČOVJEK KOJI JE MISLIO KAZALIŠTE – redatelj Marin Carić (1947. – 2000.)

Ovih blagdana darujte emociju, iskustvo, uspomenu, ljepotu i čaroliju. Darujte kazališnu umjetnost članovima obitelji, prijateljima i poslovnim partnerima.

Na blagajni HNK-a u Osijeku možete kupiti poklon bon u željenom iznosu.

Osoba koju darujete sama odabire kada će doći u kazalište i koju predstavu želi gledati.

Piše: Ljubomir Stanojević^©

Život je „ostavila“ u Kazalištu, u lijepom značenju te riječi: Marija Raljević, članica opernog Zbora HNK, prvi alt. Rođena je 1953. godine u Osijeku, HNK-u je pristupila u proljeće 1970. U mirovinu je otišla u proljeće – 2018. godine.

A između… ?

„Između“ bila je jedna od najtalentiranijih, najuvjerenijih i najradosnijih „kazalištarki“. Nastupala je u operi, opereti, drami… a završila gotovo i u baletu, s onim divnim „skokom-špagom“ u „Maloj Floramye“ u svojoj već blizu 60-toj godini (2011.), za koji bi uvijek dobivala aplauz „na otvorenoj sceni“.

„Ne znam gdje za mene počinje gluma, posao, a gdje moja subjektivna osjećanja“ – izjavila je u jednom intervjuu. – „Mene, jednostavno ponese scena, glazba, tekst, atmosfera… I uvijek mi je na umu ono što mi je rekla Gita Šerman-Kopljar, kada sam dobila svoju prvu ulogu u ‘Jalti’: ‘Marija, morate biti iskreni i vjerovati u ono što govorite’. Mislim da bit dobre glume i jest upravo u tome“. („Kazalište“, br. 113., 16.-31. siječnja 1977.)

A ta prva uloga u „Jalti“ (1973.) za ovog je autora ključno Marijino ostvarenje: Brigadirka, druga ženska uloga po važnosti u tom mjuziklu, koju je tada 20-godišnjakinja donijela s tolikom iskrenošću i šarmom da nije čudno da je već te godine dobila (internu) kazališnu nagradu „7. prosinca“.

Od većih solističkih uloga – izvan zbornog pjevanja – Marija Raljević tumačila je (1977.) djevojku Louisu u mjuziklu „Zanesenjaci“ Toma Jonesa-Harveya Schmidta, parabolu o ljubavi inspiriranu komedijom „Romantične duše“ Edmonda Rostanda. Partner Matt bio joj je mladi glumac Nenad Inđić, a oboje ih je „prepoznala“ nepogrešiva redateljica – Nada Murat.

Lisa u „Grofici Marici“, Tevjeova kći Hodel u „Guslaču na krovu“, Pere u mjuziklu „Dundo Maroje“, Šandel (mati krojača Motela Kamzoila) u „Guslaču na krovu“, Gospođa Hardeg (tetka Gustava von Pottensteina) u opereti „Zemlja smiješka“ – samo su neke od uloga Marije Raljević. Spomenimo da je i u dvije, posljednje navedene, redovito bila „mati“ ili „tetka“ svojemu kolegi iz Zbora (kasnije vrsnom solistu) Nenadu Tudakoviću.

„Ovaj posao, pored svih teškoća, volim i mislim da mu se potpuno predajem, bez ograničenja, svim srcem; da sam u tom poslu našla sebe“ – kazala je u već spomenutom intervju Marija Raljević.

A mi smo (pro)našli – Marijinu radost!

Potpis ispod fotografije:

Danas umirovljenica: pjevačica opernog Zbora i tumač mnogih solističkih uloga – Marija Raljević

Uloga Josipa Matijevića u predstavi “Jom Kipur ili pomirenje” donijela je Ivanu Ćaćiću nominaciju za nagradu Zlatni studio u kategoriji kazališta i to za najbolju mušku ulogu.

U režiji Želimira Mesarića, ovaj je tekst Ivane Šojat premijerno zaživio na sceni HNK-a u Osijeku ove, 117. kazališne sezone i to 27. listopada.

– Prije svega, želim zahvaliti Želimiru Mesariću koji mi je povjerio ulogu Josipa i Ivani Šojat na tako sjajno, bogatom ispisanom karakteru. Zahvaljujem svojim mitspielerima iz predstave, jer bez njih ne bi bilo ni ovog i ovakvog Josipa. Uživao sam u procesu, iako se predstava bavi “kopanjem” po našim kolektivnim, a i duboko osobnim traumama i u mom, još uvijek nevelikom glumačkog opusu zauzima visoko mjesto. Čestitke svima, od zaposlenika HNK-a u Osijeku, do svakoga pojedinoga suradnika na predstavi, nominacija, je i vaša. I da ne zaboravim, dakako hvala i žiriju – ističe Ivan Ćaćić.

Držimo palčeve. Glasujte!

https://www.jutarnji.hr/zlatni-studio/

Kazalište je živo, komunicira, a čovjek ima dubinsku potrebu njim – tim se riječima akademik Boris Senker, o. d. predsjednika Organizacijskog odbora 34. Krležinih dana, koji se od 7. do 10. prosinca održavaju u Osijeku, danas u Svečanoj dvorani Filozofskog fakulteta, na otvorenju znanstvenog dijela teatrološko-kazališne manifestacije obratio gostima i sudionicima. Stalna je brojka 30-ak vrsnih izlagača, a akademika Senkera posebice veseli što je među njima uvijek i sve više mladih teatrologa. Krležini su dani specifični i po tom što ih redovito prate studenti, a to također nije uobičajeno za slične manifestacije, naglasio je teatrolog, kazališni kritičar, leksikograf, književnik i prevoditelj Boris Senker, prenoseći i pozdrave predsjednika HAZU-a, Velimira Neidhardta.

Internacionalizacija se hrvatske kazališne scene dogodila 2000-ih, kao posljedica političkih prilika, a to se svakako odražava i na izvedbeni dio, ali i na produkciju dramskih tekstova. Upravo se na to u svom pozdravnom govoru osvrnuo i intendant HNK-a u Osijeku, Vladimir Ham, ne krijući ponos što je na čelu kazališne kuće koja je utemeljitelj Krležinih dana. Svjedočiti rezultatima znanstvenih istraživanja, njihovim dosezima i novim predstavama, a na kazališnim daskama i usporediti dramsko pismo nekada (Krleža) i sada (Ivana Vuković i Ivana Šojat) – ono je što nam Dani omogućuju, rekao je Ham. Važan segment su i druženja i razmjene iskustava i promišljanja, posebice onima koji kazalište žive u praksi i koji ga žele učiniti boljim, drukčijim i uspješnijim.

Još kao studentica na Krležine je dane dolazila i Miranda Glavaš-Kul, pročelnica Upravnog odjela Osječko-baranjske županije. Prenoseći pozdrave župana Mate Lukića, izrazila je ponos što je Osijek domaćin manifestacije. Iste je emocije podijelila i dogradonačelnica Jasenka Crknović, izrazivši dobrodošlicu u grad svima koji dolaze izvana.

Krležine je dane svojima nazvao Ivan Trojan, dekan Filozofskoga fakulteta i domaćin skupa, na kojem se sudionici odavno ne osjećaju kao gosti. Ne propustivši pozdraviti i studente, dekan je Trojan napomenuo da su Dani istinski brend Osijeka, za što su zaslužne tisuće stranica znanstvenih tekstova u zbornicima koji populariziraju kazalište.

– Ne zadržavamo se na znanstvenoj hermetici, kao što je rekao intendant Ham, nego utječemo na živo kazalište danas – zaključio je prof. dr. sc. Trojan.

U ime predsjednice Društva hrvatskih književnika, Hrvojke Mihanović Salopek, skup je pozdravila prof. dr. sc. Ružica Pšihistal, poželjevši sudionicima uspješan rad, ali i rekavši da su Dani odavno pronašli dobar recept za uspjeh i opstojnost, a to je sinergija znanosti, recentnih teatroloških izdanja, izložbi i promocija. Multimodalnost dobar je model koji rezultira finom, svježom dramskom umjetnošću, naglasila je prof. Pšihistal.

Prorektor Robert Raponja u ime je akademske zajednice, tj. 18 sastavnica Sveučilišta J. J. Strossmayera, svoje osobno, ali i u ime rektora Vlade Guberca, skupu poželio uspješan rad, napominjući da kazalište mora biti živo, inovativno i intrigantno. Nove dramske tekstove i pisce kao pokazatelje različitih pogleda na svijet, ne treba samo glumište i ljudi koji žive za kazalište i od kazalište, nego i čovjek i društvo uopće, jer smo kroz to istinitiji, plemenitiji i stvaramo iskrenije kazalište, nadahnuto je rekao prof. Raponja.

Nakon deset izlagača, dio se sudionika uputio u Park kralja Držislava i tradicionalno položili vijenac na spomenik Miroslavu Krleži, rad u ožujku ove godine preminule poznate hrvatske umjetnice Marije Ujević-Galetović.

Iako je znanstveni simpozij središnjim dijelom Krležinih dana, recept za uspjeh je sinergija znanosti o kazalištu i njegovih praktičnih, izvedbenih oblika. Stoga je u četvrtak, u večernjim satima, ulazni foaje HNK-a u Osijeku uistinu urešen izložbom Ogledala kostimografkinje i vizualne umjetnice Ivane Bakal.

Krležini dani ne bi bili potpuni bez promocija pa će tako i ove godine javnost biti predstavljena nova teatrološka izdanja. Zbornik Krležinih dana 2022. – Prvo desetljeće 21. stoljeća u hrvatskoj dramskoj književnosti i kazalištu, prvi dio, HAZU, predstavit će Boris Senker i Ana Lederer, večeras u 17 sati u svečanom foajeu HNK-a.