editor_hnk23, Autor na Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku

Piše: Ljubomir Stanojević^©

Draga, topla, nezaboravna osoba! I operna solistica koja je ne samo cijelu umjetničku karijeru podarila HNK-u u Osijeku, već iz ovoga, svojega grada nikada nije ni željela otići. Učinila je to, ipak, zarad kćerke Tamare (udane u Dubrovniku) i preselila na more, u Trstenik na Pelješcu. Sa svojom sestrom od koje se nije odvajala i za koju je skrbila.

Rođena Osječanka (1926.), pjevanje je učila na Muzičkoj školi u Osijeku (Dita Kovač) i 1946. započela karijeru kao solistica Osječke opere ostvarivši više od 80 velikih opernih kreacija : „Carmen“ (Bizet), Amneris i Azucena (Verdi, „Aida“ i „Trubadur“), Lotta (Massenet, „Werther“), Doma (Gotovac, „Ero s onoga svijeta“). Za svoje umjetničke dosege nagrađena je Nagradom „Milka Trnina“, Poveljom Milke Trnine za životno djelo (prvi put dodijeljena!), dvaput Nagradom grada Osijeka, Sedmoprosinačkom nagradom Hrvatskoga narodnog kazališta…

„Nikad nisam razmišljala što me potaklo da izaberem poziv opernog umjetnika“ – kazala je u intervjuu „Glasu Slavonije“ (Draženu Bađunu) davne 1982. godine. – „To je nekako živjelo u meni. Za mene je to bezbroj osjećaja koji izviru i žive u meni, a ne mogu ih odrediti. Znam da sam se uvijek osjećala sretna kad sam ljepotu napisanih nota mogla svojim glasom i glumom prenijeti na publiku, da bih u očima nekog posjetitelja vidjela osmijeh, radost pa i poneku – suzu.“

Sa Slavicom Pfaff dugo sam bio u pismovnom kontaktu nakon što je, kao umirovljenica, napustila Osijek. Fascinirala me je svojim zanimanjem za Kazalište, brigom za kolege (i one umrle – o čemu smo već pisali: Zdenka Rubinstein; i one žive: Nada Murat). Nasljednici (u fahu) Sanji Uroić-Ljutić poklonila je svoje note i klavirske izvatke; mladome (tada) studentu glume Mislavu Stanojeviću, uz dobre želje poslala je prvo poslijeratno izdanje „Sistema“ Stanislavskog; a Arhivi HNK svoje velike, uokvirene portrete i fotografije iz brojnih predstava. Uvijek su je zanimala sva osječka (kazališna) događanja, a uzvratno je opisivala svoj život na moru, „bavljenje“ vrtom, ljubav prema nezaboravnoj sestri.

I onda je došla godina 2007., godina velikoga jubileja (100 god. od osnutka i kontinuiranog rada osječkog HNK). Prosinačka svečanost koja – kako je zamišljeno – nije mogla proći bez „najosječkije operne solistice“ Slavice Pfaff. Ali…

Te je godine, nažalost, Slavica Pfaff – preminula! Točnije: umjetnica je umrla već deset mjeseci prije prosinačkog kazališnog jubileja, u Trsteniku na Pelješcu – a da o tome nitko nije obavijestio… ni rijetke (ali ipak postojeće!) kazališne prijatelje, ni njezino (svjesnim opredjeljenjem) jedino HNK. Da tadašnji intendant Vlaho Ljutić nije plemenito želio pozvati i prizvati najstarije naše kazališne zaslužnike, na još jedan aplauz na osječkoj pozornici, te je uputio odgovarajući poziv – ne bi se ni saznalo da velike umjetnice više nema. Umjesto najbližih, vijest je dojavio – poštanski žig!

Uradci operne primadone Slavice Pfaff ostali su i danas u upamćenju, u mnogočijim uzbuđenjima. Prisjećamo je se s toplinom u srcu, sentimentom i (zašto ne?) – suzom u oku.

I – u sebi – plješćemo joj. Plješćemo!

Potpis ispod fotografije:

Primadona Slavica Pfaff (Osijek, 1926. – Trstenik na Pelješcu, 2007.). Foto: Almas Tudaković

pereta (talijanski: mala opera) je glazbeno-scensko djelo lakšeg sadržaja (manje „zapetljanog“ i manje dramatičnog od opernog) u kojem izvođači pjevaju, plešu i razgovaraju pa se očekuje da imaju lijep glas, vješte pokrete i jasan izgovor, a nije naodmet da ugodno izgledaju. Publika „tolerira“ opernim pjevačima tjelesnu nezgrapnost i scensku statičnost (pjevaju „teške“ arije) dok od operetnih očekuje gore nabrojeno što pokazuje da je nastup u opereti složeniji (i, nota bene, manje cijenjen!). Naravno da je iznesena teza paušalna jer postoje dopadljivi i spretni operni pjevači i „trapavi“ operetni pjevači, ali ovi potonji nisu u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku ili barem nisu nastupili na premijeri operete Vesela udovica Franza Lehara pod ravnanjem Krešimira Batinića i u režiji Damira Lončara (19.5.2023.).

Franza Lehara (1870.-1948.) nazivaju austrougarskim skladateljem što „na prvu“ zvuči površno, ali njegov dinamični životopis to potkrepljuje: rođen je u Ugarskoj, preminuo je u Austriji, školovao se u Pragu i službovao je kao vojni dirigent diljem Monarhije (od 1894. do 1896. boravio je u Puli). Iako se okušao u raznim glazbenim oblicima, postao je slavan zahvaljujući operetama od kojih je jedna od najpopularnijih Vesela udovica praizvedena 1905. u Beču. Na repertoar osječkog kazališta postavljena je 1907. (izvedena je u Varaždinu), a o ostalim osječkim izvedbama pisao je Ljubomir Stanojević na stranici HNK u Osijeku. Victor Leon (1858.- 1940.) i Leo Stein (1861.- 1921.) napisali su libreto prema komediji Ataše veleposlanstva (1861.) Henrija Meilhaca (1830. – 1897.).

Priča se vrti oko novca i ljubavi: lijepa i mlada Hanna Glawari iz male države Pontevedra udaje se za bogatog starca i ubrzo postaje udovicom i nasljednicom velikog imetka, čime postaje privlačna brojnim udvaračima. Pontevedrinski veleposlanik u Parizu, barun Mirko Zeta, trudi se pronaći za nju „prikladnog“ ženika (zemljaka) jer uda li se Hanna za nekoga iz inozemstva, zemlja će ostati bez njezinog novca. Pravim izborom čini mu se tajnik veleposlanstva, grof Danilo Danilowitsch, no ovaj odbija bilo kakvu vezu s Hannom radi neraščišćene zajedničke ljubavne prošlosti. Osim glavnog, postoji i potajni par kojeg čine Zetina supruga Valencienne i njezin udvarač Camille de Rosillon (zagubljena lepeza svjedoči o nevjeri) i u oba slučaja, usprkos raznim peripetijama, na kraju trećeg čina sve sretno završi (u opereti „nitko nikada ne umre“).

U knjizi Ljubomira Vujovića The Merry Widow vidi se fotografija muškaraca odjevenih u modificiranu crnogorsku odjeću koja je snimljena na praizvedbi spomenute operete u Beču, pri čemu je „mala i siromašna“ Pontevedra zapravo Crna Gora, a grof Danilo Danilowitsch, ljubitelj šampanjca i plesačica, oblikovan je prema tadašnjem prestolonasljedniku Danilu Petroviću, sinu knjaza Nikole. Crnogorski se vladar jako uvrijedio na prikaz sina kao plejboja pa je za svagda zabranio operetu Vesela udovica u Crnoj Gori, a zabrana je „ukinuta“ tek 2014. nakon predstavljanja Vujovićeve knjige u Podgorici (montenegrina.net). Uz Danila i imena drugih likova asociraju na crnogorsko podneblje (Mirko Zeta, Njegus, Kromow, Olga, Bogdanowistch, Praskowia) iako su pisani u njemačkoj inačici.

Prvi čin se zbiva u salonu Veleposlanstva Pontevedra, drugi u vrtu Hannine pariške palače, a treći u njezinoj plesnoj dvorani uređenoj poput čuvenog kluba „Maxim“ (ponegdje piše da su svi doista otišli u klub „Chez Maxim“). Scenograf Neven Mihić svakom je ambijentu dao odgovarajuće ozračje, što je dizajner svjetla Tomislav Kobia precizno naglasio. U taj su se prostor sjajno uklopili Mihićevi ženski kostimi (s upečatljivim šeširima), stvorivši pravi operetni ugođaj (čistunci bi to možda nazvali „kičerajem“, ali Mihić je to „dekorirao“ po svim žanrovskim pravilima, taman kako treba). Problem „mnogoljudnih“ predstava je povremeni „krkljanac“ na pozornici, što se dogodilo prilikom plesnih točaka (koreograf Dejan Jakovljević) u vrtu (drugi čin), dok se u „Maximu“ (treći čin) to nije desilo, nego je, naprotiv, sve odlično funkcioniralo (can-can plesačice su bile sjajne).

I na kraju izvođači ili „zucker kommt zu letzt“! Barun Zeta (Zvonimir Ivanović) i njegova supruga Valencienne (Ivana Medić) su bračni par, no njezin parnjak je Camille de Rosillon (Matic Zakonjšek) i kada sam ih ugledala zajedno na pozornici, bila sam očarana. Osim što Ivana Medić odlično pjeva, ona posjeduje određeni fluid koji ja nazivam „scenskim šarmom“, pod čime podrazumijevam ne samo njezin lik, nego zračenje kojim obuhvaća sve oko sebe. Lijepim i zvonkim glasom bila je dorasla drugoj glavnoj ulozi, ali me je zatekla plesnom vještinom i energijom u trećem činu, te strujanjem pritajene erotike između Valencienne i de Rosillona, odnosno nje i Matica Zakonjšeka. Iako je diplomirao na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji i imao priliku nastupiti u kazalištu preko puta, odlučio se priključiti osječkom kazalištu, što mi se čini vrlo promišljenim jer odluči li osječko kazalište temeljiti svoj glazbeni repertoar na operetama, Zakonjšek će zahvaljujući toplom tenoru, glumačkom nastupu (pripada onim rijetkim pjevačima koji jednaku pažnju posvećuju pjevanju i glumi) i ugodnoj vanjštini imati „pune ruke posla“ (što se odnosi i na opere). Vrlo su skladan pjevački par Hanna (Katarina Toplek Horvat) i grof Danilo (Igor Krišto), ali kako su njihovi problemi puno „ozbiljniji“ (novac je u pitanju) tako je i njihova sprega manje zaigrana.

Odličan su par Matija Kačan i Karlo Miličević u ulogama Hanninih udvarača, vicomta Cascada i Raoul de st Brioche, jer su sličnošću (odjeća i frizura) i zajedničkim nastupom djelovali poput određenog arhetipa. Uz pjevače (Davor Solanović, Snježana Lakotić, Predrag Stojić, Jana Pogrmilović, Sanja Toth) u predstavi su nastupili i dvojica glumca, Kačan i Antonio Jakupčević u ulozi pisca Njegusa. On se, mada mlad, već okušao u raznim ulogama i ne znam je li to zbog redatelja ili zbog njegovog glumačkog habitusa, ali mi se „čvršćim“ činio u komičnim ulogama (Frankić u Kušanovoj komediji Čaruga) pa je i ovom prilikom njegov poslenik vrlo zabavan i djeluje kao ogledalo koje odražava zbrku i paniku u veleposlanstvu.

Predstava Vesela udovica (barem njena premijerna podjela) pokazala je da u ovom trenutku osječki HNK ima možda najbolji operetni ansambl u Hrvatskoj i tu bi komparativnu prednost trebalo iskoristiti u oblikovanju repertoara. I kada o opereti govorimo kao o „maloj operi“, podsjećam da se i spirit (otrov, ali i duh) drži u malim bočicama.