Otkazuje se Večer baleta i plesa koja je trebala biti izvedena sutra, u četvrtak 4. ožujka u 19 sati. Povrat novca moguće je izvršiti na Blagajni HNK u Osijeku svakim radnim danom od 9 do 13 sati te subotom od 9 do 12 sati.

Toliko sam puta bio sâm u kazalištu, u ponoć i poslije ponoći, i dugo tako u noć, s tišinom.

Što mislite – kako spava kazalište?

Kad tišina uzmakne svemu, u „avetno doba ponoći“, kako kaže moj prijatelj Hamlet, sa zidova gledaju samo stari portreti – nasmijanih mladih ili mlađih ljudi, svečano odjevenih za poziranje, ili pak kostimiranih i maskiranih u kakvoj roli.

Tih sam noći neobično volio te tihe sentimentalne razgovore s njima, kad njihovi pogledi toliko govore, a moja šutnja postaje dosljedna noćnom miru.

Kazalište spava čudno. Hodnicima ponegdje prosijava žućkasto svjetlo što izvana dolazi kroz neki prozor ili vrata balkona. Pa se to opet izmjenjuje s mrakom kao u rogu u onim dijelovima hodnika koji nemaju nikakva dodira s „vanjskim svijetom.“

Kazalište u ponoć i poslije ponoći spava najnevinijim snom, poput djeteta. Drame su prošle, glumci su skinuli šminku i ostavili maske, gledaoci su ponijeli uzbuđenja kući ili na neku terevenku ako im je bilo rano spavati.

Kazalište ima svoj ritam spavanja kao i ljudi. Kancelarije, hodnici, prostorije za pokuse, klaviri, kazališni bife, polegnuti kontrabasi – sve su to rekviziti jednog sna u kojem je kazalište glavni glumac, bez publike.

Da se ne rastuži, tom snu, i tom kazalištu – pljeskao sam iz srca.

Ljubomir Stanojević

(Iz teksta: Tri kazališne iskrice, Omladinska revija, god. 4, br. 12., Osijek, 1975.)

Glumac Milorad Aćimović (1875. – 1956.) na uljanome portretu (1947.) slikara i osječkoga scenografa Antuna Žunića (1914. – 1999.)

Marko Fotez – Pismo iz Osieka

Ostavljao sam već mnoge gradove. U svakom sam ponešto doživjeo i od svakoga od njih ostalo je nešto u mome sjećanju, nešto, što me oživljeno u bilo kojem obliku ili prilici ponovno podsjeti na vrieme zbiljskog boravka. Ima svuda nešto osebujno.

…

Teatar. Trošna kazališna zgrada, neudobna, neprikladna, s drvenom građom pozornice, bez razsvjetnog mosta, bez tehničkih uređaja, s tiesnim garderobama, labirintskim uredovnicama, zgrada tako daleko od suvremenih zahtjeva i potreba, ali zgrada, koja ima svoju dušu kao sve starine. Opojnu, osjećajnu kazalištnu dušu i srdce, koje tjera žilama krv uspomena i doživljaja i kuca zanosima i uzhitima umjetničkoga stvaranja.

Male lože, u kojima gotovo u svakoj sjedi jedno milo lice, parket s čitavim redovima dragih poznanika, gledalište povezano osjećajem zajednice kao riedko koje – pozornica, na kojoj je odigrano već toliko sudbina, primitivna rampa i reflektori, koji škriplju i cvile pri svakoj promjeni stakla, ali time ne prieče da preko rampe struji fluid kazališta i opaja gledalište poput onog lipinog mirisa u najdražoj ulici.

Koliko je tu ostalo mojih uzdaha i strepnja u prvoj kulisi, koliko uzbuđenja i ugodnog intimnog uživanja u loži prosceniuma, koliko nervoze i nemirnih šetnja hodnicima – hoće li sve dobro svršiti, onako, kako je zamišljeno – koliko je poklika, molbi, zaklinjanja, upozoravanja, uputa, psovki odjeknulo u tom parketu za vrieme pokusa…drago, nezaboravno kazalište, u kojem srdca kao da kucaju brže i zajednički.

Dr. Marko Fotez, hrvatski redatelj, kazališni povjesničar, pisac i prevoditelj (Zagreb, 1915. – Beograd, 1976.), čije je otkriće za scenu i preradba Držićeva Dunda Maroja revalorizirala i scenski reafirmirala čuvenog našeg renesansnog klasika, bio je kao 26-godišnjak ravnatelj Drame HNK u Osijeku (tada Hrvatsko državno kazalište) 1941./1942.

Njegova fascinacija Osijekom (u kojem je kao gost režirao sve do godine 1970.) iskazana je i u ranoj knjizi putopisa Mozaik (Zagreb, 1944.), iz koje ekscerptiramo dijelove Pisma iz Osieka, zadržavajući leksičke pravopisne norme u kojima je tekst pisan.

Lj. St.

TKO ŽIV, TKO MRTAV

Osječke ‘Udovice’ su smirena, čudna,

pametna, šašava, uravnotežena i otkačena,

ukratko, punokrvna predstava

Zanimanje kazališnih sladokusaca uvijek pobuđuju izvedbe  slabije poznatih tekstova znanog autora pa je zato odličan repertoarni potez Hrvatskog narodnog kazališta iz Osijeka postavljanje drame „Udovice“ poljskog dramatičara Sławomira Mrożeka u režiji Jasmina Novljakovića (6.2.2021.).

Kako bi opisao novi tip kazališne estetike nastale nakon Drugog svjetskog rata, Martin Esslin (1918.-2002.) je skovao izraz „kazalište apsurda“ pa je petorici glavnih predstavnika (Beckett, Ionesco, Adamov, Genet, Pinter), dodao još nekoliko imena, među kojima i poljskog dramatičara Sławomira Mrożeka (1930.-2013.). Mrożek sebe nikada nije smatrao predstavnikom spomenutog pravca, mada se u njegovim dramama mogu naći elementi kazališta apsurda (uz prethodnike Witkiewicza i Gombrowicza, koje Esslin smatra pretečama kazališta apsurda).

Prva izvedba Beckettovog komada „Očekujući Godota“ 1957. u Varšavi pružila je poljskim dramatičarima uvid u novi način (političkog) pisanja temeljenog na groteski i alegoriji s metaforičnim značenjem (navedeno prema diplomskom radu Ive Čelan „Teatar apsurda u Poljskoj i Mađarskoj“, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 2014.). Već rano Mrożekovo dramsko djelo „Policija“ (1958.) doista prikazuje apsurdnu situaciju (lat. absurdus – besmislen): policija je postala nepotrebna,a time i besposlena, jer su svi građani lojalni vlasti. Mrożek osnovnu razliku (prema radu I.Č.) između takozvane poljske škole apsurda i originala prepoznaje u činjenici da su „…oni  bili izuzetno umorni od života (…). A mi smo bili gladni života. Za nas nije apsurdan bio život, apsurdan je bio sustav.“

„Gladan života“, Mrożek 1963. emigrira u Italiju, od 1968. živi  u Francuskoj, a 1989. odlazi u Meksiko. U Poljsku se vraća 1996., ali nezadovoljan, ponovo seli u Francusku gdje u Nici umire. Usprkos malobrojnih ukoričenih prijevoda, Mrożekove drame su često postavljane na jugoslavenskim, odnosno hrvatskim pozornicama i to relativno brzo nakon praizvedbe.

Kazališni redatelj, glumac, prevoditelj (s poljskog) i docent na kolegiju glume pri Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, Jasmin Novljaković (1963.) odlučio se uprizoriti „metafizičku dramu o suštini smrti“ pod nazivom „Udovice“ (1992.) u prijevodu Pere Mioča. Riječ je o crnohumornoj komediji u kojoj se nedvojbeno pojavljuju elementi kazališta apsurda. Kritičar Jarzy Jarzebski (iz rada I.Č.) piše da se u „Udovicama“  spaja „autobiografski Mrożek s geometrijskim Mrożekom“, misleći očito na usporednost autorovog osobnog iskustva i stilskih odlika same drame. Mrożek je tada živio u Meksiku gdje je nakon teške kardiološke operacije morao izdržati  dugotrajan oporavak. Budući da se smrt u Meksiku doživljava kao sastavnica života i jedna od najvažnijih manifestacija je radosno slavlje u čast pokojnika (31.10.-2.11.), Mrożek se zatekao na raskrsnici između osjećaja osobne životne ugroženosti i drugačijeg poimanja smrti.

Drama o dvije udovice čiji su muževi, čini se slučajno,  istovremeno umrli, temelji se na višestrukoj simetriji: sjedeći za kavanskim stolovima i pijuckajući, one čavrljaju  o svojim preminulim muževima, pri čemu koriste iste fraze i ponavljaju iste pokrete, oponašajući jedna drugu. Situacija se vremenom od uzvišene i tužne preobraća u smiješnu, čak luckastu, dok  Konobar poput „višeg bića“ sve prati i nadgleda. Međutim kada Konobar nehotice zamjeni poruke, udovice iz potpisa (Tristan i Romeo!) shvate da  je svaka od njih bila u vezi s mužem one druge. Nakon što su se propisno onesvijestile, konobar ih osvješćuje i odvlači na suprotne stolove od onih za kojima su do tada sjedile jer je njihove narudžbe (torta sa i torta bez šlaga) opet zamijenio. Udovice nastavljaju razgovor na dotadašnji način, svaka rečenica nalik je onoj prethodnoj s malom promjenom kako bi pripremila put sljedećoj…

Rečenice se pravilno, pomalo monotono nižu, ali naše protagonistice, Matea Grabić Ćaćić kao Udovica Prva i Ivana Soldo Čabraja kao Udovica Druga, na vrlo duhovit i šarmantan način održavaju napetost razgovora o važnosti ničega. Kad shvate da su njihovi supruzi stradali u dvoboju, ali da se nisu sukobili zbog njih dvije, zaključuju da postoji neka – treća. Kao dokaz, ulazi stasita žena prekrivena velom i sjeda za središnji stol koji je smješten na simetrali između njihovih stolova. Ljute i osvetoljubive, one prilaze Udovici Trećoj (Ivana Gudelj Tešija) i kada podignu veo, otkriju lice Smrti (šarenu masku prema meksičkim običajima). Odlaze zgrožene ukusom „svojih muškaraca“ („Udovica Prva: Čudni su ti muškarci. / Udovica Druga: Da, čudni.  Nikada ne možeš znati što im se sviđa. / Udovica Prva: Ali, zaljubiti se u nešto ovakvo…“). Pri tome Udovica Treća niti  govori niti se kreće – samo postoji.

Nakon promjene svjetla (Tomislav Kobia) u scenografski istom (Novljaković) prostoru zatičemo dvojicu muškaraca – prilično rabijatnog Gospodina Prvog (Antonio Jakupčević) i delikatnog Gospodina Drugog (Aljoša Čepl) koji odjećom (Jasminka Petek Krapljan), pokretima (J. Petek Krapljan) i govorom odlično utjelovljuju dvojicu različitih tipova. Međutim, i oni funkcioniraju po simetričnom obrascu, ne tako očito kao ženska inačica, ali ipak vidljivo. Iako u prvi mah nije jasna poveznica između „ženskog“ i „muškog“ dijela drame, ubrzo se otkriva da su njih dvojica muževi (prije samog dvoboja, dakako). Za razliku od njihovih družica, oni su oduševljeni Udovicom Trećom i rado se s njom druže (plešu), što po njih kobno završava. Iako nije dvoboj izravni uzrok njihovih smrti, scena probadanja mačem izvedena na starinski način je naglašeno komična. Logična je razlika u koloritu kostima i rasvjete između dva dijela: prvi dio je svjetliji, budući da udovice odbijaju „suradnju“ sa Smrću i ostaju žive (za sada), dok  muškarci zavedeni zamamnom Smrću u konačnici umiru.

Osim čudnih priča (tri priče iz ZOO), stalnog  ponavljanja i besmislenih tvrdnji, odlika drame „Udovice“ je simetrija na svim razinama, dakle u dvojnosti udovica odnosno gospode, ali i preostala dva lika. Konobar u sjajnoj interpretaciji Miroslava Čabraje (nadam se da neće skrenuti u pretjerivanje) posrednik je između Udovice Treće i pojedinih likova, njezin povjerenik i poslušnik, osoba koja sluti ishod, ali ga ne može promijeniti. Njegov odnos sa Smrću tvori par, ali jednako tako njegovo izravno obraćanje publici formira par. Dok udovice i gospoda tvore horizontalne poveznice (eventualno trokute sa Smrću ili Konobarom), Konobar  komunicira po dubini: naprijed s publikom, otraga sa Smrću (nije li on slučajno spojnica između publike i Udovice Treće?). Naime, satni mehanizam je neumoran.

Jasmin Novljaković, zahvaljujući iskustvu stečenom u sklopu alternativnog i avangardnog kazališnog izraza (Kazalište DASKA) i dobrom poznavanju poljskog kazališta, upravo je idealan redatelj za uprizorenje Mrożekovih kalambura kojima „Udovice“ obiluju. Poštujući dramsku riječ – onu namijenjenu izgovoru, kao i didaskalije – Novljaković pušta zbivanjima da se razviju, bez  ubrzavanja ili kočenja. Budući da je poznat kao redatelj koji „zna raditi s glumcima“, uspio je od svakog od njih dobiti što je zamislio. Posljedica svega nabrojenog je smirena, čudna, pametna, šašava, uravnotežena i otkačena,  ukratko, punokrvna predstava.

Olga Vujović

KRITIKAZ, 16.02.2021.