OSVRT NA “UDOVICE” HNK OSIJEK

Vrhunska kazališna simetrija

Tekst osječki glumci uprizoruju bravurozno, ostvarujući intrigantne karaktere

U Ionescovoj Ćelavoj pjevačici Gospođa Martin pita “Što je moral?”, a Vatrogasac odgovara: “Na vama je da to otkrijete.” Premda nova premijera u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku, prikazana 6. veljače na velikoj pozornici publici navikloj na okruženje COVID praznine i društvo teatralnih lutaka u gledalištu, nije predstava samo o moralu, postavljanje Udovica poljskoga književnika Słavomira Mrożeka, “crne komedije” Wdowy, u ritmičnome i kazališno živom prijevodu Pere Mioča, rastvara mnoge okvire: od moralnosti i slobode do radosti života unatoč thanatosu.

Govor šutnje

Mrożekov tekst vibrira između komedije i tragedije, drame i farse, groteske i melodrame, a zagonetnošću i držanjem napetosti do kraja u začudnom ključu otvara i prostore tzv. nacionalnih i globalnih identiteta. Uprava osječkoga HNK-a na čelu s intendanticom Draženom Vrselja režiju je poljske dramske groteske napisane i za nas znakovite 1992. povjerila Jasminu Novljakoviću, nekadašnjemu predstavniku alternativne sisačke DASKE, glumcu, redatelju i prevoditelju s poljskoga, docentu na studiju Glume na Akademiji za kulturu i umjetnost u Osijeku, koji poljski teatar, zahvaljujući studiju režije u Varšavi i desetogodišnjemu životu i profesionalnome djelovanju u Poljskoj, poznaje “u dušu”. Redatelj Novljaković višestruko puknuće u vremenu Udovica maštovito i lucidno uprizoruje u prelijepom secesijskom hrvatskom gradu u trenutku kad je Hrvatska zahvaćena tréšnjama, prazninama, tugama i posljedicama COVID pandemije, kao i cijeli svijet. Postavljanje drame o smrti, strahu i nadanjima ne može biti bolji repertoarni potez i scenski ucrt svjetske i egzistencijalne mizanscene 2020./2021.

Dramu o vremenu na tragu govora šutnje zarobljene u željeznu zavjesu, usidrene u poljsku tradiciju od Witkiewicza i Gombrowicza do Brandysa i Róźewicza, prepoznatljive u hrvatskom kronotopu početkom sedamdesetih, uz povratak na svoju fazu teatra apsurda krajem pedesetih i početkom šezdesetih, Mrożek spaja s meksičkim običajima, kad na Dan mrtvih duše pokojnika provode vrijeme s najbližima u radosti. Trenutak kad se zbog zdravstvenih problema krajem osamdesetih živeći sa ženom Susane Osorio u Meksiku sam približio smrti ovjekovječio je početkom devedesetih u Udovicama.

Drama Udovice zasnovana je na stravičnoj simetriji, kako to govori Konobar, jedan od šest dramskih osoba, kad više ne može izdržati zrcaljenje karaktera i situacija, u simetričnoj strukturi: tri ženske i tri muške osobe. Novljaković, ujedno i scenograf predstave (uz suradnika Davora Molnara), cijelu predstavu zamišlja kao događanje u velikome satu, kojemu pripadaju i tri sjedalice na pozornici i projekcija slike ure u zrcalnoj dubini, s kazaljkama koje se na fotografiji satnoga mehanizma vrte u neočekivanu smjeru.

Dvodijelnu simetričnu strukturu jednočinke redatelj konkretizira kao preciznu femininu i razbarušenu maskulinu priču. Prvi dio, u sadašnjosti, postavlja kao kabaret, s Udovicama kao kabaretnim izvođačicama. Atraktivne i izvrsne mlade glumice Matea Grabić Ćaćić kao Udovica Prva i Ivana Soldo Čabraja kao Udovica Druga, kao precrtane iz Mrożeka, ostvaruju precizne, ujednačene, simetrične uloge, nikad ne bivajući iste, čas glumeći tugu čas zavođenje i koketnost.

Apsurd života

Drugi dio, s događajem u prošlosti, nekoliko sati ranije, Novljaković postavlja kao cirkuski vodvilj. Konobar, svojevrstan Karon, povezuje Svijet Živih sa Svijetom Mrtvih – (sve)prisutan u oba dijela, donosi i odnosi pića, kolače, komentirajući događanja, obraćajući se a parte publici, mizanscenski određujući položaj drugih, sa svijesti o uprizorenju drame kao kazališne alegorije. Konobar, izvrstan Miroslav Čabraja, prestrašen zbog svoga sveznanja, kabaretni majstor, nadredatelj, dramaturg, šaptač, inspicijent ili rekviziter, sudionik je i narator.

Udovica Treća, mlada i atraktivna Ivana Gudelj Tešija, u nijemoj ulozi magnetske privlačnosti, u prvome je dijelu tajna ljubavnica dvaju muževa, invertiranih ljubavnika dviju udovica. U njihovu, ženskom dijelu, Udovica Treća, žena u crnom, visoka i dobro građena, snažnim pokretima stopljena s mehanizmom sata i kazaljki pa zavodničkoga plesa, maska je smrti ili sama Smrt: ispod crnoga vela dvije žene otkrivaju mrtvačku glavu, s aluzijama na meksičku tradiciju. Udovica Prva i Udovica Druga, koje na početku sjede jedna nasuprot drugoj u zrcalnu odrazu, pijući ružičasta pića na slamku, jedući čokoladnu tortu sa šlagom i bez njega, govoreći o smrti svojih muževa toga dana u podne, otkrivaju tajnu Udovice Treće.

U muškome je dijelu, koji se kronološki događa prije prvoga dijela, a u dramskome tekstu poslije njega, Udovica Treća predmet žudnje, svađe i dvoboja muškaraca, Gospodina Prvog i Gospodina Drugog. Bore se mačevima koje im donosi Konobar kao Osric u Hamletu, aludirajući i na viteške romane, na Roman o Tristanu i Izoldi (Gospodin Drugi zove se Tristan), kao i na Shakespeareove tragične junake (Gospodin Prvi zove se Romeo), ali i romantičarske romansirane dvoboje za ženu i čast.

Gospodin Prvi, izvrstan Antonio Jakupčević, macho-muškarac, ali i cirkuski klaun, umire pokliznuvši se na bačenu koru od banane, a Gospodinu Dugome, dojmljivome Aljoši Čeplu kao zbunjenome intelektualcu, drugome klaunu, pozli dok uklanja njegovo tijelo (s Konobarom, trećim klaunom, koji je i bacio koru od banane). Bizarne smrti objašnjavaju njihove žene semantički alogično.

Ova iznimna predstava bazirana na inspirativnom dramskom tkivu prikazuje smrt kao apsurd života, referirajući se na avangardne autore, od Jarryja do Becketta i Ionesca, ali i Camusjevu filozofiju apsurda te na Leteći cirkus Montyja Pythona. Paralelni svjetovi temeljeni na komediji zabune i zamjene identiteta potenciraju iluzionističku dimenziju, aludirajući na Pirandellov teatralizam i Pinterovu tamnost, na poljsku i srednjoeuropsku stvarnost, kojoj pripada i ova naša, hrvatska tmica sa željom da postane vedra i radosna.

Šareno na crnom

Gospodin Prvi, pomorac, u Zoološkome je vrtu (usp. apsurdnu Albeejevu Zološku priču) prvi put sreo Udovicu Treću, dok ga je motrio krokodil, pokušava telefonirati na visinskom telefonu, žena mu je Udovica Prva, ljubavnik je Udovice Druge, potencijalno i Udovice Treće. Gospodin Drugi melankolik je, muž Udovice Druge, ljubavnik Udovice Prve, pije šampanjac i valerijanu, od čega i umre, i on je bio u Zoološkome vrtu i ugledao mrtvu pticu i Udovicu Treću (i Konobar je bio u ZOO-u, jer voli životinje, imitira majmuna i jede kobnu bananu). Spomenute životinje izvrsno koristi kostimografkinja Jasminka Petek Krapljan, stvarajući maštovite kostime, čipkastom crnilu kabareta dodajući zelenu, šarenu i boju hrđe sata i Konobareva prsluka, uz naglašene šešire, cvjetne vijence i masku. Kao autorica scenskoga pokreta, pak, izvrsno je uvježbala glumce spajajući kabaretnu, cirkusku i mariachi-scenu, naglašavajući žensku dominaciju i mušku zbunjenost.

Zaplet s krivo uručenim ljubavnim pismima, mračna tema prijevare, smrti, sprovoda iznesena je bez tuge, kao konstatacija i komentar, uz dramaturški točnu glazbu Igora Valerija i metafizičko svjetlo Tomislava Kobije. Tekst, nadrealističan i poveziv s južnoameričkim, srednjoameričkim i španjolskim filmovima, osječki glumci uprizoruju bravurozno, ostvarujući intrigantne karaktere. Redatelj Jasmin Novljaković pronalazi pravu mjeru za mračno duhovitu dramu i predstavu punu iznenađenja i domišljatosti, spajajući preciznu mizanscenu s apsurdom egzistencije. Dvoboj života i smrti, začudan danse macabre, lutkoliki ljudi, (poljski) Emigranti i (Mrożekov) Tango u izvrsnoj predstavi Hrvatskoga narodnog kazališta u Osijeku donose vrhunsku kazališnu estetiku i kazališni događaj.

Martin Esslin kazalište apsurda povezuje sa snom. Osječki san o Smrti i Vremenu jednako je apsurdan koliko i savršen.

Mira Muhoberac

GLAS SLAVONIJE, 10. 02. 2021.

NEIZVJESNOST ŽIVOTA I SVAKODNEVNI PLES SA SMRĆU

Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku,

Sławomir Mrožek, Udovice, red. Jasmin Novljaković

Nova ovosezonska premijera HNK Osijek Udovice, crna komedija Sławomira Mrožeka, izvedena je 7. veljače 2021. godine pod redateljskom palicom Jasmina Novljakovića, koji uz Davora Molnara potpisuje i scenografiju. Kostimografiju i scenski pokret potpisuje Jasminka Petek Krapljan, glazbu Igor Valeri te oblikovanje svjetla Tomislav Kobia.

Sławomir Mrožek jedan je od najznačajnijih poljskih autora druge polovice 20. stoljeća, čija su djela poput Emigranata i Tanga poznata na kazališnim daskama širom svijeta. Svjetsku slavu može zahvaliti ponajprije svom pisanju, ali i činjenici da ga je Martin Esslin, engleski kritičar koji je skovao pojam kazalište apsurda, službeno uvrstio kao dramatičara apsurda uz Becketta, Ionesca, Adamova, Geneta i drugih u svojoj knjizi Kazalište apsurda 1961. Poetika apsurda nastala je kao reakcija dramatičara na događanja u svijetu, ponajviše na 2. svjetski rat i Hladni rat koji su stvorili permanentni osjećaj opasnosti, nesigurnosti i egzistencijalne slučajnosti.

U tekstovima dramatičara apsurda, koji su evidentno različiti, postoje i brojne sličnosti: pesimistična atmosfera, besmisao, svijet kao nedefinirano i neshvatljivo mjesto bez određenog vremena i mjesta radnje, komični i groteskni elementi, bespomoćni, tipizirani likovi bez individualnosti, imena ili psihološke motivacije, koji nalikuju automatiziranim lutkama i često vode besmislene dijaloge kojima je cilj protjecanje ionako nedefiniranog vremena. U dramskoj strukturi nižu se logički nemotivirani događaji koji su često nepovezani ili statične situacije koje se ponavljaju bez jasnog razloga. Međutim, usprkos Esslinu, brojnim teatrolozima i kritičarima, sam Mrožek tvrdio je da niti jedan njegov komad ne pripada kazalištu apsurda u potpunosti. Djela koja deklarativno pripadaju kazalištu apsurda pisao je u fazi između kraja pedesetih godina i sredine šezdesetih te se nakon toga udaljava od poetike apsurda.

Zbog toga je i zanimljivo djelo Udovice koje je napisao 1992. godine nakon što je doživio bliski susret sa smrću zbog zdravstvenih razloga i kojim se ponovo vratio na trag poetike apsurda. Evidentno pod utjecajem doživljenog, a i činjenici da je u to vrijeme živio u Meksiku, gdje je smrt svakodnevno prisutna tema čak i u odgoju djece od malih nogu, napisao je dramu kojoj je središnja tema smrt.

Dvije udovice, Udovica prva (Matea Grabić Ćaćić) i Udovica druga (Ivana Soldo Čabraja) sreću se u nekom nedefiniranom prostoru te se žaleći jedna drugoj kako su ostale bez supruga, dođu do spoznaje da su ih obje supruzi varali jednu s drugom. Ubrzo se pojavi i misteriozna Udovica treća/Smrt (Ivana Gudelj Tešija) koja će dvije konkurentice ujediniti u bijesu spram sebe bez ijedne izgovorene riječi, a kroz događanja ih vodi Konobar (Miroslav Čabraja) koji, čini se, zna više od ostalih i predstavlja svojevrsnog pokretača radnje i naratora. Radnja nas potom vraća u vremenu, kako bismo saznali odakle se Gospodin prvi (Antonio Jakupčević) i Gospodin drugi (Aljoša Čepl) znaju međusobno te koja je njihova poveznica s Udovicom trećom/Smrti. Sve zajedno završava veselom pjesmom i plesom svih aktera unatoč činjenici da su dva supruga netom preminula.

Jasmin Novljaković u svojoj se viziji Udovica gotovo detaljno držao izvornika, to jest nije ništa izbacivao nego je dodavao fizičke radnje i pokoju repliku i to ponajviše kako bi ojačao komični efekt te stereotipnost i tipizaciju likova, čime je evidentno obogatio i olakšao radnju, a nije pretjerao. Jedinu veću promjenu čini sam kraj, kada svi likovi plešu sa elegantnom damom Smrti/Udovicom trećom (La Calavera Catrine). Za njezinu se pojavnost i dekoraciju scene šarenim balonima i trakama Novljaković evidentno odlučio zbog Mrožekove fascinacije veselom meksičkom proslavom Dana mrtvih, kada duše pokojnih članova obitelji dolaze provesti vrijeme s najbližima.

Tragovi meksičkih običaja vidljivi su i u sceni s Udovicama jer Udovica treća ispod koprene nosi šarenu masku smrti, a u sceni s Gospodom šareni cvjetni vijenac na glavi. Iznimno zanimljiva i simbolična je i scena koja ne otkriva ništa što se tiče geografskih ili prostornih odrednica te se sastoji od tri stola i stolaca te pozadine na kojoj se projicira velika fotografija sata koji stoji dok se radnja odvija.

Njime upravlja Udovica treća/Smrt samo kako bi nas vratila u scenu s Gospodom u kojoj vrijeme opet stoji dok se scena odvija, aludirajući tako da vrijeme (po)stoji. Zanimljivo rješenje predstavljaju i noge stolova i nasloni stolaca na kojima su statični zupčanici koji također upotpunjuju simboliku (po)stojanja vremena. Jedini problem koji se pojavljuje je svojevrsni pad energije na razini radnje koji je uvjetovan drugačije napisanim dijelovima.

Prvi dio s Udovicama je napisan i strukturiran više u maniri dramskog teatra te bolje funkcionira i drži pažnju, dok je drugi s Gospodom iako naoko energičniji, suviše repetitivan i sadržajno nezanimljivije napisan pa sve skupa tvori svojevrsnu satiričnu grotesku s primjesama teatra apsurda. Kostimi su kao i režija podređeni Mrožekovoj ideji, pa podvlače vizualnu tipizaciju spomenutih likova – Gospodin prvi je bahati siledžija i nasilnik u potkošulji, jeansu i čizmama, a Gospodin drugi je kvazi-intelektualac s opsesivno-kompulzivnim poremećajem s naočalama i u odijelu… Poput kostima i scene, i glazba izvrsno dočarava atmosfere, a svjetlom se vješto mijenjaju planovi i boja atmosfera.

Novljaković je s HNK Osijek imao sreće, pa je u ansamblu mogao pronaći točno onakve glumce kakve je za svoje Udovice u didaskalijama zamislio Mrožek – kako stasom, tako i vještinom. Matea Grabić Ćaćić i Ivana Soldo Čabraja mlade su, lijepe i izvrsne u svojim glumačkim kreacijama, imaju jasnu dikciju, precizan scenski pokret te gestu i mimiku za komične trenutke bez da su i u jednom trenutku pretjerivale u tipizaciji likova. Jednako tako nastupili su i Antonio Jakupčević i Aljoša Čepl, koji su unatoč pojavljivanju u slabijem dijelu drame držali pažnju publike svojim ostvarenjima primitivca i finog intelektualca, plešući vješto na granici karikature bez da su ijednog trenutka prešli granicu.

Miroslav Čabraja vješto je donio naratora i pokretača radnje poigravajući se Udovicama i Gospodom, rušeći iluziju i komentirajući s publikom, a sve u nekakvom strahu koji prožima njegovo postojanje jer on zna tko je Udovica treća i što slijedi. Ivana Gudelj uspjela je prenijeti publici atmosferu svoje pojavnosti bez da je izgovorila jednu riječ, a šteta samo da u pokretu nije bila ženstvenija i zavodljivija, što je bilo nužno za karakterizaciju njezina lika.

Sve u svemu, Udovice su začudna i drugačija drama kakvu nemamo često prilike vidjeti u HNK Osijek, a Mrožek je svakako autor čija djela vrijedi vidjeti na sceni, bili vi pobornik teatra apsurda ili ne. Nova premijera koja je okarakterizirana dobrom suradnjom cijelog tima u ostvarivanju efektne cjeline s manjim problemima koji su upisani u izvorniku, poigrava se motivom smrti i života, egzistencijalnom slučajnošću i muškim i ženskim principima i stereotipovima, upozoravajući nas na nepodnošljivu lakoću postojanja i sveobuhvatnu neizvjesnost življenja u kojima svakodnevno plešemo sa smrti.

Produkcija: Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku
Premijera: 7. veljače 2021.

Autor: Sławomir Mrożek
Prevoditelj Pero Mioč
Redatelj i scenograf: Jasmin Novljaković
Suradnik scenografa: Davor Molnar
Kostimografkinja i scenski pokret: Jasminka Petek Krapljan
Skladatelj: Igor Valeri
Oblikovatelj svjetla: Tomislav Kobia
Fotograf: Kristijan Cimer

Glume: Matea Grabić Ćaćić (Udovica Prva), Ivana Soldo Čabraja (Udovica Druga), Ivana Gudelj Tešija (Udovica Treća), Antonio Jakupčević (Gospodin Prvi), Aljoša Čepl (Gospodin Drugi), Miroslav Čabraja (Konobar)