KESEYEVI (ANTI) JUNACI DANAS I SUTRA NA POZORNICI HNK-a U OSIJEKU

U “Letu iznad kukavičjeg gnijezda” lik medicinske sestre Ratched ključan je, glavna je antagonistica, koja simbolizira opresivnu i dehumanizirajuću moć institucija. Njezin lik simbolizira šire društvene sustave kojima je cilj kontrolirati i potisnuti individualnost. Ima apsolutnu vlast nad mentalnom ustanovom, manipulirajući pravilima i rutinama da bi održala svoju dominaciju nad pacijentima. Redatelj je ovu važnu ulogu dodijelio Antoniji Mrkonjić.

* Sve to „stoji na papiru“, no čini mi se da redatelj Ferenčina nije zamislio niti ste vi našu osječku sestru Ratched ovako oblikovali.

– Rekla bih da je redatelj sve navedeno zamislio, ali smo to odlučili napraviti malo “suptilnije”. Mislim da je većina današnjih institucija i vladajućih sustava perfidnija u manipulaciji i dehumanizaciji, barem u nekim sferama, oni su u nekoj svojoj realnosti, odmaknuti od nas; rade po svojim normama i uvjerenjima koja su nama u više slučajeva upitne, ali slove kao – prave i točne. Tu i tamo nam pokažu svoje pravo lice i svi smo tomu svjedoci, ali se mnogo toga ne promijeni, slično kao i u našoj predstavi. Na tom smo tragu gradili lik sestre Ratched, odnosno tako smo ga iščitali. Odlučili smo da ne želimo da je od samoga početka previše očita u svom antagonizmu, a moram spomenuti da karakter mog lika izlazi i iz onoga kako ostali reagiraju na nju i njezine postupke.

* U središtu priče je sukob sestre Ratched i Randalla McMurphyja, novoga pacijenta koji njezin autoritet dovodi u pitanje. McMurphyjev buntovnički duh i nastojanja da nadahne druge pacijente da istaknu svoju individualnost izravno se suprotstavljaju metodama kontrole medicinske sestre Ratched. Ovaj sukob pokreće narativ i ističe teme slobode nasuprot ugnjetavanja. Ovo su teme s kojima se malo koja 28-godišnjakinja suoči. Jeste li se mogli poistovjetiti s tim temama i sukobima?

– Mislim da se svi ljudi na svijetu u nekom trenutku osjećaju kao da nisu potpuno slobodni, kao da im je ovako ili onako ta sloboda uskraćena. Naravno, pitanje je u kojem smislu, kako točno, ali svakako sam se do sada susrela s tim pitanjem. Ponekad bih smatrala da mi tu slobodu uskraćuje netko drugi, ponekad sam to činila sama sebi… Ako se za nešto borimo u životu, to je da smo slobodni i mirni, barem ja! Ali meni je divno, moje “ugnjetavanje” ne vrijedi spomena u odnosu na ono koje se svakodnevno događa u svijetu. Svi mi smo svjedoci tih strahota, imamo slobodu reagirati, a opet se ne događa ništa i stvari više-manje ostaju iste. To je poražavajuće i otvara opet ista pitanja – upravo ona kojima se bavi ova predstava. Često se zamislim i nad ovim poslom kojim se bavim. Kada je riječ o slobodi, povlastica je – jer imaš pravo slobodno govoriti o čemu god želiš i ljudi plaćaju da bi to čuli. Ponekad pomislim da ne iskorištavam dovoljno dobro tu slobodu, ali aspiriram tomu! Možda smo baš mi Indijanac koji razbije prozor!

* Iza mirnog i kontroliranog držanja krije se duboko manipulativna, sadistička i opsesivna osoba. Iza vas je velik broj godina, unatoč mladosti. Gdje biste na ljestvici izazova i mogućnosti smjestili ovu ulogu, ovaj lik? Je li vam došla u pravo vrijeme ova uloga?

– Ne znam je li došla u pravo vrijeme, ali znam da me mnogo toga naučila, što je meni najvažnije u procesu rada na nekoj predstavi. A uloga kao takva… moram priznati da mi je bila možda najizazovnija do sada. Moja sestra je na tu moju izjavu, nakon odgledane predstave, rekla da joj se uopće nije činilo da mi je nešto bilo teško. I nije na neki očit način – nije bila pretjerano fizički izazovna, nije bila u pitanju ni neka velika transformacija. Mislim da je bila kombinacija mog pritiska na samu sebe zbog uloge, mojih godina… Sestra Ratched se smatra ultimativnim zlikovcem, kako to odigrati? Bojala sam se da će izgledati kao da se igram zločeste tete učiteljice, a i kako sam spomenula, budući da nismo htjeli da bude samo i isključivo zla i čudovišna, mnogo smo propitkivali i tražili točnu mjeru u igri. Bilo je pitanje vrlo sitnih nijansi i često bi se događalo da jedna kriva gesta ili ton glasa presudi da bude prestroga u krivom trenutku, preblaga u onom drugom itd. Moram spomenuti da mi je uz redatelja i njegov tim puno pomogao ansambl. O sestri Ratched se mnogo toga razabire kroz ostale likove u drami, kako oni reagiraju na nju, što govore o njoj… Moji kolege mnogo toga odigraju za mene i svojom igrom meni stvaraju sjajnu podlogu za moju igru. Tako da, ako sam dobro napravila ulogu, zahvaljujem njima. A ako nisam, onda znajte da su opet oni krivi… haha, šalim se, naravno! Stvarno sam jako, jako, jako zahvala svim kolegama na sceni, hvala im na svakom savjetu, na divnoj suigri i mašti!

Tekst: Narcisa Vekić / HNK u Osijeku

Foto: Marina Vojnović – Buljubašić

Piše: Ljubomir Stanojević©

Gledam mladoga glumca na sceni: on hoće i misli kazalište, ali nije posvema jasno niti što hoće niti kako misli. Neartikuliranost njegova kazališnog izričaja ne dovodi u pitanje njegovu poštenu motiviranost ZA teatar, već dovodi u zabunu gledaoca, u komunikacijskom smislu; htijenje je jedno (pretpostavljeno), a ostvarenje…

Kako vjerovati glumcu koji nije – jasan? Kako razumjeti glumca koji loše, nerazumljivo govori? Kako prihvatiti nezgrapnost glumčeva pada u kojoj ovaj – želeći postići stopostotnu “uvjerljivost“ – bespotrebno udara glavom u kazališne daske (kao da mu glava još neće trebati)?

Mislite da su izmišljena pitanja? Ja ne mislim da jesu. Isto kao što nikada nisam posumnjao u istinitost htijenja svakog tko se opredijelio za zarađivanje kruha u kazalištu i promišljanje životnih vrednota, među ostalim, i kroz „daske koje život znače“. Naša pretpostavka da volimo kazalište podrazumijeva, naime, i povjerenje onima koji, zajedno s nama, hoće „činiti teatar“ (niti to sami mogu, niti to mi možemo, bez njih). To je povjerenje neophodno, jer u protivnom naše bi se sumnje, poput bumeranga, mogle vratiti svome izvorištu.

Ako, dakle, pretpostavimo da je glumac, poglavito mladi, tu, sa svojim poštenjem teatra, te da smo s druge strane i mi tu, s istinitošću naše kazališne potrebe, ostaje da vidimo na koji se način jedan „tehnički“ nesporazum može izbjeći. I da li može?

Odgovor je, sasvim sigurno, potvrdan. Stariji glumci reći će da su to postigli dugotrajnim (često godinama) radom na sebi; ne dopuštanjem sebi da je bilo što „dobro“, toliko dobro da se na tome ne bi još moglo raditi. A radilo se, danju i noću, u svakoj prilici i na svakome mjestu: i u praznoj pokusnoj sali, i u iznajmljenim podstanarskim sobama; kada su „drugi“ bili prisutni, ili kada to nitko nije vidio. „Brušenjem“ sebe na sceni i – za scenu.

Uspješnost (tumačenja, „življenja“ na pozornici i življenja izvan nje) – kao sumarum uloženoga truda i ne malih odricanja – rezultirao je zato današnjom radošću i sigurnošću igranja, za razliku od sputanosti „mladih kolega“ koji su svjesni svojih nedostataka, no koji (unatoč tome) često radije umjesto kakvom (govornom ili scenskom, svejedno) vježbalištu promaknu za prvi – šank. Do nove muke, sljedeće, obostrane: i publike i njih.

Glumac, dok je mlad, ima neiscrpno vrelo mogućnosti da se kreira ne samo kroz likove koje tumači, već i kroz svladavanje „tehničkih“ prepreka; da ta tumačenja budu jednostavnija (nikako: pojednostavljena!), razumljiva, svima bliska. Tek tada njegov će iskaz biti prihvatljiv, a htijenje valjano vrednovano.

U protivnom, naime, mladi bi glumac doista mogao – razbiti glavu!

(Kazalište, Osijek, br. 151, 1. – 15. veljače 1981.)

Na fotografiji:
Ilustracija Ivana Hermana (1937. – 2000.)

Isplatilo se držati fige cijelom ansamblu predstave “Jom kipur ili pomirenje!

Ivan Ćaćić, prvak Drame HNK u Osijeku sinoć je ovjenčan nagradom Fabijan Šovagović Festivala glumca u kategoriji najbolje muške uloge, utjelovivši Josipa Matijevića, branitelja.

Predstava “Jom kipur ili pomirenje” temeljena je na romanu Ivane Šojat, a režiju potpisuje vrsni Želimir Mesarić.

Od jeseni opet možete pogledati ovu sjajnu dramsku predstavu na repertoaru HNK-a u Osijeku.

Čajo, čestitamo!

Piše: Stjepan Čuić

Hrvatski književnik Stjepan Čuić (Bukovica, Tomislavgrad, 1945.) pripovjedač je, romanopisac, esejist, pisac za djecu, novinar i prevoditelj.
U Osijeku je završio Ekonomsku školu, a u Zagrebu Filozofski fakultet. Iz skupine je mladih pisaca koje je 60-ih godina u Osijeku okupljao Dejan Rebić (Čuić, Vrkić, Kekanović i dr.) što je rezultiralo i objavom prve Čuićeve knjige pripovjedaka „Iza bregova“, 1965.
Surađivao je s osječkom revijom „Kazalište“, iz koje objavljujemo današnji tekst. (Lj. St.)

SUSRET NA CESTI
Kad sam se konačno podigao bilo je Sunce na nebu, u zenitu i hrast je bio s treperavim lišćem iznad moje glave i jedna žena je bila i polje protegnuto. A jedan ispijen oblak ležao je na planini, a drugi mu je stizao u zagrljaj kao da ga je volio. Nisam mogao tada misliti niti
čeznuti, a ljudi su prolazili cestom, čuo sam vrištali su i smijali se kao nikada ranije, snažno i izazivački kao da ih kosti uopće nisu boljele i kao da su sretni kao nikada ranije. Nisam znao što da učinim i kako nisam ništa mislio pošao sam u pravcu Vinjana namjeravajući da tamo nađem nekog druga po sreći jer sam ranije čuo da ovdje ima mnogo takvih ljudi i da oni često nekuda idu
– – –
Idući cestom prema Jugu stigao sam u Studena Vrela i mome čuđenju ne bijaše kraja, zvijezda kad sam pao u zamku i nisam se mogao oteti. To potraja nekoliko trenutaka i vidjeh, iza jednog grma približavao mi se čovjek, vedra lica, smijao se kao neka luda i u tom osmijehu ja sam prepoznao glupaka koji je sigurno čitavi život posvetio matematici, a pojma nema o ovoj zemlji niti je može spasiti. Što mi se više približavao to mu je osmijeh bio izrazitiji, glup i ciničan i to me do te mjere naljuti da sam počeo otimati noge, tresti tijelo, vrištati… a njega to još više razveseli i on zastade. Između nas dvojice ne bijaše velik razmak, toliko da bi se posadila jedna vrba, i zato me je on bolje vidio i snažnije se smijao. Kad moj bijes dosegnu vrhunac ja mu opsovah i u tom trenu sjetih se majke koja mi je to uvijek branila, grdila me i plakala često, a ja opet uvijek zaboravljao na njene riječi. Čovjek se i dalje smijao i ja sada prvi put pomislih da on hvata ljude. Naslonio sam glavu na jedan kamen koji je virio iz zemlje, ali on bijaše vruć i ja se trgoh.
– – –
U džepu sam imao nož, izvadih ga i počeh kidati klopku, ali to čovjeka izazva i on se još jače nasmija, sada tako snažno da je sve odjekivalo, a u meni budilo bijes. Ja ga pogledah i učini mi se da je on shvatio kako sam veoma mlad. Sada je prilazio k meni noseći u ruci spravu koju do tada nisam vidio i uplaših se. Kad dođe k meni sjede i nešto mi reče, ali ga nisam htio slušati i ostao sam miran. On ponovi potpuno iste riječi, samo malo jače i nervozno. Ja ostah miran, samo spustih glavu na kamen i on me opeče. Podigoh glavu i pomaknuvši se spustih je na ledinu jer mi je bila suviše teška, bijah jaku umoran.
(nastavlja se)

(Ulomci veće cjeline)

„Kazalište’69“, Osijek, god. V., br. 1-2, siječanj-travanj 1969.

Odabrao: Ljubomir Stanojević

Nije to prvotravanjska šala, sama nam je u razgovoru rekla, ali baš na taj je datum, prije puna četiri desetljeća, na daske osječkog HNK-a kročila, tada 21-godišnja Jasna Odorčić. Nizale su se uloge, predstave, sinkronizacije, aplauzi. Na kazališnim daskama, na malim ekranima i na filmskom platnu. Ovu ju sezonu u njezinom matičnom kazalištu gledamo u predstavi Jom kipur ili pomirenje.
* S obzirom da ste akademiju upisali već s 18 godina, reklo bi se da ste rano znali što želite od života?
– Moj otac bio je šef rasvjete u HNK-u u Osijeku i mogla bih reći da sam u kazalištu doslovce prohodala i odrasla. Kao 7-godišnjakinja sam, 1968., u Dječjem kazalištu Branka Mihaljevića igrala u predstavi Heidi. Znači, od malena sam maltretirala druge i morali su me gledati dok ja nešto predstavljam. (SMIJEH) Tata mi je branio sve što ima veze s umjetnošću, pa čak i glazbenu školu. Na žalost, preminuo je kada mi je bilo 10 godina. Mamu sam lakše ‘obradila’, prvo za glazbenu školu, a kasnije i za literarne i dramske sekcije u osnovnoj i srednjoj školi. Možete zamisliti sreću kada se u Osijeku otvorilo područno odjeljenje zagrebačke ADU. Majka mi, kao samohrani roditelj, nije mogla priuštiti studiranje izvan Osijeka. Bila je protiv akademije, smatrala ga je cirkuskim studijem. Ne bih li ju razuvjerila, odvela sam ju u HNK na predstavu Jalta, Jalta s pok. Gitom Šerman-Kopljar u naslovnoj ulozi. Kao iznimno senzibilna osoba, Gita je nakon svake izvedbe doživljavala ovacije, zasuzila od sreće. Tada sam mami rekla da i ja to želim.
* Koliko se uloga, barem samo kazališnih, stigne odigrati u 40 godina?
– Kameru sam upoznala tek u 47. godini. Upravo zbog kamera, produkcija kojima treba životopis, popisala sam sve svoje uloge i moram vam reći da je popis bio na 4-5 stranica. Stvarno im ne znam broj.
* Kakav je osjećaj bio stati pred kameru – filmsku/televizijsku?
– Na početku studiranja, prof. Fabijan Šovagović odveo nas je na filmski set. Bila je u pitanju neka noćna scena i sjećam se da sam se pitala: u čemu je čar filmske glume, gdje je tu umjetnost, gdje je tu glumac?! Moja prva uloga pred kamerama bila je uistinu velika i shvatila sam koliko se tu može dati. Počelo me to zabavljati pa sam pokušala svojim likovima u serijama dati život. To me i danas veseli, no neusporediv je rad pred kamerom i u kazalištu, pred živom publikom. Kazališna se uloga radi puno studioznije, a snimanje ide brzo, traje dugo, jer se želi snimiti što više epizoda u danu. To je doista posao u 5. brzini. U kazalištu istog trena od publike dobijete odmah povrat. Nijedna predstava nije ista, drukčija je svaki puta jer ovisi o osobnom raspoloženju glumca, reakcijama publike, partnerima na sceni. Ako publika dobro reagira, glumci su inspirirani i daju više od sebe. Ako je reakcija slaba, počnu nam se po glavi motati pitanja: gdje smo zabrljali, zašto im se ne sviđa i sl. Predstava živi, uvijek je drukčija i to ju čini zanimljivom. Na TV-u je adut brzina kojom se radi.
* Jeste li i vi u petoj brzini?
– Posrećilo mi se, rekla bih. Kada sam bila mlada, puno sam radila u kazalištu. Kao studenti smo doslovce bačeni u vatru, igrali smo u svakoj predstavi, po 15-ak izvedbi mjesečno. Kada su došli mlađi, nama je došlo mirnije razdoblje i pozabavimo se kamerom. No, ne bih rekla da radim u petoj brzini. Radila sam neke serije koje su bile main cast i trajale nekoliko sezona, ali unatoč tempu i radu i po 12 sati dnevno, imala sam vremena. Volim raditi, osjećam se živom kada radim.
* Osječku ste adresu zamijenili zagrebačkom.
– Dramska literatura, na žalost, ne obiluje ženskim ulogama za moje godište. Sve ono što sam željela igrati sam „prestarila“. Manje je za mene posla u kazalištu. S druge strane, producenti su „komotni“ u raspolaganju tuđim vremenom pa se zna dogoditi da navečer nazovu i pitaju možete li ujutro biti na setu. Meni je žao da više posla ima na televiziji, nego u kazalištu. Voljela bih prije mirovine odigrati još koju ulogu i nekom se dobrom oprostiti od publike.
* Imate li nešto na umu?
– Repertoar je teško sastaviti, s obzirom na ansambl koji imamo. Usto, kazališta nastoje uvijek nešto uštedjeti na honorarima, tantijemama i sl. Svjesna sam toga i moram se uklopiti u postojeći repertoar, a želje ostaviti negdje po strani.
* Što vas ispunjava osim kazališta i rada? Kada niste u kazalištu ili na setu.
– Osim s unucima, a petero ih je i pečem im kolače po željama, šetam, družim se, radim na sebi, ne prepuštam se godinama. Trudim se ostati u formi i nadam se da ću i u mirovini tako.
* Što unuci kažu kada vide baku na televiziji – bilo da su u pitanju serije, reklame, filmovi?
– Zgodna je bila situacija s mojom najstarijom unukom, koja sada ima 13 godina, kada sam joj pustila crtić koji sam sinkronizirala. Bilo su joj tada 2-3 godine. Bila je zbunjena kada je čula moj glas na TV-u, a ja sjedim pored nje i šutim. Za serije su svi još premaleni, nisu za njihov uzrast. No, oduševi ih vidjeti me na televiziji.
* Hvale li se u vrtiću ili školi da im je baka TV zvijezda?
– Bila sam u nekoliko navrata u školi, održala predavanje, druženje. Nismo ih odgajali, kao ni ja svoje kćeri, da je gluma neki glamurozan posao. Iako, sjećam se da me jedna kći, kada joj je bilo nekih pet godina, pitala zašto mi nismo bogati kao glumci u Hollywoodu.
* Osim honorara koji nisu kao preko oceana, što je u glumačkom poslu najteže?
– Ja glumački poziv jako volim i najteže mi pada kada s partnerom ne mogu naći zajednički jezik, postići kemiju. S obzirom na to da ja nisam individualac, nego volim timski rad s kolektivom i partnerom, teško mi je glumiti i opustiti se i ostvariti nešto ako nešto „ne funkcionira“.
* Kako to rješavate?
– Nekad uspijem razgovorom, nekad i ne uspijem. Trudim se prvenstveno zbog sebe. Volim reći da mi je gluma psihoterapija. Možda mi ne će svi povjerovati, ali ja sam introvertna osoba i na sceni, skrivena iza uloge, imam priliku reći i ono što inače ne mogu. U svakoj ulozi mogu naći i nešto što sam već iskusila. To su čari zrelih godina.
* Što glumu vama čini najljepšim poslom na svijetu? Od prvog susreta s tekstom do 50-te izvedbe?
– Najljepše je kada publika dobro primi predstavu. Pred kamerom nema publike, ali ima ekipa iza kamera, električari, garderobijeri, frizeri… Sjećam se jednoga snimanja na kojem su svi oni doslovce plakali nakon jedne emotivne scene. Moja prva serija bila je Zakon ljubavi i jedan mi je kamerman ‘ljutito’ rekao da zbog suza ne zna je li uspio izoštriti kadar.
* Uzevši u obzir kako se snima kao na traci, to je kompliment.
– Radi se kao ‘na dugme’, posebice kada ste u glavnoj podjeli i snimate i do 15 scena dnevno. Svaka scena ima i do tri kartice teksta. Sve to treba naučiti napamet, nema blesimetra, nema šaptača.
* To je dobra mentalna gimnastika.
– Istina, no u početku mi je to stvaralo problem u kazalištu. Jednom zgodom, sjećam se da je snimanje bilo produženo i kada sam došla u kazalište – a imala sam manju ulogu i redatelj je bio iznimno susretljiv – htjela sam biti spremna i naučiti svoju ulogu do kraja iz zahvalnosti. Naučila sam ju, izašla iz stana, krenula na probu i kada sam putem htjela u glavi malo proći ulogu, shvatila sam da ne znam ni riječ. Tri dana mi je trebalo da se vratim u taj kazališni mode, iz onog televizijskog koji ja zovem piši-briši. Morala sam se prilagoditi radu u dva različita medija.
* Televizija zahtijeva vojnički dril?
– Ustajanje je u pet da bih u sedam bila na setu na šminkanju, snimanje do 19 sati. Dođem doma i padnem ‘komirana’ u krevet – do pet ujutro. I tako mjesecima.

Narcisa Vekić / HNK u Osijeku