Piše: Ljubomir Stanojević©
Prije nastavka nabrajanja osječkih interpreta uloga „Prodane nevjeste“ nije nezanimljivo spomenuti podatak: između posljednjih uprizorenja Smetanine opere prolazilo bi nevjerojatnih – po četvrt stoljeća! Tako je od postave 7. siječnja 1973. do nove, 16. studenoga 1997., prošlo 24 godine i 11 mjeseci. I od te, posljednje postave do danas, točnije: do premijere 14. lipnja 2024. ponovo bilježimo više od 26 i pol godina (!).
Ne zaslužuje to opera za koju je skladatelj Jakov Gotovac napisao:
„Među ono stotinjak opernih remek-djela u opernoj literaturi sviju vremena stilova izniklih iz duhovne kulture raznih naroda, koja tvore stalan i nerazorivi repertoire sviju opernih kazališta, zauzimlje Smetanina komična opera ‘Prodana nevjesta’ svoje stalno i častno mjesto u glasbenoj poviesti opere i u kronici mnogog opernog kazališta Europe“ („Hrvatska pozornica“, kazalištni tjednik br. 7, Zagreb, 31. listopada 1943.)
Toliko, u uvodu nastavka spomena davnih osječkih interpreta, poznatih opernih umjetnika koji su tumačili operne (osim glavnih) likove u osječkoj „Prodanoj nevjesti“. To su: Zvonimir Stopić, Ivan Feher, Franc Leskovšek, Petar Kloc, Slobodan Cvetičanin, Vlaho Ljutić, Vinko Gaščić, Atila Bauer, Nikola Stanković, Damir Baković – od muških. A od ženskih interpreta spomenimo: Zdenku Rubinštajn, Slavicu Pfaf – Ivas (1926.-2007.) u čak pet postava: kao Ludmila 1949., 1955., 1958., 1964. i 1973.; Sanju Uroić Ljutić, Blaženku Škorak, Maju Božin, Augustu Janeček-Legradić, Lili Deghenghi, Gitu Šerman-Kopljar, Ceciliju Car i Sanju Čorak.
Atraktivne Esmeralde bile su: Sonja Šagovac, Regina Bajić, Branka Đuraković, Gita Šerman-Kopljar, Ljiljana Tudaković, Ljiljana Čokljat i Snježana Lakotić.
Od njih, svakako najatraktivnije ime je Sonje Šagovac (1923.-2014.) iz prve poslijeratne postave „Prodane nevjeste“ (1946.), koja će kasnije postati eminentna umjetnice bečke Volksopere s titulom počasnog zvanja austrijske komorne pjevačice (Kammersängerin). A ozbiljnije je počela u Osijeku (1945.-1948.) kao dvadesetdvogodišnjakinja…
Potpis ispod fotografije:
PRIZOR IZ DRUGOGA ČINA „PRODANE NEVJESTE“ (1964.).
Dirigent: Lav Mirski. Redateljica: Nada Murat. U sredini: Feliks Ajh (1912.-1980.), Kecal u tri postave. (Arhiva HNK u Osijeku).
Piše: Ljubomir Stanojević©
… pjeva zadovoljni provodadžija Kecal, jedan od četiriju glavnih likova (Marica, Janko, Vašek, Kecal) Smetanine komične opere „Prodana nevjesta“, lik koji možda najiskrenije otčitava prostodušnost i neposrednost ovoga djela.
„Prodana nevjesta utjelovljuje… temeljnu značajku češke umjetnosti“ – pisao je dirigent Zagrebačke opere Milan Sachs (1884.-1968.) u programnoj knjižici „Prodane…“ (1961.) u Zagrebu: životnu snagu bez ikakve mistike, realistiku u najboljem smislu riječi. Život sa svim njegovim sitnim zbivanjima, koja prestaju biti sitnima čim postanu životnom zbiljom. No s time je u vezi još jedna, ne manje sretna značajka „Prodane nevjeste: njezina radost. Tu nema mjesta pesimizmu ili skepsi“.
Pristojnost nalaže, da pobrojimo značajna imena zaslužnika za pojavljivanje Smetanine opere na osječkoj pozornici. To su: dirigenti Vojtjeh Antun Horák, Nikola Faller, Stjepan Paulsen, Mirko Polić, Đuro Maliniak, Lav Mirski, Maks Mottl, Dragutin Savin, Antun Petrušić, Zoran Juranić, Mladen Tutavac.
Redateljske postave su: Franje Lieara, Dragutina Vukovića, Stanislava Jastrzebskog, Josipa Povhéa, Đuke Trbuhovića, Ivana Martona, Milana Štagljara, Nade Murat, Emila Freliha i Zorana Juranića.
Brojni, istaknuti solisti tumačili su likove „Prodane nevjeste“. U nedostatku prostora, zabilježit ćemo samo one poslije Drugoga svjetskog rata – i to samo one „glavne“.
Tako su Marice – od 1946. do 1997. – bile: Paula Smojver-Udović, Regina Čanić, Božena Čubra, Vesna Baljak, Olga Radmanovac i Sanja Toth-Špišić. S tim što je Božena Čubra (1926.-2005.) apsolutna rekorderka – pjevala je u tri postave (1958., 1964. i 1973.) ukupno 66 predstava!
Ulogu Janka pjevali su: Ante Jelaska, Franjo Klokočki, Almas Tudaković, Emilio Tossuto, Marijan Bručić, Damir Fatović i Cvetan Stojanovski.
I tu je još neponovljivi Vašek: dramski glumac (!) Amand Alliger, Zdenko Rihter, Đorđe Đorđević, Franjo Klokočki, Almas Tudaković, Miljenko Đuran i Nenad Tudaković.
Provodadžiju Kecala (od 1958. i režijâ Nade Murat, točnije – u duhu hrvatskoga jezika – označavanog kao „ženidbeni posrednik“) tumačili su basovi: Milan Štagljar, Feliks Ajh (1912.-1980.) – u tri postave: 1955., 1958. i 1964. – ukupno 48 puta; Velimir – Veljko Zgrablić i Ivica Šarić.
(nastavlja se)
Potpis ispod fotografije:
Piše: Stjepan Čuić
Hrvatski književnik Stjepan Čuić (Bukovica, Tomislavgrad, 1945.) pripovjedač je, romanopisac, esejist, pisac za djecu, novinar i prevoditelj.
U Osijeku je završio Ekonomsku školu, a u Zagrebu Filozofski fakultet. Iz skupine je mladih pisaca koje je 60-ih godina u Osijeku okupljao Dejan Rebić (Čuić, Vrkić, Kekanović i dr.) što je rezultiralo i objavom prve Čuićeve knjige pripovjedaka „Iza bregova“, 1965.
Surađivao je s osječkom revijom „Kazalište“, iz koje objavljujemo današnji tekst. (Lj. St.)
SUSRET NA CESTI
Kad sam se konačno podigao bilo je Sunce na nebu, u zenitu i hrast je bio s treperavim lišćem iznad moje glave i jedna žena je bila i polje protegnuto. A jedan ispijen oblak ležao je na planini, a drugi mu je stizao u zagrljaj kao da ga je volio. Nisam mogao tada misliti niti
čeznuti, a ljudi su prolazili cestom, čuo sam vrištali su i smijali se kao nikada ranije, snažno i izazivački kao da ih kosti uopće nisu boljele i kao da su sretni kao nikada ranije. Nisam znao što da učinim i kako nisam ništa mislio pošao sam u pravcu Vinjana namjeravajući da tamo nađem nekog druga po sreći jer sam ranije čuo da ovdje ima mnogo takvih ljudi i da oni često nekuda idu
– – –
Idući cestom prema Jugu stigao sam u Studena Vrela i mome čuđenju ne bijaše kraja, zvijezda kad sam pao u zamku i nisam se mogao oteti. To potraja nekoliko trenutaka i vidjeh, iza jednog grma približavao mi se čovjek, vedra lica, smijao se kao neka luda i u tom osmijehu ja sam prepoznao glupaka koji je sigurno čitavi život posvetio matematici, a pojma nema o ovoj zemlji niti je može spasiti. Što mi se više približavao to mu je osmijeh bio izrazitiji, glup i ciničan i to me do te mjere naljuti da sam počeo otimati noge, tresti tijelo, vrištati… a njega to još više razveseli i on zastade. Između nas dvojice ne bijaše velik razmak, toliko da bi se posadila jedna vrba, i zato me je on bolje vidio i snažnije se smijao. Kad moj bijes dosegnu vrhunac ja mu opsovah i u tom trenu sjetih se majke koja mi je to uvijek branila, grdila me i plakala često, a ja opet uvijek zaboravljao na njene riječi. Čovjek se i dalje smijao i ja sada prvi put pomislih da on hvata ljude. Naslonio sam glavu na jedan kamen koji je virio iz zemlje, ali on bijaše vruć i ja se trgoh.
– – –
U džepu sam imao nož, izvadih ga i počeh kidati klopku, ali to čovjeka izazva i on se još jače nasmija, sada tako snažno da je sve odjekivalo, a u meni budilo bijes. Ja ga pogledah i učini mi se da je on shvatio kako sam veoma mlad. Sada je prilazio k meni noseći u ruci spravu koju do tada nisam vidio i uplaših se. Kad dođe k meni sjede i nešto mi reče, ali ga nisam htio slušati i ostao sam miran. On ponovi potpuno iste riječi, samo malo jače i nervozno. Ja ostah miran, samo spustih glavu na kamen i on me opeče. Podigoh glavu i pomaknuvši se spustih je na ledinu jer mi je bila suviše teška, bijah jaku umoran.
(nastavlja se)
(Ulomci veće cjeline)
„Kazalište’69“, Osijek, god. V., br. 1-2, siječanj-travanj 1969.
Odabrao: Ljubomir Stanojević