Piše: Ljubomir Stanojević^©

U nekome mome osobnom, traumatično usamljeničkom trenutku uzimam u ruke zbirku Dejana Rebića „Rukopis o dubravama“.

Izašla je godine 1963. i bila „predstavljena“ u rano jutro (?!) 2. svibnja – u autorovom domu (Dunavska 51), na Rebićev 26. rođendan. Prijateljima. Nije nas bilo mnogo, najupečatljiviji bio je (dugokosi) Ive Mažuran. Možda bih se mogao sjetiti i drugih, ali sjećanja su varljiva pa odustajem.

Imao sam tada 20 godina i bio oženjen svojom prvom ljubavlju. Zaljubljen – savršeno sam razumio Dejanovu liriku!

I danas, kada sam udovac poslije nenadoknadivog gubitka druge, dugogodišnje voljene supruge – a Dejana nema već trinaest godina – čitam njegovu poeziju s jednakim uzbuđenjem i trajnom prijateljskom bliskošću…

TRAGANJA ZA MAŠTANOM

Tragam za maštanom. Nemiran i nijem.

Vodi me žena za koju rekoše da je umrla

u jednoj od prošlih kiša.

U rukama nosi bulke.

Punu pregršt cvijeća u zjenama.

Tragam za maštanom. Nemiran i nijem.

Vodi me žena sa očima cvijeća.

Da je umrla u jednoj od prošlih kiša

tko bi me noćas vodio,

tko bi me noćas volio.

Da je umrla u jednoj od prošlih kiša

u sivim ulicama noćas ne bi bilo cvijeća.

Vodi me. Voli me.

Znam gušiti ljubavi. Ne brini.

Maštanu nisam našao iako tražih i u laticama

tuđih očiju.

Maštane nije bilo.

(iz reprinta prve pjesničke knjige Dejana Rebića RUKOPIS O DUBRAVAMA, SKD Prosvjeta, Zagreb 2012; urednik Čedomir Višnjić)

Potpis ispod fotografije:

OSJEČKI PJESNIK, ZASLUGAMA OBGRLJEN – Dejan Rebić (1937.-2011.)

Piše: Dragutin Kerže („Kazalište“ 1980.)

Od 1964. godine, pa sve do umirovljenja, Nada Murat obavljala je dužnost pomoćnice direktora (kasnije intendanta). Jedno vrijeme bila je i v. d. direktora Kazališta. Da li je taj, kancelarijski posao bio opterećenje ili prednost za Nadu – redatelja?

– Ne, nije me to ometalo. Čak sam počela više raditi. I bolje. Logično, jer sam bila iskusnija, sazrijevala kazališno. Život je pokazao da smo u traženjima boljih rješenja mnogo toga mijenjali i – napredovali. Odnosilo mi je sve to mnogo vremena. Trčala sam sa sjednica na pokuse. Ali, nisam osjećala nikakvo opterećenje.

I još nešto: nastojala sam uvijek u kontaktima s ljudima zaposlenim u Kazalištu, pomoći u granicama mogućnosti. Čovjeku je potrebno da ima nekoga kome će se povjeriti, nekoga tko će ga saslušati. Uvijek sam na to bila spremna.

Izrekla je ono po čemu će ostati legenda, o kojoj će se govoriti. Spominjat će se sigurno ono, „Nadino vrijeme“.

– Da. Za kazalište se čovjek mora roditi. Mora imati bar predispozicije. To je nešto što se ne može naučiti. Svugdje mogu, ali u teatru ne mogu egzistirati bilo kakve sheme – jedna je misao, koju treba zapamtiti.

Nada Murat nastavlja suradnju s HNK-om. Upravo se pojavljuje na Annalu, manifestaciji čiji je jedan od „duhovnih vođa“ bila punih deset godina (obavljajući besprijekorno dužnost tajnika), kao redateljica „Revizora“ Wernera Egka.

– Doista, sad imam više, mnogo više vremena za pripreme. Ipak, nedostaju mi svakodnevni kontakti sa suradnicima, sa svima u Kazalištu. Nedostaje mi kazališno življenje – prve su impresije Nade Murat – umirovljenice. A u krajičku oka, iako to pokušava skriti, zaiskrila je suza…

Odabrao: Ljubomir Stanojević

Potpis ispod fotografije:

ZLATNO DOBA OSJEČKE OPERETE – Albinijev BARUN TRENK. Dirigent ANTUN PETRUŠIĆ, redateljica NADA MURAT, scenograf VLADIMIR DŽANKO, koreografkinja ARGENE SAVIN.

Na slici: MARIJAN BRUČIĆ i GITA ŠERMAN KOPLJAR (prosinac 1966.)

Piše: Dragutin Kerže („Kazalište“ 1980.)

Dan za danom, godina za godinom. Posljednja režija „iz radnog odnosa“ bila je i jubilarna. Verdijev „Krabuljni ples“ u prosincu 1979. godine: bila je – 70. režija Nade Murat! Teško je, dakako, izdvojiti jednu, ili nekoliko najboljih. Ipak…

– Za „Pogled s mosta“ nagrađena sam 1969. Nagradom oslobođenja Osijeka. Uistinu, bio je to vrlo zanimljiv rad. S visokim dostignućem. Ne mogu zaboraviti rad na „Malom dimnjačaru“. Bio je to pothvat u predivnoj atmosferi, s posve novim pristupom toj operi. Općenito, gdje glumci nisu imali uzora, gdje smo stvarali nešto sasvim novo, specifično, rezultati su bili najbolji.

Zanimljivo je međutim to, što sam pretežno radila klasični repertoar. „Paggliacci“ je također ostao u dubokom sjećanju. „Porin“ je donio zanos svih suradnika, kad smo tražili nešto sasvim novo. Kvalitetna podjela, mnogo entuzijazma i zanosa rezultirali su – odličnim ocjenama kritike i prijemom kod publike – riječi izviru iz Nade Murat poput neiscrpnog izvora. Kao da je svaki detalj našao mjesta u njenom srcu, srcu koje i danas kuca za osječko Kazalište. Ima li, nakon svega, nekih svojih „teza“?

– Svaki umjetnik trebao bi prihvaćati sve uloge. Bez obzira na veličinu. Bez obzira na granu. Uloge ne treba „vagati“ po težini. Tek tako može se izrasti u pravog umjetnika. U prilog tome ide i ono „zlatno doba osječke operete“, koja je svojevremeno bila najbolja u Jugoslaviji, ali samo zato jer su u njoj igrali svi koji su tada nešto vrijedili u „kući“ – tvrdi Nada.

(nastavlja se)

Odabrao: Ljubomir Stanojević

Potpis ispod fotografije:

NADA MURAT REŽIRA – Pokus (rijetko izvođene) Verdijeve opere DJEVICA ORLEANSKA. Na slici: MARIJAN BRUČIĆ i ŠTEFICA PETRUŠIĆ (svibanj 1973.)

Piše: Dragutin Kerže („Kazalište“ 1980.)

Teško je izreći sve ono što sam osjećao započevši razgovor s Nadom Murat. Nisam mogao odagnati sve misli, koje su se gomilale. Misli o vremenu provedenu učeći pored nje što je to kazalište, što je umjetnost. A posebno učeći što je pravi, ljudski odnos rukovoditelja.

Dovoljno je spomenuti njeno ime, pa da su uvijek znali, a i sada svi znaju, o kome je riječ. Tijekom 35-godišnjeg djelovanja u osječkom Kazalištu, Nada Murat ugradila je dio sebe na najpošteniji način. Radeći iz dana u dan za dobrobit svih „kazalištaraca“, za progres „kuće“, za prosperitet umjetnosti. Zanemarujući pritom i svoj privatni život.

Vremeplov se vraća u ratnu, 1941. godinu. Kad je 14-godišnja djevojčica s ratnim vihorom izgubila brata, ali i mogućnost nastavka školovanja. Koncem iduće godine ukazala se prilika da počne zarađivati. I to u Kazalištu. Kao operni arhivar (prostorije su bile u današnjim ženskim garderobama na drugom katu zgrade HNK). Rade Ivellio bio je tada direktor Opere.

Poslije rata, Nada je završila gimnaziju „iz radnog odnosa“, dakle usporedno radeći, da bi nakon toga postala tajnicom Opere. Godine 1954. upisala je studij režije u Zagrebu, gdje je 1956. diplomirala u klasi Branka Gavelle s diplomskom predstavom „Moć sudbine“ Giuseppea Verdija.

– Sjećam se, tada su u Osijeku boravili i Gavella i Habunek. Bio je to zadnji Gavellin boravak u Osijeku. U predstavi su igrali Sergije Foretić, Desa Vlajković, Ivan Feher, Štagljar, Branka Galić, Adam Levang. Dirigirao je Kobler, a scenu je osmislio Edo Griner – sjeća se svog redateljskog početka Nada, koja i danas djeluje mladalački, kojoj „nitko živ“ ne bi povjerovao da je u mirovini.

(nastavlja se)

Odabrao: Ljubomir Stanojević

Potpis ispod fotografije:

DRAGOCJENA KAZALIŠNA OSOBNOST – redateljica NADA MURAT (1927.-2009.)

Piše: Vilma Vukelić (1880.-1956.)

Dobro se sjećam da je u sezoni 1897. u nas bilo premijera koje su tek nekoliko godine kasnile za praizvedbama u Beču i Berlinu, tako npr. Sudermannov „Zavičaj“, Hauptmannova „Hannela“ i Hirschfeldova „Mati“, ali nijedan od tih komada nije se zadržao na programu duže od nekoliko dana. Takav je tempo i pri površnom uvježbavanju komada postavljao goleme zahtjeve na radnu izdržljivost, pamćenje, duhovnu pribranost i scensku rutinu glumca. To naravno nisu bile uzorne izvedbe, jer pri ograničenom broju nosioca glavnih uloga i pri heterogenom i slučajnom sastavu međusobno neuigrana ansambla drukčije nije niti moglo biti. Pa ipak su to bila ostvarenja vrijedna priznanja, koja su često imala zanimljive književne predloške i koja su u potpunosti zadovoljavala ne osobito visoke umjetničke zahtjeve osječkoga građanstva.

Našu pozornicu karakterizirala je i slijedeća okolnost: glumci su većinom bili ili odviše mladi ili previše stari, a to znači da su stajali na početku ili kraju svoje karijere. Oni koji su pred sobom još imali cijeli život, nastupali su ovdje da bi prevladali tremu i osječku su pozornicu koristili kao odskočnu dasku za daljnju karijeru. Pred njima je bila zadaća da ovladaju bogatim i raznovrsnim repertoarom, počevši od Sardoua pa do Blumental-Kadelburgovih igrokaza („K bijeloj ružici“, „Sloboda velegrada“ i „Kap otrova“) koji su tada punili blagajne. Junačni je ljubavnik morao uvježbati držanje u fraku, a salonska dama nošenje lornjona i kapice od lažnoga hermelina i uz njihovu se pomoć pretvoriti u pravu pravcatu francusku markizu.

Pored glume morali su ovladati plesom i pjevanjem. Nastupali su u komičnim i tragičnim rolama, govorili švapskim i židovskim narječjem, žargonom bečkih fijakerista. Morali su biti domišljati i svoju publiku zabavljati improviziranim dodacima i jasnim aluzijama na lokalne prilike. Operetna diva koketirala je s kazališnim kritičarem, a prvak drame morao je neodoljivošću svoga nastupa imponirati zaluđenim učenicama, koje su ga iščekivale pred kazalištem nakon svake probe.

No, to je bila vedra strana kazališnog života. Lošije su prolazili oni nepriznati i propali stari glumci koji su proveli svoj život po svim provincijalnim daskama Austro-Ugarske Monarhije, da bi na kraju dospjeli i u našu panonsku provinciju, gdje su još jednom nakratko pronašli utočište. Glasovi su im bili istrošeni, djelomice jedva čujni, a djelomice kreštavi i promukli. Njihova su lica bila sleđena u grimasne bore, tako da su nalikovala vlastitim maskama. Patili su od reumatizma zglobova i ukočenih koljena. Njihova je patetika bila bez poleta i njihov humor bez djelovanja, tako da im je čak i dobronamjerni kazališni kritičar morao prijateljski savjetovati da se gospodin X ili gospođa Y, s obzirom na njihovo loše zdravstveno stanje, radije povuku s pozornice.

Po isteku sezone gospodin X i gospođa Y nisu više mogli dobiti novi angažman ni u Slovačkoj, ni u Galiciji, pa čak ni u Transilvaniji, čime je otpočela njihova zbiljska tragedija. Nakon više od četvrt vijeka provedena na pozornici, oni su bili izbačeni na ulicu i mogli su tamo umrijeti od gladi.

*Iz knjige: TRAGOVI PROŠLOSTI (memoari). Prema tiposkriptu redigirao, s njemačkoga  preveo i komentarima popratio Vlado Obad.

Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb 1994.

Odabrao: Ljubomir Stanojević

Potpis ispod fotografije:

Branko Šenoa (1879.-1939.), KAZALIŠTE (akvarel, 1917.).

U posjedu: Muzej likovne umjetnosti u Osijeku.