Piše: Ljubomir Stanojević^©

Uz uzbuđenje i dobrodošlicu novoj sezoni HNK, upisujemo 115. etapu kontinuiranog djelovanja osječkog Kazališta. Što dovoljno govori o povijesnom značenju „druge hrvatske pozornice“ na kojoj se, od 1907., čuje hrvatska riječ. I kojom su u silnom ovom protoku vremena nastupali, živjeli tuđe, ali i svoje živote toliki dični naši umjetnici.

Uz pozdrav, i najbolje želje novoj haenkaovoj sezoni, neka mi bude dopušten i navod intimnoga, osobnog podatka: 115. kazališna sezona HNK ujedno je i moja 56. djelatna sezona u ovoj kući! U koju sam, profesionalno, ušao kao 23-godišnjak u sezoni 1966./67., a u njoj sam još i danas (sretni) volonter.

Što sam zatekao u HNK-u – prije 55 godina?

Drama je izvodila Marceauovo „Jaje“, Feydeauova „Mačka u vreći“, „Tko se boji Virginije Wolf“ Edwarda Albeeja, „Vjetar u granama sassafrasa“ Renéa de Obaldie, Mihizova „Komandanta“ i Nušićeva „Narodnog poslanika“ te „Ljubaf“ Murraya Shisgala. Režirali su Milan Lamza, Vladimir Gerić, Branko Mešeg, Ivan Marton (1919. – 1996., tada ravnatelj Drame) i Predrag Dinulović.

Dramski ansambl brojio je dvadesetak glumaca, istaknutiji bili su: Miodrag Gavrilović, Isidor Munjin, Frano Krtić, Davor Herceg, Mirko Bulović, Ico Tomljenović i Rade Špicmiler. Od glumica: Ružica Lorković, Mira Brlek-Kurić, Mira Gavrilović, Ana Kramarić, Eliza Dobrić, Ela Špicmiler. Početnik u ansamblu i tada praktično jedni mladi glumac, bio je Milenko Ognjenović, dotad afirmiran na osječkoj Eksperimentalnoj sceni Tribine mladih. Ognjenović je danas umirovljenik još jedini živući iz toga razdoblja.

Opera je izvodila modernu „Mariju Golovin“ Gian Carla Menottija, jednočinke „Bračna mjenica“ Rossinija i Ravelov „Sat Španije“. Ali i klasike: Puccinijevu „Toscu“ i Verdijevu „Traviatu“. U pažljivom odabiru tadašnjeg ravnatelja Dragutina Savina (1915. – 1996.) bilo je mjesta i za operetu: Albinijev „Barun Trenk“ jednako je radosno izvođen kao i mjuzikl „Ljubimica Divljeg zapada“ Sammya Faina. Dirigenti bili su: Dragutin Savin, Antun Petrušić i Željko Miler, a pored svestranog Savina (5. režija, 3 scenografije samo u toj sezoni!), režirala je i Nada Murat.

Zlatni solisti toga vremena bili su: Branka Galić, Božena Čubra, Štefica Petrušić, Slavica Pfaf i Mirjana Đorđević – u opereti/mjuziklu Gita Šerman-Kopljar i Gertruda Munitić. Njihovi partneri bili su: Emilio Tossuto, Marijan Bručić, Almas Tudaković, Nikola Stanković, Ivan Feher, Zlatko Foglar, Feliks Ajh… A u opereti/mjuziklu i Stjepko Janković, Drago Novaković, Adam Levang, Ivica Ladić, Franjo Binder…

Kazališna sezona 1966./67. počela je početkom rujna 1966., a završila sredinom srpnja 1967. godine. Te kalendarske godine – ali u sezoni 1967./68. – svečano je obilježena 60. godišnjica osnutka HNK.

Potpis ispod fotografije:

Zajednički profesionalni početci: novinar-teatrolog Ljubomir Stanojević i dramski glumac Milenko Ognjenović (1966./67.). Snimio: Željko Ognjenović

Piše: Ljubomir Stanojević^©

U ožujku/travnju godine 1961. izašao je iz tiska prvi broj REVIJE, osječkog časopisa za književnost, kulturu i društvena pitanja u izdanju novoutemeljenoga Pododbora (danas Ogranka) Matice hrvatske u Osijeku.

Bio je to praznik, ne samo izdavaštva, već smion impuls daljnjem razvoju kulture (ne samo) slavonsko-baranjske metropole.

Danas – promijenjenoga naziva, KNJIŽEVNA REVIJA obilježava rijedak jubilej: 60 godina kontinuiranog izlaženja. Podatak s kojim se mogu podičiti tek rijetki.

Od prvoga broja, s potpisom urednika Milivoja Polića i tekstovima Pavla Blažeka i Ljubomira Stanojevića, do danas kada je uređivanje preuzela marna Tatjana Ileš, a spomenuti potonji autor u popisu je i današnjih suradnika – (KNJIŽEVNA) REVIJA posvećivala je doličnu pozornost kazalištu.

Ne samo Blažek i Stanojević, nego i Dragan Mucić, Antonija Bogner-Šaban, Stanislav Marijanović, Branka Brlenić-Vujić, Ivan Flod, Luka Aparac, Antun Petrušić, Giga Gračan, Vesna Burić, Mira Hadžihusejnović Valašek, Branko Polić, Branimir Sakač, Ivo Slaviček, Vesna Lendić, Dražen Bađun, Davor Špišić – pisali su o kazalištu kritičke prikaze i eseje, problem(at)ske članke, portrete i crtice, lirske minijature.

Ovdje navodim(o) tek autore čiji su se tekstovi doticali osječkoga Kazališta. A u popisu onih koji su pisali o drugim (kazališnim) temama brojna su imena – spomenimo tek neka: Marijan Matković, Ivo Bogner, Branko Hećimović, Dubravko Jelčić, Nikola Batušić, Vlado Mađarević, Maja Hribar-Ožegović, Darko Gašparović, Branko Mešeg, Nikola Čečuk, Miroslav Mađer, Šimun Jurišić, Cvjetko Milanja, Vlado Obad, Sanja Nikčević, Igor Gajin…

Sumarni je popis suradnika i (kazališnih) tema objavljen u Bibliografiji REVIJE (I.-XXV.) u REVIJI broj 7-8 iz 1989. god., odnosno u tematskom broju KNJIŽEVNE REVIJE (posvećenom 100. god. HNK u Osijeku) 3-4/2007., priređivača Ivana Trojana.

KNJIŽEVNOJ REVIJI, marnom nastavljaču zanosa i htijenja od prije šest desetljeća, reprezentantu ove sredine i simbolu hrvatske kulture, želimo blistave dosege i u budućnosti. Jednako vjerujući u današnju poletnu mladost kao i davne, 1961. godine.

Potpis ispod fotografije:

Naslovnica prvoga broja REVIJE iz 1961. godine

Piše: Ljubomir Stanojević^©

Trideset jedna godina dijeli nas od smrti (13. srpnja 1990.) jednoga od najznačajnijih osječkih glazbenih umjetnika – dirigenta i ravnatelja Opere Željka Milera.

Njegova smrt bila je iznenadna i neočekivana kako za obitelj tako i za kazališne kolege preminulog umjetnika. Još je taj dan, ni desetak sati ranije, bio u punom radnom zamahu (što je i inače bila njegova osobina) te je s redateljem Petrom Šarčevićem (1935. – 2001.) dogovarao podjelu i osnovnu koncepciju prve glazbene premijere u sezoni 1990./91., „Ero s onoga svijeta“ Jakova Gotovca.

Maestro Miler rođen je u Zagrebu 1932. godine. Tamo je započeo i glazbeno školovanje, a studij dirigiranja završio je 1959. godine u Sarajevu, na Muzičkoj akademiji u klasi profesora Mladena Pozajića. Vrlo rano (1953.) postaje stalnim članom sarajevske Opere (u svojstvu korepetitora solista te kao dirigent).

Godine 1960. dolazi u Osijek te u ovom gradu, osječkom Kazalištu i osječkoj publici ostaje vjeran do svoje doista prerane smrti. U HNK-u djelovao je kao vrsni dirigent, a od 1971. godine i kao rukovoditelj Opere.

Uz taj rad od 1972. maestro Miler je i umjetnički rukovoditelj Annala komorne opere i baleta (kasnije Osječkog opernog biennala), voditelj Komornog orkestra „Franjo Krežma“ i zborovođa u KUD-a „Lipa“.

Često se javljao i kao klavirski pratitelj vokalnih i instrumentalnih solista. Kao dirigent nastupao je na mnogim našim i inozemnim opernim te koncertnim podijima.

Za svoj rad nosilac je brojnih umjetničkih i društvenih priznanja, među njima Sedmoprosinačke nagrade HNK u Osijeku, Nagrade „Milka Trnina“ te Nagrade oslobođenja Osijeka.

Prisjeti na maestra Željka Milera, još i danas, pobuđuju duboku tronutost…

Piše: Ljubomir Stanojević^©

Ove će godine biti dvanaest godina od odlaska najdugovječnije osječke kazališne umjetnice: redateljice Nade Murat (1927. – 2009.).

Rođena je 16. srpnja 1927. u Čaglinu (kraj Požege), umrla je u Osijeku 29. rujna 2009. Završila je studij režije na Akademiji za kazališnu umjetnost u Zagrebu (B. Gavella, 1956.), iste godine postavila je na pozornici HNK (diplomsku predstavu) „Moć sudbine“ G. Verdija i do svoje posljednje režije, Verdijeva „Krabuljnog plesa“ (1987.), upisala je osamdesetak uprizorenja na osječkoj pozornici.

Nada Murat obavljala je niz umjetničko-organizacijskih dužnosti: bila je pomoćnica i obnašateljica dužnosti intendanta HNK (1968.) i organizatorica i umjetnička tajnica Annala komorne opere i baleta. Za svoj rad nagrađivana je društvenim priznanjima – Nagradom grada Osijeka i Nagradom „Sedmi prosinca“ HNK, priznanjima osječkih Annala i opernog Biennala u Ljubljani, a nositeljica je i odličja Reda Danice Hrvatske s likom Marka Marulića.

***

Predstavljala nam se dosad mnogo puta: kao scenski pratitelj i tumač glazbeno–scenskih domišljaja Verdija, Puccinija, Donizettija… Posjedujući izvanredni smisao za pretakanje „klasične“ glazbeno-scenske strukture u ovovremene teatarske tvorevine, Nada Murat inzistira na nužnosti opernog kazališta kao jednoj još uvijek nedovoljno ispitanoj mogućnosti. Doista lijepi primjeri u tom smislu njezine su režije Massenetove opere „Manon“ i Bellinijeve „Mjesečarke“.

Redateljica osobito cijeni zajednički, timski rad, a još više zajedničko htijenje. „Jedno srce, teatarsko i mnogo pogleda“ – reći će vam. – „Tako se stvara misao o teatru, usklađuju stavovi, čini zajedništvo.“ U suradnji s maestrom Dragutinom Savinom kreatorica je dijela repertoarne koncepcije osječke Opere – orijentiranog na komornu fizionomiju. Kao praktični stvaralac umjetnica je ta svoja shvaćanja demonstrirala u Rossellinijevu „Pogledu s mosta“ ili pak u zanimljivoj predstavi „Napoleon dolazi“ Richarda Rodneya Bennetta.

„Kazalište je za mene ljubav od koje se ne odvaja, uvijek prisutna; ljubav bez koje se ne može, kojoj se valja uvijek, i uvijek iznova, predavati.“ – kaže Nada Murat.

Kaže to, i potom odlazi u sferu svojih novih traganja i teatarskih istraživanja.

(„Kazalište’71“ br. 4)

Piše: Ljubomir Stanojević^©

U lipnju 2002. u Osijeku je u 72 godini preminula Ružica Lorković, dramska umjetnica i dugogodišnja prvakinja Drame Hrvatskoga narodnog kazališta.

Rođena je 1930. u Novoj Gradiški, u Zagrebu je završila Učiteljsku školu, a pohađala je i Gumačku školu. Prvi glumački angažman ostvarila je od 1951. do 1954. u kazalištu u (Slavonskoj) Požegi, a sljedeće tri godinu u kazalištu u Sisku.

Pravi, istinski kazališni život za umjetnicu, koja se dovila do kazališne prvakinje, počeo je 1957. godine u Hrvatskome narodnom kazalištu u Osijeku. Za tri i pol desetljeća izvanredno dojmljiva kazališnog rada, zajedno sa suprugom Icom Tomljenovićem, Ružica Lorković ostala je zabilježena u analima osječkoga glumišta kao ozbiljna i vrhunska kazališna osobnost.

Nabrojiti njezine uloge na osječkoj pozornici značilo bi oštetiti sjećanja na mnoge važne. Toliko ih je odigrala, i tako dojmljivo, da se uvijek ona posljednja činila – najboljom.

Amelija iz „Doma Bernarde Albe“ ili Roža iz Kolarova „Svoga tela gospodar“ odmah su u početku svratili pozornost na iznimnu senzibilnost tada mlade glumice.

Odgovarao joj je sentimentalni, melodramski repertoar ranih šezdesetih (Inge, „Picnic“; Williams, „Silazak Orfeja“; Sagan, „Zamak u Švedskoj“), ali je isto tako dokazala i da se zrelo zna uhvatiti u koštac s draguljima dramske klasike poput Sonje u Čehovljevu „Ujaku Vanji“ i Katarine u Shakespeareovoj „Ukroćenoj goropadnici“.

Možda najdojmljivije uloge Ružice Lorković na osječkoj pozornici bile su Desdemona u Shakespeareovu „Othellu“, Ifigenija (Goethe „Ifigenija na Tauridi“), Euripidova Medeja, Lady Macbeth, Bernarda Alba (Lorca), Alice (Strindberg, „Mrtvački ples“), Linda Loman (Miller, “Smrt trgovačkog putnika“).

Bila je odlična Ogrizovićeva Hasanaginica, Giga Barićeva u Begovićevu „Bez trećega“, a nakon Save Severove zacijelo i najbolja Laura (Krleža, „U agoniji“) na osječkoj pozornici.

Uloga koju je osobito voljela, i za koju je – kao i predstava u cijelosti – primila brojne nagrade, bila je Staža u dramskoj kronici Fabijana Šovagovića „Sokol ga nije volio“.

Voljena od Osječana, cijenjena od kolega, priznata i nagrađivana, Ružica Lorković gajila je neuobičajenu, samo njezinu pogledu na svijet i kazalište (u nje to bijaše isto!) primjerenu samozatajnost.

Jednom je izjavila: „Koliko sam uspjela dati teatru – ne znam, ali znam koliko je on pružio meni“. Mi, ne samo (od) danas, znamo koliko je bilo to davanje. I da je Ružica Lorković bila istinito kazališno lice, umjetnica koja je obilježila drugu polovicu dvadesetoga stoljeća na osječkoj dramskoj sceni.

I takva, ostaje – nezaboravna.