Piše: Ljubomir Stanojević©
Ako u ime (su)života i vlastitih moralnih, ljudskih i/li kršćanskih načela valja praštati, zasigurno ne treba zaboraviti. Nezaborav je izborio svoje pravo s prvim balvanima 1990. te svim događajima koji su uslijedili i koji su se upisali u najkrvavije stranice povijesti jednoga agresorskoga, imperijalističkog napada na hrvatski narod željan konstituiranja svoje samobitnosti – svojom državom.
U tome se svjetlu i s kulturnih, kazališnih pozicija, ne može zaboraviti dan 16. studenoga 1991. – dva dana prije tragičnog pada Vukovara – kada je srpski agresor nimalo slučajno izabrao osječko Hrvatsko narodno kazalište kao namjernu metu. Pomisao je zločinaca bila monstruozna – uništiti hram opstojnosti hrvatske kulture, zatrti svaki trag umjetničkog i ljudskog identiteta.
Zapaljivi projektili toga kasnog podneva 16. studenoga učinili su ogromnu štetu: zapalili krovište HNK, demolirali kazališnu dvoranu, hodnike, predvorja i druge kazališne prostore; uništili skupu svjetlosnu i tonsku opremu. Samo mjesec i pol prije najavljena svečanog obilježavanja 125. godišnjice najstarije kazališne zgrade kopnenoga dijela Hrvatske i šest godine nakon njezine dugotrajne obnove, HNK je ušao u svoju 85. sezonu kao beskućnik.
I valjda je od toga trenutka – započela još jedna osječka kazališna feniksijada. (U povijesti HNK bilo ih je dosta, no ova je, drastičnošću temeljne, polazne situacije, izborila primat). Nije se dogodilo što je agresor predmnijevao: raspad ansambla zbog posvemašnjega onemogućivanja rada, bijeg publike od nesigurna mjesta (kao da to cijeli Grad nije bio!), paraliziranje umjetničkoga – autorskog, nacionalnog i domoljubnog – izričaja. Naprotiv! Mala je kazališna skupina (nešto manje od 50 posto današnjeg ansambla) i te kako preostala, i te kako branila svoje pravo na slobodu, identitet i – kazalište.
Bitka je počela prvom donesenom kantom vode, bolom koji je proizveo akciju. Valjda ništa i nikada prije nije tako mobiliziralo biće ansambla da dokaže neobičnu važnost Teatra i (iako se tada o tome nije mislilo) – sebe u Teatru. I bili su važni svi kazalištarci koji su ostali te 1991./92. i ostali su važni…
(ulomak veće cjeline)
Glas Slavonije, 16. studenoga 1996.
Potpis ispod fotografije:
Marin Topić: razoreno gledalište HNK u Osijeku
Uz 10. godišnjicu smrti
Pjesnik i kulturni djelatnik Dejan Rebić (Gornje Dubrave, kod Ogulina, 2. svibnja 1937. – Osijek, 11. kolovoza 2011.) neimar je najznačajnijih kulturnih i umjetničkih događanja u Osijeku od šezdesetih do devedesetih godina prošlog stoljeća. Bio je utemeljitelj Tribine mladih, Eksperimentalne scene i Miniteatra, Galerije mladih i Galerije Zodijak, Baranjske umjetničke kolonije…Pokretač je biblioteke Vrbaci, biblioteke Revije i dječjeg časopisa Maslačak. Bio je urednik časopisa Revija i najzaslužniji za njen opstanak poslije Hrvatskoga proljeća.
Kao književni stvaralac objavio je desetak pjesničkih, proznih i dramskih naslova od kojih su neki izvođeni u HNK-u i Dječjem kazalištu u Osijeku. S Hrvatskim narodnim kazalištem bio je vezan kao nominalni umjetnički voditelj Drame, zaslužan za pokretanje (dislociranog) studija Glume zagrebačke Akademije za kazalište, film i TV. Surađivao je i u listu/reviji „Kazalište“. Godine 2017. grad Osijek odužio mu se prisjetom na ediciju Vrbaci, u kojoj su objavili prve knjige neki od danas najpoznatijih hrvatskih pisaca koji su počeli – u Osijeku.
Ljubomir Stanojević
BILJEŠKA O JESENJOJ IGRI
Puni koraci noge uniješe u novu jesenju igru.
Saučesnik sam dogovora o smrti jednog cvijeta
čije se okate kapi uznemireno niz dlanove toče.
Kad mazne ruke nečije posvjedoče da nije zločina
i kada, kao obično,
svane, znat ću da su sve igre izigrane.
BILJEŠKA O ČEKANJU
Crvenilo nebesko srsima druguje pod kožom nemira.
Tamo gdje i onaj put. Tamo gdje i prvi put.
Zagledan onijemih.
Imanje je imati dan. Pun dan ruku.
Nijem, zagledan, jedan dan. Šumor, šumor čudni.
Tamo gdje i prvi put. Tamo gdje i onaj put.
BILJEŠKA O IGRAMA OBIČNIM
Sunce darovatelj dar baci u stručku čudnog bljeska
i zbuni mi izgubljene zjenice
darnost nebeska
u livadi zagubljenoj.
Vilinsko kolo ispreplelo se u tratini maslačka
i zbunjeno zelenom bojom sunca
probudilo svračka.
(„Kazalište“, Osijek, br. 5–6/1972.)
Piše: LJUBOMIR STANOJEVIĆ©
Nije ovo zapis o „Prodanoj nevjesti“, ili je tek posredno, s nakanom isticanja jednog lika, onog zlosretnog komika Kecala, simpatične žrtve vlastitih spletki. Tumači ga jedan kazališni gospodin, umjetnik nenadmašne profesionalnosti, već gotovo pola stoljeća u teatru, a od toga blizu četiri desetljeća na osječkoj pozornici: Velimir Zgrablić. Kako to obično biva, prave vrijednosti, koliko god nosile auru, „pretplaćene“ su na samo-po-sebi razumljivo prihvaćanje, ali i uglavnom – šutnju. Tako se i o Velimiru Zgrabliću (ne samo o njemu!), za razliku od mnogih drugih, razmjerno malo pisalo. Zgrablić to ne zamjera: njegova je (samo)kritičnost oštrija od javnih primjedbi, a (samo)zadovoljstvo teško prelazi prag njegova osjećanja kazališta.
Ostvarivao je i ostvaruje brojne, vrhunske uloge, ali to prihvaća kao opravdanje životnoga opredjeljenja. Nikada nije bio estradna osoba, uvijek je težio (i postizavao) ozbiljnost. Možda ponajviše – kada je igrao/pjevao komične role, kakva je i Kecal u „Prodanoj nevjesti“, u Zgrablićevu tumačenju glumački do detalja izrađen lik, a pjevački raskošan u sonornosti basovskih tonova.
Mjera kazališnog i ljudskog uvjerenja gospodina Zgrablića – u što se autor mogao uvjeriti tijekom tri i pol desetljeća zajedničkog „življenja“ u osječkoj kazališnoj instituciji – oduvijek je bila: dostojanstvo. I stoga umjetnika nazivam gospodinom izvan svake kurtoazne etikecije. Zgrablić je to sobom i svojim uratcima oduvijek znao učiniti jednostavno primjerenim. Dokazujući kako je dostojanstvo svjetonazor uvjerenja i nikako ne znači mrzovolju, odbojnost. Nego vjeru da rad ima smisla i da nema jeftinoga uvjerenja – ni u kazalištu.
Druga je pripomena sentimentalno-pragmatična. Ako me sjećanje ne vara – a bez posebnoga provjeravanja – čini mi se da je prva Zgrablićeva uloga u Operi HNK bio Sparafucile u Verdijevu „Rigolettu“, otprilike u jesen 1962. (u režiji Nade Murat i pod dirigentskim vodstvom maestra Lava Mirskoga). Još se i danas sjećam sjajnih solista Emilija Tossuta (Vojvoda), Štefice Petrušić (Gilda), Nikole Stankovića (impresivni Monterone), Adama Levanga (Marullo), izvanredne Slavice Pfaf (Maddalena) i – Velimira Zgrablića kao Sparafucila. (Začudo, gost Marijan Bujanić kao Rigoletto posve mi je izblijedio u sjećanju!). Velimir Zgrablić tada je bio mladi pjevač (34 godine) koji je već tim svojim prvim pojavljivanjem nedvojbeno dokazao kako ima „i stasa i glasa“. Taj dojam svih ovih godina nije pokoleban.
***
Kecal priziva radost (kazališta)
Glas Slavonije (Magazin), Osijek, 11. rujna 1999.
Potpis ispod fotografije:
Kecal u „Prodanoj nevjesti“: veliki umjetnik Velimir Zgrablić
Piše: LJUBOMIR STANOJEVIĆ©
U plejadi najstarijih i na pozornici osječkoga HNK najdugovječnijih kazališnih umjetnika, istaknuto je ime Velimira Zgrablića, solista i prvaka Osječke opere, basa.
Umro je 3. rujna i pokopan na osječkom gornjogradskom groblju sv. Ane 9. rujna, ove 2021. godine.
Umjetnik je rođen u Zagrebu 1928. godine. Kao dijete pjevao je u crkvenom zboru, a kao srednjoškolca oduševila ga je opera. Bio je član Akademskog zbora „Ivan Goran Kovačić“ u Zagrebu, gdje je stekao i glazbenu naobrazbu, a studirao je i brodogradnju. Godine 1951. postao je članom zbora Opere u rodnom Zagrebu. U to je vrijeme već tumačio i manje uloge u predstavama. Potom je godinu dana bio angažiran u novosadskoj Operi, nakon kojeg angažmana se vraća u Zagreb. Prvo radi u redakciji Borbe, a potom kao inspicijent programa na Radio-postaji Zagreb.
Članom Opere HNK u Osijeku postaje godine 1962. i od tada je njezin stalni solist, uz povremena gostovanja u zemlji i inozemstvu, sve do skoro pred kraj 1997. godine. Na osječkoj pozornici Velimir Zgrablić sa zamjernim je uspjehom tumačio brojne uloge, među kojima posebno izdvajamo: Sulejman Veličanstveni u „Nikoli Šubiću Zrinjskom“, Donato u „Mariji Golovin“, Eddie Carbone u „Pogledu s mosta“, Gazda Marko „Eri s onoga svijeta“ (tu je ulogu tumačio najviše puta), naslovna uloga u „Don Pasqualeu“, Don Basilio u „Seviljskom brijaču“, Dulcamara u „Ljubavnom napitku“, Kecal u „Prodanoj nevjesti“, Sparafucile u „Rigolettu“, Osmin u „Otmici iz saraja“, Ivan Dragić u „Zlatki“, Ferrando u „Trubaduru“, Crkvenjak u „Tosci“, Coline u „La bohème“ i mnoge druge. Igrao je i u dramskim predstavama te operetama i musicalima.
Za izvanredne dosege u umjetničkoj karijeri Velimir Zgrablić polučio je niz priznanja, od kojih izdvajamo priznanje Žirija kritike na Annalu ’75 te Nagradu grada Osijeka, 1976. Nositelj je Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića (1996.).
Umjetnik je živio samozatajno i vjerujemo da je njegova želja bila da i odlazak bude u tišini. Pa ipak, kulturnoj, napose kazališnoj javnosti treba – s velikom tronutošću i poštovanjem – objaviti njegovo uminuće.
Piše: Miroslav Vaupotić (1965.)
U ovom našem tehniziranom vremenu, sve ubrzanijeg ritma života, u dobu neviđenih naučnih dostignuća od atomskih eksperimenata do uzleta čovjeka u svemir, u vremenu kada su novi fenomeni takozvanih masovnih komunikativnih kulturnih medija – radio, film i televizija – u naponu svoje moći, ovaj panegirik „dobrom starom teatru“, vječnoj trajnosti scenske riječi, izgleda pomalo anakronističan.
Ali uzalud svi efekti tehničkih sredstava, uzalud kovitlac živih slika i vizualnih senzacija, r i j e č kao osnovna suština čovjekova postojanja i trajanja kao humanističkog inteligibilnog bića neuništiva je. Ona nije samo dominanta u sukobima i odnosima glumačkih likova i karaktera u teatru, u drami i operi, „na daskama što znače život“, ona i u području novih sredstava – radio i televizijske drame – ostaje primarna snaga njihove društvene i umjetničke efikasnosti na čovjeka i za čovjeka i ovoga vremena.
Povratak iskonskoj riječi kazališta, kao dugotrajnog neprekidnog čovjekovog pratioca kroz historiju čovječanstva, mora kad-tad uslijediti novim trijumfom riječi i glasa sa pozornice, sa otvorenih prirodnih pozornica od gledališta svugdje oko nas, gdje se r i j e č t e a t r a može čuti. I samo se trebamo svjesno truditi da ta riječ prijeđe u djelo – kako reče jedan naš teatarski publicist – preko „organiziranog scenskog fantaziranja“. A onda će riječ individualnog glumca postati i glas društvene funkcije kazališta.
***
Uvodnik prvome broju lista KAZALIŠTE objavljujemo u spomen 40. godišnjice smrti prof. dr. Miroslava Vaupotića (1925. – 1981.), hrvatskoga književnoga kritičara i povjesničara koji je podržao inicijativu pokretanja ove značajne teatarske publikacije (1965. – 1981.) osječkoga HNK.
Odabrao: Ljubomir Stanojević