Piše: Ljubomir Stanojević©
Prisjeti na negdašnje, stare članove HNK ne vraćaju samo sjećanje na umjetničke osobnosti koje su „vladale“ osječkom pozornicom, već dokumentiraju i sjajna repertoarna promišljanja osječkog teatra koji je uvijek bio rasadištem kvalitetnih kadrova. Neki su ovdje počinjali pa odlazili, neki su došli kao mladi umjetnici i tu – na sreću osječkog Kazališta, što znači: i publike! – i osta(ja)li. Jedna od tih umjetnica je i operna prvakinja Štefica Petrušić.
Rođena je u Tivtu (Kotor, Crna Gora) 1933., u hrvatskoj enklavi, školovala se u Zagrebu a prvi angažman dobila je u Rijeci gdje je debitirala kao Oscar u Verdijevu „Krabuljnom plesu“. Od 1961. do 1985. bila je solistica, prvakinja osječke Opere u kojoj je – zajedno sa suprugom, dirigentom Antunom Petrušićem – ostavila neizbrisiv trag.
Na osječkoj pozornici u tih je četvrt stoljeća otpjevala i interpretirala zamjernih 60 naslovnih, glavnih i velikih uloga opernog i operetnog žanra domaćih i svjetskih autora. Mnoga su od tih izvođenja bile praizvedbe i/li prva izvođenja u ondašnjoj Jugoslaviji. Od Monteverdija do Richarda Rodneya Bennetta, i od Lisinskog i Zajca do Dragutina Savina, Štefica je Petrušić svojim lirsko-koloraturnim sopranom, visokom profesionalnošću ostvarila (i ostavila) trajne dojmove.
Spomenimo – publici najdraže njezine uloge: Lucia di Lammermoor (Donizetti), Gilda i Violetta (Verdi, „Rigoletto“ i „Traviata“), Rosina (Rossini, „Seviljski brijač“), Cio-Cio-San i Mimi (Puccini, „Madame Butterfly“ i „La Bohème“), Manon (Massenet), Maria Golovin (Menotti) i Tena (Savin).
Točno prije 35 godina, u prvoj sezoni (napokon) novoobnovljenoga gledališta HNK, 30. ožujka 1986. Štefica Petrušić obilježila je 25-godišnjicu umjetničkog rada kao Cio-Cio-San u Puccinijevoj „Madame Butterfly“, pod dirigentskim vodstvom maestra Antuna Petrušića. Bila je to i posljednja sezona njezina nastupa pred osječkom publikom.
Bračni par Štefica i Antun Petrušić svoje visoke godine danas žive u zagrebačkome Domu umirovljenika prisjećajući se, vjerujem(o), i onih – sada već davnih dana. Kao što se i mi prisjećamo tog umjetničkog para…
Piše: Ljubomir Stanojević©
Zamislio sam da napišem pisamce. Vrlo nježno, s onim bitnim podatcima o življenju: da sam uglavnom dobro… (a kako si Ti?)… Ne radujem se snijegu, ali ga ipak volim vidjeti. Kupujem knjige i pijem duple kave, prečesto… i ne bojim se za svoje srce.
Onda sam svratio u Kazalište, popio kavu kod tete Kaje, pozdravio se s jednim Nenadom (stalno ratujemo, pomalo) i odigrao verbalnu partiju s malim Pažem. Buki je izostao s piva, Pjer (kome je tužno kada ne radi bife) pročitava „Antigonu“ petnaesti put s glumcima… I tako… shvatih, ništa od moga pisma. Okrenuh se kazalištu.
Ipak, dakle – o kazalištu!
Tekst koji slijedi napisala je jedna Zvjezdana (Šarić). Ona je dramaturg, pisala je i dramske tekstove (koji su joj izvođeni) uređivala je list Pozorište u Novom Sadu, a sada, mislim, radi na novosadskoj Televiziji. Tekst se zove Glumački salon i objavljen je u jednom broju subotičkih Rukoveti.
Evo, dakle, tog njezina teksta – u izboru po srodnosti…
Jak miris kazališne šminke, acetona i bezbojnog vazelina. Neponovljivi mirisi prašine sa scene i iznošenih kostima. Neke tvrdo uštirkane velike bijele kragne i izlizani rubovi svilenih haljina što se besmisleno vuku metući pod glumačkog salona pred izlazak na scenu, čiji pod također metu, ali sa nešto više žara. A to je razlika. Gumena bezlična lica pod maskom. Tanak, plavičasto-sivi dim presijeca lijevo oko kao svilena nit.
Julija: Daj mi dim.
Dadilja: Dobra cigareta.
Julija: Što me stežu ove cipele…
Dadilja: Obuci svoje, pod haljinom se i tako ne vidi što ti je na nogama.
Julija: Pa da me onaj akrap ubije.
Dadilja: Bože, što je ovo dugačak komad…
Romeo: (punih usta) Idite u rekvizitu na meze i piće. Tošo dobio kćerku pa časti.
Dadilja: Ja večeras ne izlazim na poklon.
Romeo: Opet brišeš.
Aplauz. Kratak, prigušen smijeh i žagor. Još jedna pauza. Još jedan čin. Opsjedanje toaleta u dnu hodnika, obloženog ogledalima, uz šank bifea. Što ćemo sutra za ručak? U vitrini kuhana jaja, sardinice, ringlice, „Zdenka“ sir. Tko još jede sardine u pauzi predstave? Otkupljena predstava! Znači, igramo boksersku verziju. Normalno. Oni su morali doći, jer su karte besplatne. Mi moramo igrati da bismo zaradili plaću. A umjetnost? Ona je tu negdje. Između. Čega? Sardina, „Zdenke“, sutrašnjeg ručka, mirisa prašine i šminke i onih velikih ogledala u dnu hodnika i mraka. I mraka.
Glas Slavonije, Osijek, 21. siječnja 1984.
Potpis ispod fotografije:
Vladimir Androić, Kolaž (2018.)
Piše: LJUBOMIR STANOJEVIĆ©
Prošao je travanj… ali ovaj, o kojem danas pišemo, bijaše – 1999. godine!
Uskrs bijaše 4. travnja, a dan poslije, na Uskrsni ponedjeljak (5. travnja), održan je u HNK-u Uskrsni koncert (ponovljen i dva sljedeća dana). Na rasporedu bila je Misa u B-duru Franza Schuberta i Requiem u F-duru Julija Bajamontija. Solistima, zborom i orkestrom HNK dirigirao je stalni dirigent „kuće“ Peter Oschanitzky. Sudjelovali su Katalin Brunjai Hihlik (sopran), Blaženka Targuš (mezzosopran), Nenad Tudaković (tenor) i Damir Baković (bas).
Taj mjesec – u povodu 50 obljetnice življenja i glazbenog djelovanja Branka Mihaljevića u Osijeku, u prigodi izdavanja knjige s njegovih 50 skladbi za najmlađe – održana je (19. travnja) velika priredba pod nazivom „Zeko i potočić“.
Hrvatski skladatelj, književnik, novinar i radijski urednik Branko Mihaljević (Zagreb, 1931. – Osijek, 2005.) radni vijek proveo je u Osijeku kao urednik glazbenog i glazbenog-dokumentarnog programa Radio Osijeka. Radio je i kao rukovoditelj Centra za kulturu Sveučilišta za odrasle u Osijeku.
Bio je među najuglednijim Osječanima, a tu je atribuciju stekao beskrajnom ljubavlju za Osijek i svojom polustoljetnom afirmiranom djelatnošću u „gradu na Dravi“.
Godine 1995. Matica hrvatska Osijek izdala je monografiju „Branko Mihaljević“, a tri godine poslije (1998.) Mihaljević je autor knjige o svojem zacijelo najpopularnijem uratku – glazbenom-scenskom djelu „Zeko, Zriko i Janje“.
Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku izvodilo je, s velim uspjehom, Mihaljevićeve mjuzikle „Slavonska rapsodija“ (u tri navrata) i „Osječki karusel“.
KRLEŽA I OSIJEK
Piše: Ljubomir Stanojević©
Uz netom otpočetu, kazališno-teatrološku manifestaciju Krležini dani (Osijek, 28.-30. travnja 2021.), podsjetimo, u najkraćim crtama, na Krležine sveze s Osijekom.
Veze nekoga kazališta s dramskim piscima ili jednim autorom posebno, prelaze u najboljim primjerima okvire jednostavnog, administrativnog profesionalnog odnosa pretvarajući se u dublje umjetničke i sociologijske interferencije. Upravo takve mnogostruke i plodotvorne veze postoje… između osječke kazališne sredine i dramskog djela Miroslava Krleže – pisao je akademik Nikola Batušić (1938.-2010.), čija će temeljna „Povijest hrvatskog kazališta“ (drugo izdanje) biti predstavljena na ovim, 31. Krležinim danima.
Batušić je to pisao u predgovoru studiji „Krleža i Osijek“ osječkog teatrologa i sveučilišnog profesora Dragana Mucića (1932.-1992.), još jednoga znalca i opsesivnog privrženika osječke kazališne scene.
Teatrolog Branko Hećimović, „duša“ osječkih Krležinih dana – u navodu njegova nasljednika na čelu Odbora, akademika Borisa Senkera – govori „o viševrsnim vezama Osijeka i osječkog kazališta s Krležom. Te veze datiraju još od 1926. otkada se na osječkoj pozornici izvode Krležina djela, a učvršćuje ih Krležino ‘Osječko predavanje’ i praizvedba njegove drame ‘U logoru’, te potvrđuje akcija oko podizanja spomenika Miroslav Krleža kao i program povodom njegova otkrivanja.“
Dodali bismo: i trideset i jedna kazališno, teatrološki i društveno značajna manifestacija Krležini dani!
S obzirom da se ovi Prisjeti – ljubaznošću intendantice Dražene Vrselja – objavljuju na internetskoj stranici HNK, podsjetimo sumarno, teatrografski, na izvedena Krležina djela na osječkoj pozornici.
To su predstave: „Vučjak“ (1926., 1956., 1982. i 2014.); „U agoniji“ (1928., 1933., 1936., 1947., 1953., 1963., 1968. i 1977.); „Gospoda Glembajevi“ (1929., 1949., 1953., i 1993.); „Leda“ (1930., 1953., 1990. i 2010.); „U logoru“ (1937., 1957. i 1987.); „Put u raj“ (1985.) i kontaminacija „Adam i Eva – Hrvatska rapsodija“ (1996.).
Po motivima Krležina romana „Zastave“ 2007. izvedena je drama „Zastave, barjaci, stjegovi“ Miroslava Međimorca.
Daljnja elaboracija zahtijevala bi više prostora i nije primjerena ovome formatu. Stoga spomenimo još samo redatelje navedenih uprizorenja. To su (redom navodâ predstavâ): Tomislav Tanhofer, Ivan Marton, Petar Šarčević, Vatroslav Hladić, Hinko Tomašić, Anđelko Štimac, Petar Konjović, Branko Špoljar, Leo Katunarić, dr. Branko Gavella, Branko Mešeg, Đorđe Petrović, Georgij Paro, Zlatko Sviben i Ivan Leo Lemo.
POTPIS ISPOD FOTOGRAFIJE:
Marija Ujević-Galetović, „Miroslav Krleža“, spomenik u Osijeku (Park kralja Petra Krešimira IV.), otkriven 1987.
Piše: LJUBOMIR STANOJEVIĆ©
Moje poštovanje, stara Damo! Znam da Vam je 30. ožujka bio rođendan i da ste rođeni prošloga stoljeća, u Sisku, 1914. godine. Znači, imali biste sada – 107 godina. Broj, dakako, ne samo za ovaj prisjet.
Ali, ne sjećam se ja Vas samo o obljetnicama, ni za Boga! Vi ste dio prošlosti ove kazališne kuće, tim važniji jer ste posve samozatajno živjeli. Velika, velika glumica, moja Gospođo. To je moj razlog i razlog ovog prisjeta.
A oslovio sam Vas “starom Damom” ne zato jer sam neuljudan. Bila je to Vaša “hauptrola” u Dürrenmattovoj “tragičnoj komediji”. Potkraj pedesetdevete, zar ne? U Martonovoj režiji i s Krtićem kao partnerom. Bože, koji glumci: Gavrilović, Aco i Miodrag, Ružica Lorković, Mima Vuković, Ratko Petković, Luka Aparac, Ico Tomljenović, Bulović, Aćim, Isidor Munjin, Jovo Radonjić, Ines Fančović, Eliza Dobrić-Benčina, Davor Herceg, mladi Nenad Šegvić…
U međuvremenu već ste odigrali, godinu dana ranije, O’Neilovo “Dugo putovanje u noć”, s Aparcem, Krtićem, Davorom Hercegom i Mimom Vuković. Mary Tyrone. Bolju nisam vidio u ovih šezdeset i nešto godina! Režirao je mladi profesor i redatelj Momir Lukšić. A Vaša “Virginia Woolf”, za koju ste, u Mešegovoj režiji, 1967. godine dobili Nagradu grada Osijeka? A Madeleine Petrovna, ruska emigrantkinja u Krležinoj “Agoniji” (u više postava)?
Ne, ovo nije Vaš glumački portret već samo podsjećanje.
Sisak, (Slavonska) Požega, Osijek…Osijek u kojem ste zdušno i do kraja ostali.
Umrli ste, moja poštovana Umjetnice, 8. veljače 1989. godine u tišini, posve anonimno, ne dočekavši sedamdesetpeti rođendan.
Prošle su tridesetdvije godina. Niste zaboravljeni!