Molièreov otac htio je da mu sin bude tapetar, sin je htio postati tragičar, a postao je paradigmom komedije i satire daleko izvan okvira matične nacije. Jedna od njegovih najbritkijih i vječno aktualnih komedija svakako je Škola za žene u kojoj su Osječani premijerno uživali u siječnju 2020. u režiji Nikole Zavišića , a koja je praizvedena 1662., samo osamnaest mjeseci nakon notorne Škole za muževe. Priča je to o mizoginu Arnolpheu (42) koji žudi oženiti šokantno mlađu, ali i izuzetno glupu i neobrazovanu ženu koja ga neće prevariti i nabiti mu rogove. Zato svoju štićenicu Agnes odgaja od njezina djetinjstva kako bi mu jednoga dana postala supruga koja neće izmaknuti njegovoj kontroli. Dramatizacija Dore Golub tekstu daje još suvremeniji štih te u minimalističkoj scenografiji i oštrim rezovima suvremenosti jamči smijeh. I više od toga.
“U ovoj, našoj verziji Molièrove Škole za žene odmah smo uvučeni ne u realistični okvir kazališnog pripovijedanja, već u jedan drugi, komični distanciran svijet – svijet koji je onakav kakvim si ga naš glavni junak Arnolphe predstavlja kroz svoje okvire.”
Nikola Zavišić, redatelj
Prepjevani majstor Goldoni u osječkom, secesijskom štihu, komedija-pouka o mudrosti srca i ludosti pameti, o životu kakav je nekoć bio i kakav bi iznova mogao biti, o smijehu kao utjesi i utjesi da smo još uvijek djeca. Zato što se smijemo.
„Zajedničkim radom Mesarića i Špišića dobili smo osječku verziju Lukave udovice koja je smještena u Osijek na početku 20. stoljeća. Tako se u ovoj adaptaciji pojavljuje Desatičina ulica, stari jezični izrazi, Bosanac, Hrvat, Mađar i Srbin umjesto izvornog Engleza, Španjolca, Talijana i Francuza, a upravo sukobi temeljeni na nacionalnoj tipiziranosti i lokalizaciji omogućuju duhovitost koja ne djeluje plitko, grubo i prvoloptaški.“
Alen Biskupović, Kazalište.hr
Feydeau se oduvijek i do kraja obrušava na malograđanštinu, pa tako i Buba u uhu do burleske uzdiže mogućnost preljuba koja u uho uskače poput buhe i škaklja. Bez drugog motiva osim zabave i smijeha koji nam produžava život. Kažu, a kad se u predstavi okupe Feydeau – vragolan i redateljski prpošni Novljaković, zajamčena je predstava koja komikom ostavlja bez daha.
„Redatelj Jasmin Novljaković Feydeauov vragolasti teatar interpretativno ostavlja u shemi atrakcija…Vodvilj je to stalnih nesporazuma i kratkih spojeva, vrtoglava ritma i lakoće, u kojemu je najvažnije da sve izgleda nevjerojatno nonšalantno, dok se osobe i publika stalno na neki način povlače za nos i preko ruba.“
Anđela Vidović, Vijenac