Koprodukcija s Gradskim dramskim kazalištem Gavella
Studeni u HNK-u u Osijeku obilježit će premijerna izvedba kultnog teksta velikana hrvatskog glumišta, Fabijana Šovagovića. Tekst koji radnjom započinje u Ladimirevcima, u trećoj godini pošasti zvane Drugi svjetski rat, odavno je postao kulturološkim općim mjestom. Kako kroz kazališnu izvedbu koja je u život puštena u Gavelli, 12. ožujka 1982., s autorom teksta u glavnoj ulozi, tako i kroz filmski prvijenac Branka Schmidta, 1988. Šovagovićeva dramska kronika (kako ju žanrovski kategorizira autor – kulturološki i svjetonazorski sukus Slavonije) u osječkom je teatru premijerno zaigrala 19. svibnja 1983. u režiji Joška Juvančića, a posljednji put izvedena u siječnju 1987. (nakon obnove 1985.). Sokol ga nije volio sad se vraća na najbolji zamisliv način: koprodukcijom HNK-a u Osijeku i Gradskog dramskog kazališta Gavella, u združenosti rečenoga krajobraza ravnice i “poprišta” praizvedbe, u režiji Filipa Šovagovića.
Ken Kesey je 1962. objavio roman Let iznad kukavičjeg gnijezda (One Flew Over the Cuckoo’s Nest) koji je bio u savršenom dosluhu s buntovničkim i slobodoumnim duhom toga vremena te je doživio gotovo trenutačan, ogroman uspjeh. Autor koji je, prema vlastitim riječima bio „premlad da bi bio bitnik, a prestar da bi bio hipi“, tragikomično je i šašavo-inteligentnim pristupom kao trnom u neuralgično mjesto pogodio u srž borbe pojedinca protiv uvijek, do određene granice, represivnoga sustava.
Gotovo arhetipski, kroz galeriju likova koja se nijansirano kreće od drvosječe i razmetljivog kockara, plemenitoga „divljaka“, preko nijemog poglavice, do ledeno-hladne glavne medicinske sestre. Već godinu dana kasnije, slavni je dramaturg Dale Wasserman roman pretočio u predstavu koja je, zapravo očekivano, pokorila publiku i kritiku. Stoga nije čudno da je 1975. Let iznad kukavičjeg gnijezda prerastao u film koji je osvojio sve najvažnije Oskare.
Priču o Randleu McMurphyju koji odluči zatvorsku kaznu umjesto u zatvoru odslužiti u umobolnici, o igri izigravanja sustava koja se pretvara u istinsku borbu za prava i slobodu duha, o bitki protiv represivnog sustava u kojoj čovjek naposljetku gubi zdrav razum u svibnju 2024. redateljski je iznio sjajni Dražen Ferenčina.
Već pri samom spomenu naslova kultne komedije Maratonci trče počasni krug javljaju se brojne asocijacije i u sjećanje nam naviru slike, glumci i citati iz jednog od najgledanijih filmova ovih prostora.
Topavlovići, pogrebno poduzeće, likovi stari 150 godina, čitanje oporuke i mnogi slični motivi pronašli su svoje mjesto u općoj kulturnoj svijesti našeg vremena. Možda je manje poznata činjenica da je u filmu prethodila drama koju je Kovačević napisao na trećoj godini studija dramaturgije (’72.). Ona se uskoro zatim postavlja u Ateljeu 212 u režiji Ljubomira Draškića, a nepunih deset godina kasnije Slobodan Šijan prema njoj režira legendarni film. Sve ostalo je povijest. Godine prolaze, a popularnost ‘Maratonaca’ ne opada pa ovu priča kontinuirano stječe nove obožavatelje. Izvrsni dijalozi, fantastični likovi i svakako začudan zaplet u kojem se ismijava smrt i lažni moral. Priča je to o ‘najstarijoj balkanskoj obitelji’, toliko staroj da joj ni smrt ne može ništa – prema riječima autora.
Trenutak u kojem hrvatski branitelj Josip Matijević, dragovoljac Domovinskog rata, ulazi u ordinaciju i odluči se provjeriti mladome psihijatru Grguru Romiću jedan je od onih prekretnih trenutaka u izboru svakog pojedinca da promijeni sebe. Josip Matijević, ratnik koji je branio Osijek i Vukovar te preživio srpske logore, čovjek je koji se ne može pomiriti s nepravdom, opterećen obiteljskim nasljeđem i svakodnevnom političkom situacijom.
Doktor Romić drugi je, drukčiji, mlad, neiskusan, posvojeno dijete, nepriznat od kolega te se želi dokazati ili pobjeći. Razgovori u kojima se ne zna tko je pacijent, a tko liječnik pokazuju svu dubinu trauma koje poput demona opsjedaju hrvatsko društvo opterećeno novim i starim podjelama, nezaraslim ranama, zločinom i kaznom. Vješto kombinirajući suvremenost s biblijskim motivima kazne i progona, Jom Kipur Ivane Šojat roman je velike epske snage i duboko liričan u tragedijama pojedinaca. Kada će svanuti dan pomirbe – Jom kipur – i trebamo li se prije njega prvo pomiriti sami sa sobom da bismo mogli pogledati druge oči, samo su neka od pitanja koja postavlja Ivana Šojat.
Posvuda i uvijek velika uspješnica, ma gdje da je igrao, Dva u jedan je hit vodvilj Raya Cooneyja, majstora komedije zabune, odnosno vodvilja.
Radnja Dva u jedan odvija se u jednom hotelu, 80-ih godina prošlog stoljeća u vrijeme “Čelične Lady”, Margaret Thatcher, a zabuna se zahuktava od trenutka kad jedan od njezinih konzervativaca, odnosno jedan od ministara u njezinoj vladi pomisli da je odlična zamisao dovesti ljubavnicu u hotel u kojem je odsjeo sa svojom zakonitom suprugom. U provedbu ovog, na propast unaprijed osuđenog plana uključuje i svog pomoćnika koji nije dorastao tom super tajnom zadatku.
Ono što slijedi je kaos: zamjene identiteta, muževi i žene koji se neplanirano pojavljuju, osoblje hotela stranog podrijetla koje ne vlada engleskim jezikom, a rezultat je savršeni vodvilj u kojem naopako kreće sve što je moglo, po Murphyjevu zakonu.
Režiju potpisuje Olivera Đorđević, omiljena i znana.