Koprodukcija s Kazalištem Virovitica
Sviraj to ponovno, Sam klasična je komedija u maniri Woodyja Allena, priča o „spašavanju“ izgubljenog muškarca, hipohondra i neurotičnog filmskog kritičara koji nakon odlaska supruge i razvoda ne može pohvatati konce vlastita identiteta i društvene „lokacije“. Ova komedija s melodramatskim elementima ujedno je i hommage kultnom filmskom klasiku, Casablanci, čiji se glavni glumac, Humphrey Bogart, pojavljuje u fantazijama psihički uzdrmanog protagonista predstave te mu daje savjete kako postupati s njemu tragično nedokučivim ženama. Ova predstava prožeta specifično Allanovim humorom proizašlim iz sveopće konfuzije, spleta stvarnosti i fantazije, je komedija kojom se na prilično opušten način tretira zapravo ozbiljna tema.
Uz premijeru Allenove predstave Sviraj to ponovo, Sam, svečanim programom obilježit ćemo Dan crvenih haljina u ulaznom i svečanom foajeu HNK-a u Osijeku. Već petu godinu zaredom, prvog petka u veljači, u suradnji s Upravnim odjelom za zdravstvenu i socijalnu skrb Osječko-baranjske županije, obilježavamo dan žena oboljelih od moždanog udara. Ovom projektu/akciji cilj je potaknuti žene na brigu o vlastitu zdravlju, budući da se većina moždanih udara može prevenirati uvođenjem zdravih navika u vlastite živote, prepoznavanjem i liječenjem rizičnih čimbenika te uočavanjem ranih simptoma i pravovremenim posjetom liječniku.
Komedija Čaruga dramatičara i prevoditelja Ivana Kušana poseban je fenomen u korpusu hrvatske drame. Popularnost koju je tekst stekao već nakon prve izvedbe Teatra u gostima, 1976., otvorila je vrata brojnim ostalim izvedbama. Naposljetku je prema ovoj komediji 1991. snimljen i film u režiji Rajka Grlića.
Čaruga je zarazno duhovit tekst o razbojniku i “obljubitelju” ženskih bića Jovanu Stanisavljeviću, ali i (kako to sam autor naglašava) teška, istodobno vjerodostojna tragedija gospodina Jurja Ardonjaka iz Feričanaca u Slavoniji koji je umoren u najneobičnijim okolnostima poradi ljubavi nevjerne mu i bludne supruge koju je dotična osjećala prema mjerniku Borisu Možboltu, ljubavi koja je udanu gospođu nagnala da unajmi lupeškog harambašu Jovu…
Ovaj sad već „slavonski“ klasik koji alkemijski surovo obraća u komiku će na pozornici premijerno zaigrati 14. listopada 2022. u režiji nedvojbeno komediji vičnog Borisa Svrtana.
Uz sjajnu podjelu s Aljošom Čeplom u naslovnoj ulozi, Miroslavom Čabrajom kao umorenim veleposjednikom, Antoniom Mrkonjić koja igra njegovu nevjernu suprugu, Matijom Kačanom, Antoniom Jakupčevićem, Mateom Grabić Ćaćić, Duškom Modrinićem, Ivanom Ćaćićem i Mariom Radeom koji igraju aktere ove komične „drame“, sve upućuje da ćemo se suočiti s ljubavlju na prvi pogled.
Koprodukcija s Hrvatskim kazalištem Pečuh
Iznimno uzbudljiva drama proslavljenog odvjetnika Ferdinanda von Schiracha priča je o sudskoj raspravi u koju se interaktivno uključuje i publika.
Lufthansin let na liniji Berlin-München otima terorist. Cilj napada je dupkom pun münchenski stadion. Lovački pilot Lars Koch za nekoliko minuta mora odlučiti hoće li oboriti zrakoplov koji prevozi 164 putnika i time spasiti sedamdeset tisuća ljudi na stadionu ili neće djelovati. Nekoliko tjedana kasnije za svoju odluku mora odgovarati pred sudom.
Kazalište se pretvara u sudnicu, gledatelji postaju porotnici, a kraj predstave određuju njihovi glasovi na kraju izvedbe. Postavlja se pitanje o krivici bojnika Larsa Kocha. Na pozornici se sučeljavaju razne ideje i ideologije, pri čemu se publika mora prepustiti svojim pravnim i etičkim nazorima i prema njima glasovanjem presuditi na kraju predstave.
Nakon druge izvedbe Terora, u četvrtak 12. siječnja u 21.15 sati održat će se okrugli stol Vrijedi li žrtvovati 164 života kako bi se spasilo 70 000 života?, na kojem će, uz glumce i moderatoricu, sudjelovati izvanredni profesor Pravnog fakulteta u Osijeku, dr.sc. Zvonimir Jelinić, s kojim ćemo razgovarati o širokoj temi vrijednosti i važnosti ljudskog života koja pod svoje skute povlači ne samo moral, nego pravo i filozofiju. Izuzetno zanimljiva rasprava/razgovor sa zanimljivim, svestranim sugovornikom.
Postojanja zla smo svi svjesni kroz sitna ranjavanja što ih tijekom života pretrpimo, no koja preživimo, prilagođavamo se i mijenjamo uslijed tih sitnih zala sve dok jednoga dana pred ogledalom, u odrazu ne vidimo nekog drugog. Zlo je sitno dok se ne omasovi onako kako se to tijekom povijesti događalo, kako bi se moglo ponoviti. Zato priča Damira Mađarića o dječaku Emanuelu služi poput budnice za onemogućavanje mraka. Dječaku znakovita imena (Bog je s nama) nagomilano, udruženo zlo ubija roditelje, baku i djeda, a njega odvodi u koncentracijski logor Auschwitz, na put bez povratka. Logorom, ironično, upravlja ljubitelj umjetnosti, osobito kazališta koji je organizirao vlastitu kazališnu trupu koja samo za njega i osoblje izvodi Shakespeareova djela. U iščekivanju smrti, Emanuel mu čita Goethea.
Potresno, beskrajno katarzično djelo, ovu panaceju za obnovu duše režirat će osvjedočeno sjajni Samo M. Strelec, kao predstavu koja ruši i podiže.
REODIJEVANJE DRAME U FARSU
„Udovice su napisane nakon pet godina pauze u mojoj dramaturškoj djelatnosti. (…) pred kraj 1989. našao sam se u Meksiku. Zajedno sa svojom ženom, Susanom Osorio, nastanio sam se na gorskom ranču zvanom La Epifania. (…) Nakon godine dana renovacije i gradnje ranča preživio sam tešku i opasnu operaciju, nešto iz područja kardiologije te je oporavak trajao još jednu godinu. Po oporavku, između siječnja i travnja 1992. napisao sam Udovice.“ Situacija životne opasnosti i meksička kultura u kojoj smrt nije tabu, već se o njoj govori kao o nečemu poznatom i svakodnevnom te je od malih nogu prisutna u odgoju djece, zasigurno su pogodovali nastanku ove drame. I premda ovo nije prvi put da se kod Mrożeka javlja problem smrti (smrt je uvijek bila prisutna u Mrożekovim djelima – u obliku opasnosti, ubojstva, pokušaja samoubojstva), u Udovicama ju Mrożek po prvi puta stavlja u središte problema samoga djela. Jednočinka Udovice je Mrożekov povratak teatru apsurda, to je određena alegorija kazališta u kojoj se Konobar predstavlja u ulozi dramaturga i šaptača. Ona je svojevrsni preokret u smjeru black comedy, pesimistička vizija svijeta koji je neraskidivo vezan sa smrću, mada apsurdni dijalog i akcija daju komadu ironični smisao. Drama započinje susretom dviju udovica koje je spojila zajednička smrt muževa. Umrli su u dvoboju, ispostavlja se da su sahranile ne samo muževe, već i ljubavnike. Dijalog podsjeća na mehaničko brbljanje, tipičnu stereotipnu konverzaciju koja u svojoj konstrukciji podsjeća na slavni dijalog u Ćelavoj pjevačici. Kad se pojavi Treća u njoj će pronaći uzrok svoje nesreće.
Igra sa simetrijom služi stvaranju fraze, stereotipa – stereotip tek u dvadesetom stoljeću postaje strašan, a od Kralja Ubua do Ionesca i Mrożeka raste snaga stereotipa; Mrożek je rano shvatio da je pozivanje na stereotip najčešće znak straha. U Udovicama se bavi stereotipom smrti – u tome mu pomaže Konobar – glasnik smrti. U kabaretskoj strukturi koju nudi Mrożek sudjelujemo u određenoj ceremoniji, Konobar označava mjesta učesnicima, sluga je ove tajanstvene žene u crnom. Samo on zna tko je ona, aranžira scenu, priprema, koristeći se čak i klasičnim aparteom, obraća se gledateljima pokušavajući shvatiti situaciju dviju Udovica i pomažući gledateljima u razumijevanju komplicirane simetrije. Jasan motiv oproštajnih pisama i korištenje imena najslavnijih ljubavnika u svjetskoj literaturi, Romea i Tristana, de facto je parodija ljubavne poezije, kao i ljubavne topike (svjedoče o tome pompozni uvodi: Lotosov cvijete, Ružo Šaronska). „Zanimljivo, mada se ponavlja”, kaže Konobar kad im predaje pisma, ali im daje kriva pisma – tragične pogreške su često os konstrukcije i razlog smrti velikog broja junaka (Romeo i Julija npr.) i raspoznavanje je tragično – nastaje, kao u Aristotelovoj Poetici, trenutak prelaska od sreće do nesreće ili obrnuto. I padanje u nesvijest je komički element; simetrija su i torte – razlika u šlagu, simetrija su i fotografije – Konobar preklinje da ta simetrija prestane. Kao da se prisjeća Nietzschea koji govori kako je simetrija estetika idiota, ona uvijek uzrokuje smanjenje kreativnosti upravo ponavljanjem istih stvari. U drami vlada savršena simetrija – stolovi, kolači, čaše, priče Udovica o muževima. U drami Udovice susrećemo prenaglašene komične forme, uzvišene i plemenite teme, travestiju ozbiljnog žanra, govorenje o smrti i alegoriju smrti – pokazivanje najozbiljnijih stvari na začudan i smiješan način, koji je istovremeno i monumentalan i uzvišen. Smrt je kod Mrożeka zavodnica, primamljiva žena, femme fatale – uništava muškarce koji za njom žude, tipična vamp-žena koja osvaja muškarce svojom demonskom ljepotom kako bi ih uništila – crna udovica (bogomoljka). Od groznog i smrdljivog kostura, kako se predstavlja ženama dolazi do demonske ljepote pred muškarcima. U Udovicama se sve događa prirodno i površno. U prvom je dijelu ova prirodnost vidljiva u slici trivijalne smrti. Smrt prestaje biti opasna i strašna, primjećuje se kretanje u smjeru groteskne interpretacije drame; riječju, tema Smrti je u Udovicama prikazana tako da spaja komične elemente, na trenutke bezbrižne i banalne, začinjene ruganjem i autoironijom upravo s motivom smrti. Događaji koje Mrożek predstavlja govore o napetosti skrivenoj pod maskom banalnosti i trivijalnosti, možda i predosjećanja tragičnog puknuća koje se nazire ispod šarene kavanske scenerije, ali i istovremeno banaliziranje onoga što je uzvišeno i pokazuje krhko i podlo ljudsko stanje. Kod Mrożeka nema jeze, postoji vizija komične groteske koja zastrašuje apsurdnošću poludjelog svijeta u kojem Smrt i vrijeme kao da ne uspijevaju izazvati nikakav dublji metafizički nemir. Gospoda jureći u plesu dance macabre kao da nemaju svijest svog kraja, njihove su smrti slučajne i glupe. Udovice su, dakle, određena kontinuacija teme Smrti koja je prisutna u suvremenoj dramaturgiji (od Becketa, Ionescoa preko Pintera, Albeea i Różewicza). Mrożek je sjajno predvidio razvoj masovne kulture koja precrtava iz društvenog konteksta temu Smrti, a jedina moguća forma govora o njoj je upravo farsa, skeč (kao u Letećem cirkusu Monty Pytona). Smrt je neizbježna i uzalud usta pokušavaju izreći velike jadikovke o nestalnosti ljudskog postojanja, jedino što može izreći je šutnja, nemogućnost dijaloga – kako je to Mrożek izrazio u šutnji Udovice Treće. Mrożek kao da postavlja pitanje: zar ipak treba zašutjeti kako bi se pobijedila tuga koja nas zatvara u lijes? Smatra kako to ne treba činiti, već pažljivo osluškivati šutnju koja je govor Smrti.
Korišteni dijelovi iz knjige Dariusza Piotra Klimczaka Tango smrti: Krajnje teme Sławomira Mrożeka.
Jasmin Novljaković
Projekt Osječko-baranjske županije Žene u crvenom
Udovice su u okviru Turneje Poljskom početkom 1115. kazališne sezone nastupale u tri poljska grada. – KLIK za više informacija