Piše: Ljubomir Stanojević^©

Prije nastavka nabrajanja osječkih interpreta uloga „Prodane nevjeste“ nije nezanimljivo spomenuti podatak: između posljednjih uprizorenja Smetanine opere prolazilo bi nevjerojatnih – po četvrt stoljeća! Tako je od postave 7. siječnja 1973. do nove, 16. studenoga 1997., prošlo 24 godine i 11 mjeseci. I od te, posljednje postave do danas, točnije: do premijere 14. lipnja 2024. ponovo bilježimo više od 26 i pol godina (!).

Ne zaslužuje to opera za koju je skladatelj Jakov Gotovac napisao:

„Među ono stotinjak opernih remek-djela u opernoj literaturi sviju vremena stilova izniklih iz duhovne kulture raznih naroda, koja tvore stalan i nerazorivi repertoire sviju opernih kazališta, zauzimlje Smetanina komična opera ‘Prodana nevjesta’ svoje stalno i častno mjesto u glasbenoj poviesti opere i u kronici mnogog opernog kazališta Europe“ („Hrvatska pozornica“, kazalištni tjednik br. 7, Zagreb, 31. listopada 1943.)

Toliko, u uvodu nastavka spomena davnih osječkih interpreta, poznatih opernih umjetnika koji su tumačili operne (osim glavnih) likove u osječkoj „Prodanoj nevjesti“. To su: Zvonimir Stopić, Ivan Feher, Franc Leskovšek, Petar Kloc, Slobodan Cvetičanin, Vlaho Ljutić, Vinko Gaščić, Atila Bauer, Nikola Stanković, Damir Baković – od muških. A od ženskih interpreta spomenimo: Zdenku Rubinštajn, Slavicu Pfaf – Ivas (1926.-2007.) u čak pet postava: kao Ludmila 1949., 1955., 1958., 1964. i 1973.; Sanju Uroić Ljutić, Blaženku Škorak, Maju Božin, Augustu Janeček-Legradić, Lili Deghenghi, Gitu Šerman-Kopljar, Ceciliju Car i Sanju Čorak.

Atraktivne Esmeralde bile su: Sonja Šagovac, Regina Bajić, Branka Đuraković, Gita Šerman-Kopljar, Ljiljana Tudaković, Ljiljana Čokljat i Snježana Lakotić.

Od njih, svakako najatraktivnije ime je Sonje Šagovac (1923.-2014.) iz prve poslijeratne postave „Prodane nevjeste“ (1946.), koja će kasnije postati eminentna umjetnice bečke Volksopere s titulom počasnog zvanja austrijske komorne pjevačice (Kammersängerin). A ozbiljnije je počela u Osijeku (1945.-1948.) kao dvadesetdvogodišnjakinja…

Potpis ispod fotografije:

PRIZOR IZ DRUGOGA ČINA „PRODANE NEVJESTE“ (1964.).

Dirigent: Lav Mirski. Redateljica: Nada Murat. U sredini: Feliks Ajh (1912.-1980.), Kecal u tri postave. (Arhiva HNK u Osijeku).

Akademski muzičar dirigent i profesor teorijskih glazbenih predmeta, Osječanin Krešimir Batinić posljednjih mjeseci sa solistima, zborom i orkestrom HNK-a u Osijeku priprema operu Bedřicha Smetane Prodana nevjesta. Režija je u rukama Petre B. Blašković, a premijera je u petak, 14. lipnja, u 20 sati.

Rad maestra Batinića osječkoj je kazališnoj publici dobro poznat kroz različite koncertne i scenske projekte, a posljednje po čemu ga pamtimo Nagradom hrvatskog glumišta nagrađena je opereta Franz Lehára, Vesela udovica.

* Smetanina je opera bogata elementima češkoga folklora, uključujući narodne plesove i glazbene motive. Ima specifičan ritmički i melodijski karakter. Koliko su svi ti elementi važni za izvedbu?

– Tako je. Smetanina Prodana nevjesta je opera nastala u vrijeme nacionalnih preporoda tadašnje Europe. Samim tim prepuna je elemenata češkoga folklora – iako skladatelj nije izričito citirao češke  melodije i napjeve. Svoju “narodnost i nacionalnost” operi dao je kroz cijeli niz ritmičkih i melodijskih figura, kao i korištenje plesova – posebno polki. Veliku važnost u operi igraju puhački instrumenti (posebno klarinet i oboa); specifičnosti poput korištenja intervala sekunde, koji je karakterističan za češki folklor. Na nama je da glazbeno što vjernije izvedemo ono što je Smetana zamislio dok je pisao ovu operu.

Kako Smetaninu uporabu narodnih elemenata u glazbi činite pristupačnima suvremenoj, mladoj publici?

– Iako nastala prije više od sto godina, Prodana nevjesta je glazbeno vrlo svježa i zanimljiva, tako da vjerujem da je i danas pristupačna svima.

* Kako uravnotežujete narodne elemente s klasičnim opernim stilom?

– Vrlo je bitno dobro poznavati stilove u opernoj literaturi. Prodana nevjesta spada u opere slavenskoga područja i kao takva ima neke svoje zakonitosti. Drukčije se pjeva nego talijanske opere iz toga doba.

* Kaže struka da je „važno zadržati živahnost i dinamiku glazbe, posebno u plesnim scenama i da naglasak treba biti na detaljima poput tempa, dinamike i fraziranja će značajno utjecati na ukupni dojam“. Slažete li se?

– Vrlo je važno što više se približiti zamislima skladatelja. Smetana je vrlo detaljno i konkretno u partituru napisao što želi (naglasci, dinamika, tempo, karakter) – što je dobro, jer je s jedne strane kao dirigentu i izvođaču puno pomogao.

* Što je Vama važno kod operne glazbe, kao dirigentu? Što želite da dođe do izražaja? Ako se to uopće može pretočiti u riječi.

– Emocija. Uz dobru izvedbu, emocija je ono što nas sve pokreće.

* Koje alate koristite da biste postigli i glazbeno i interpretacijski što želite od solista i zbora? Svaki solist ima svoj izvođački stil. Kako ih usklađujete sa svojom vizijom?

– Kao dirigent koji ima svoju viziju onoga što bi htio, volim od solista čuti i njihovo viđenje interpretacije – zašto bi nešto izveli ovako ili onako. I zato zajednički dolazimo do naše interpretacije. Tako smo svi uključeni u interpretaciju.

* Orkestar mora sve elemente interpretirani valjano. Kako motivirate orkestar i pjevače na probama?

– Bitno je imati dobar i kvalitetan odnos sa svim sudionicima. Vrlo važno je da ja znam što želim i da se svi međusobno uvažavamo i onda od svih dobijete maksimum.

* Što Vam je kao dirigentu posebno izazovno u ovoj operi?

– Ovo je prva opera koju dirigiram u mojoj karijeri. Tako da je sama ta činjenica jedan veliki izazov. Otkako sam postao dirigent, velika mi je želja bila dirigirati operu i, evo, konačno se ostvaruje. S velikim respektom i poštovanjem sam ušao u cijeli ovaj proces.

* Kakav je bio Vaš dojam kada ste se prvi puta susreli s operom Prodana nevjesta i je l’ se promijenio kroz godine?

– Prodaju nevjestu sam prvi puta gledao sad već davne 1997. ili ’98., upravo u HNK-u u Osijeku i sjećam se da mi je ostala u lijepom sjećanju. Sada, skoro 30 godina kasnije, kada sam ušao puno dublje u cijelu operu, jasno mi je zašto me tada ova opera kupila.

* Što smatrate najvažnijim za uspješnu izvedbu Prodane nevjeste? Koje su ključne scene ili glazbeni brojevi na koje posebno pazite?

– Najvažnije od svega je sinergija svih uključenih u izvedbu. Uvertira Prodane nevjeste jedna je od najtežih uvertira operne literature – zato se često s orkestrom zafrkavam da ako preživimo uvertiru -ostatak predstave će biti lako.

* Koji je Vaš omiljeni glazbeni dio ili scena iz ove opere i zašto?

– Ne mogu posebno izdvojiti neki dio opere, jer je sve na svoj način lijepo i u svakom broju našao sam ono nešto što me svaki put naježi, što mi probudi emociju.

Narcisa Vekić / HNK u Osijeku

Piše: Ljubomir Stanojević^©

… pjeva zadovoljni provodadžija Kecal, jedan od četiriju glavnih likova (Marica, Janko, Vašek, Kecal) Smetanine komične opere „Prodana nevjesta“, lik koji možda najiskrenije otčitava prostodušnost i neposrednost ovoga djela.

„Prodana nevjesta utjelovljuje… temeljnu značajku češke umjetnosti“ – pisao je dirigent Zagrebačke opere Milan Sachs (1884.-1968.) u programnoj knjižici „Prodane…“ (1961.) u Zagrebu: životnu snagu bez ikakve mistike, realistiku u najboljem smislu riječi. Život sa svim njegovim sitnim zbivanjima, koja prestaju biti sitnima čim postanu životnom zbiljom. No s time je u vezi još jedna, ne manje sretna značajka „Prodane nevjeste: njezina radost. Tu nema mjesta pesimizmu ili skepsi“.

Pristojnost nalaže, da pobrojimo značajna imena zaslužnika za pojavljivanje Smetanine opere na osječkoj pozornici. To su: dirigenti Vojtjeh Antun Horák, Nikola Faller, Stjepan Paulsen, Mirko Polić, Đuro Maliniak, Lav Mirski, Maks Mottl, Dragutin Savin, Antun Petrušić, Zoran Juranić, Mladen Tutavac.

Redateljske postave su: Franje Lieara, Dragutina Vukovića, Stanislava Jastrzebskog, Josipa Povhéa, Đuke Trbuhovića, Ivana Martona, Milana Štagljara, Nade Murat, Emila Freliha i Zorana Juranića.

Brojni, istaknuti solisti tumačili su likove „Prodane nevjeste“. U nedostatku prostora, zabilježit ćemo samo one poslije Drugoga svjetskog rata – i to samo one „glavne“.

Tako su Marice – od 1946. do 1997. – bile: Paula Smojver-Udović, Regina Čanić, Božena Čubra, Vesna Baljak, Olga Radmanovac i Sanja Toth-Špišić. S tim što je Božena Čubra (1926.-2005.) apsolutna rekorderka – pjevala je u tri postave (1958., 1964. i 1973.) ukupno 66 predstava!

Ulogu Janka pjevali su: Ante Jelaska, Franjo Klokočki, Almas Tudaković, Emilio Tossuto, Marijan Bručić, Damir Fatović i Cvetan Stojanovski.

I tu je još neponovljivi Vašek: dramski glumac (!) Amand Alliger, Zdenko Rihter, Đorđe Đorđević, Franjo Klokočki, Almas Tudaković, Miljenko Đuran i Nenad Tudaković.

Provodadžiju Kecala (od 1958. i režijâ Nade Murat, točnije – u duhu hrvatskoga jezika – označavanog kao „ženidbeni posrednik“) tumačili su basovi: Milan Štagljar, Feliks Ajh (1912.-1980.) – u tri postave: 1955., 1958. i 1964. – ukupno 48 puta; Velimir – Veljko Zgrablić i Ivica Šarić.

(nastavlja se)

Potpis ispod fotografije:

Je li sustav postao perfidniji i naveo nas da zavolimo svoje sužanjstvo?

 S obzirom na to da mu je Let iznad kukavičjeg gnijezda sedmi naslov u HNK-u u Osijeku (Šokica, 260 dana, Vitez slavonske ravni, Višnjik…), Dražen Ferenčina ne strahuje od neuspjeha, jer su mu neki od najdražih naslova nastali upravo na osječkim kazališnim daskama. Ne opterećuje ga ni što će velika većina doći s očekivanjima zbog filma Miloša Formana, jer je svjestan da je ponekad kazalište zakinuto, a ponekad u prednosti pred filmom i treba to iskoristiti. Kako mu je to uspjelo, pogledajte već od večeras na sceni HNK-a u Osijeku.

Kako ste pristupili interpretaciji teksta? Od čega nikako niste htjeli odustati?

Keseyjev roman prvenstveno se bavi odnosom pojedinca i sustava te postavlja vrlo važno pitanje što je to „normalno“ i tko to određuje. Premda smješten u konkretan prostor i vrijeme (Amerika sredinom 20. stoljeća), roman  se odvija u zatvorenom prostoru psihijatrijskoga odjela koji je izoliran od ostatka svijeta pa stoga nije bilo potrebno kostimsko, scenografsko ni tekstualno osuvremenjivanje. U tom klaustrofobičnom prostoru vječno je „sada i ovdje“, a ratovi koji se u njemu vode relevantni su i za vrijeme kada je roman napisan, i za današnjicu. U današnje vrijeme imamo nominalnu slobodu propitivati djelovanje institucija i sustava moći, ali moramo se zapitati jesmo li doista slobodni ili je sustav postao perfidniji i naveo nas da zavolimo svoje sužanjstvo. Kao što se pacijenti u Keseyjevu romanu svojevoljno odriču slobode radi tobožnje sigurnosti, tako i mi nerijetko pristajemo na kompromisno postojanje, ne dovodeći u pitanje sustave i institucije koje nama manipuliraju. Upravo je to tema koju ova predstava treba otvoriti i to je bila nit vodilja u scenskoj interpretaciji ovoga romana.

Koliko je adaptacija Petre Mrduljaš vjerna tekstu Dalea Wassermana ili se oslanja na film ili roman?

I Wassermanova dramatizacija i Formanov film vjerno prate narativnu nit Keseyjeva romana pa tako i ova adaptacija. Izvjesne prilagodbe su bile nužne, naprosto zato što se u romanu pojavljuje velika paleta likova, prvenstveno pacijenata, koji ostaju na razini skice, a nismo željeli da ijedan lik na pozornici bude običan „statist“, nego da svaki dobije svoj scenski prostor i tri dimenzije. Stoga smo u tom smislu ekonomizirali te smanjili broj pacijenata, katkad objedinjujući više likova u jedan. Također, nastojali smo izbjeći statične prizore u kojima likovi sjede i razgovaraju pa smo dio sadržaja tih prizora dočarali fantazmagorijama koje nam pružaju zoran uvid u strahove i težnje pojedinih likova.

Jeste li napravili neke značajne promjene u priči ili likovima, i ako jeste, koje?

Osim već spomenutih intervencija u broju likova, slijedili smo Keseyjevu fabulu. Roman je vrlo psihološki precizan i likovi se pred nama postupno razotkrivaju kroz niz razgovora i događaja koji će kulminirati u konačnom okršaju pojedinca i institucije. Svaki je korak u tom razotkrivanju relevantan zbog čega nije bilo ni moguće ni potrebno zadirati u Keseyjevu radnju, nego ju gledatelju predstaviti dinamično i čitko, za što su od najveće važnosti bile glumačke interpretacije.

Koje ste aspekte likova, posebno McMurphyja i sestre Ratched željeli naglasiti?

McMurphy i sestra Ratched doista su osovina oko koje se vrte sudbine ostalih likova. Kesey se ne zamara biografskom pozadinom svojih likova, nego je za njega važna dinamika njihova odnosa u zadanoj situaciji. Ne znamo, stoga, što je nagnalo sestru Ratched da postane službenica toga dehumanizirajućega sustava, kao što ne znamo mnogo ni o McMuprhyju, izuzev onoga što piše u njegovu policijskom dosjeu. Sestra Ratched prvenstveno djeluje kao kotačić u mašineriji i u njezinoj okrutnosti zapravo nema sadizma, jer bi on podrazumijevao svojevrstan užitak, a ona svaki oblik libida doživljava kao prijetnju sustavu koji podržava. McMurphy je, suprotno tomu, upravo utjelovljenje nesputane libidinoznosti, koju treba shvatiti šire, kao želju za životom, koliko god on nesavršen bio. Sustavu koji zastupa sestra Ratched zapravo je strano sve što je ljudsko i zato se služi raznim oblicima psihološke kastracije da bi pacijenti ostali pokorni te naposljetku sami pristali potisnuti svoje istinske želje i porive. U tom je smislu posebno tragična priča Billyja Bibbita, kojemu je sustav nametnuo toliko grizodušje zbog prirodnih poriva da će si oduzeti život.

Mislite li da su teme mentalnog zdravlja i institucionalizacije još uvijek relevantne danas ili nikada nisu bile aktualnije nego danas?

Ken Kesey bio je nadahnut za pisanje Leta nakon što je radio kao noćni čuvar u jednoj psihijatrijskoj bolnici, gdje je imao priliku razgovarati s pacijentima i došao do zaključka da nisu poremećeni oni, nego sustav koji nameće krut, neživotan i nehuman ideal „normalnosti“. U Keseyjevo doba lobotomija je bila česta praksa, usprkos tomu što je većinu pacijenata pretvarala u biljke i razumljivo je da je Kesey, koji je sam sebe nazivao mostom između generacije bitnika i hipija, imao mnogo razloga za konkretnu kritiku psihijatrijskih institucija. Naravno da se psihijatrijska praksa, zahvaljujući razvoju medicine drastično promijenila u šezdesetak godina koliko je prošlo od nastanka ovoga romana pa bi takva kritika danas bila deplasirana. Međutim Keseyjeva ludnica i danas je vrlo relevantna kao metafora koja nas navodi na razmišljanje o suptilnim načinima na koje društveni sustav manipulira svima nama, a mnogi od nas spremno odustaju od svakog oblika konstruktivnoga društvenoga angažmana, lobotomizirajući sami sebe u izmaglicama sredstava za umirenje, pretjeranoga konzumerizma ili streaming servisa. Društvene mreže pružaju priliku za stvaranje prividnih identiteta te nas uljuljavaju u predodžbu da je taj virtualni konstrukt stvarnost, dok pravi život prolazi mimo nas. Zar to nije dovoljno da se zapitamo: tko je ovdje lud?

Kako mislite da publika danas doživljava roman i priču Kena Keyseja u usporedbi s vremenom kada je knjiga objavljena?

Roman je napisan u vrijeme kada je borba protiv okoštalih institucija bila u punome jeku, a hipijevska revolucija donijet će velike promjene u shvaćanju individualne slobode, kako na društvenom, tako i na privatnom planu. Keseyjeva priča stoga je nosila veliku političku težinu. Društvena klima od tada se uvelike promijenila, ali tragična McMurphyjeva sudbina malo će koga ostaviti ravnodušnim upravo zato što roman nije politički pamflet, nego metafora primjenjiva i na današnje vrijeme u kojem je itekako važno promisliti kako se odnosimo prema vladajućim ideologijama.

Narcisa Vekić / HNK u Osijeku

Foto: https://zadarski.slobodnadalmacija.hr/