editor_hnk23, Autor na Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku

Često se u životu okrećemo i žalimo za prošlošću. McMurphy ne, ni ja

U istoj životnoj dobi, kao i lik kojega tumači, 45-godišnji Miroslav Čabraja (prvak i ravnatelj Drame) našao se pred najizazovnijom ulogom u životu: Randalla Patricka McMurphyja. Karizmatičnog, buntovnog i neustrašivog borca raspisao je u svom romanu Ken Kesey. Prema dramatizaciji Dalea Wassermana, na scenu osječkog HNK-a, kao zadnju ovosezonsku dramsku premijeru, Let iznad kukavičjeg gnijezda postavlja redatelj Dražen Ferenčina. Premijera je sutra, 24. svibnja, u 20 sati.

Nakon Lakija Topalovića, nešto posve drukčije. Kako ste se pripremali za ulogu Randalla Patricka McMurphyja? Što vam je kao glumcu privlačno kod ovog lika i predstave?

– Sve. Volim okupljati ljude oko sebe kao i on, samo što je on puno vulgarniji i radi to na radikalniji način. Čitav život odgajan sam u zajedništvu, nastavilo se to i ženidbom i ulaskom u obitelj Soldo. I oni su takvi. Danas živimo u svijetu prividnoga individualizma, prividno postoje pojedinci, a koji nisu ni svjesni da ih sustav želi i čini takvima. Sustavu s vremena na vrijeme treba kaos da bi djelovao. McMurphy je taj koji se protiv toga bori i zato mi je privlačan.

Kako se osjećate na sceni kao McMurphy?

– Nemam neki posebni osjećaj dok ne počne predstava. Kada počne, tada tek kreće moja borba kao glumca za tog lika koji nema nimalo privlačnu prošlost, dapače odbojnu, ali budućnost obećava. Često se u životu okrećemo i žalimo za prošlošću. McMurphy ne, ni ja. Tu nam je neka sličnost s kojom se mogu poistovjetiti.

Koji su vam bili najveći izazovi u interpretaciji? Emocionalni i fizički. Kako ih rješavate?

– Jedni i drugi. Bez jednih nema drugih. Sinergija istih čini ulogu, i ne samo to. Partneri na sceni. Bez njih nema mene. Tako sam to rješavao. Kroz njih. Preko njih. Imao sam veliku sreću što su oko mene sve vrhunski glumci bez kojih ne bih uspio.

Je l’ Vas ova uloga promijenila kao glumca i osobu? Iako pretpostavljam da svaka ostavi traga na glumcu. Mislite li da će utjecati na Vaš budući rad?

– Gledajte, utjecaji na budućnost ili se dogode ili ne, to će ona pokazati. Naravno da nas uloge određuju, ali ne presuđuju. Nisam igrao puno dramskih uloga, jer često igram u komedijama, no Horvat i Jago dali su mi veliku sigurnost i iskustvo. No ne bih rekao da me ova uloga promijenila kao glumca. Mi moramo biti spremni na sve, ipak igramo u institucionalno repertoarnom kazalištu.

Koja Vam je scena posebna – draga ili izazovna?

– Najdraža scena u predstavi mi je izlet brodom. Tko pogleda predstavu znat će.

Kako kolege reagiraju na Vašeg McMurphyja?

– Bolje bi bilo da pitate njih, no moram reći da su mi svesrdno pomagali.

Kako je bilo raditi s redateljem i ostatkom glumačke ekipe?

– Dražen Ferenčina je naš prekaljeni redatelj, jedan od najnagrađivanijih. Dobro poznaje ansambl i mi poznajemo njega. Uvijek je ugodno raditi s njim, nema nikakvih trzavica. U našem kazalištu napravio je velike uspješnice kao što su 260 dana, Vitez slavonske ravni, Višnjik koji mi je donio i nominaciju za Nagradu hrvatskog glumišta, i mnoge druge. No po prvi puta radim s Klifom koji radi videoprojekcije i s Hrvojem Marjanovićem iz Krankšvestera koji je radio glazbu za predstavu i oduševljen sam. Krankšvester glazba izvrsno se uklopila u predstavu.

Kako je redatelj pristupio tekstu Dalea Wasserana i koliko se razlikuje od filmske verzije? Ponovno imate taj „krimen“.

– Drama se nešto razlikuje od filma i same knjige, odnosno romana, no ne previše. Za razliku od Maratonaca koji nisu ni slični filmu, Let je puno sličniji. No, ne treba nam stavljati taj teret na leđa niti ga nosim. Kazalište je posve drukčiji medij od filma i to tako treba gledati. Netko će predstavu uspoređivati s filmom, netko neće. Nekomu će se svidjeti predstava, nekomu ne će. Tako je to i to treba prihvatiti, a i nismo tu da se svidimo, nego da nešto kažemo. Kazalište ne sudi, nego ukazuje. Drugi sude. Nama i svijetu.

Ima li nešto s proba posebno što biste izdvojili?

– Ne posebno, jer kada bih nešto posebno izdvojio ne bih bio fer.

Hoće li osječka produkcija po nečemu biti posebna?

– Naravno. Svaka nova inscenacija je posebna i svoja. Ovo je naša predstava, osječka. Luda i šašava, radosna, tužna, buntovna, sjetna.

Što se nadate da će publici ostati nakon odgledane predstave?

– Osjećaj sreće koji će joj dugo ostati u srcu i mislima.

Zašto je Let… i danas aktualan? Koje teme u predstavi najviše komuniciraju s današnjim društvom i pojedincem?

– Ova sezona ima zajednički nazivnik: Pojedinac unutar sustava. To su uvijek aktualne teme. Svevremenske.

Mentalno zdravlje i institucionalizaciju smo tematizirali i u predstavi Jom kipur… Je li to nešto o čemu trebamo progovoriti javno, bez tabuiziranja i stigmatiziranja?

– Naravno. Psihičko zdravlje ne bi trebalo biti tabu. No na žalost na Balkanu si još uvijek stigmatiziran ako ideš kod psihologa ili psihijatra, dok je to u razvijenijim zemljama svakodnevica. U zemljama s razvijenijom sviješću. Zato, grlimo se i ljubimo više. Svakomu to treba. Čak i „tvrdim orasima“ i „balvanima“.

Narcisa Vekić / HNK u Osijeku

Piše: Stjepan Čuić

Čovjek me je gledao dugo, mijenjao se izraz njegova lica; bio je čas tužan, čas veseo, zabrinut i umoran… čuo sam presječe klopku i moje noge postadoše slobodne. I još mi reče da ustanem, ali to nisam učinio iz čistog uvjerenja da trebam raditi suprotno što mi nalažu oni koji me progone. Čovjek doda da on nije kriv što se ovo desilo jer on klopke mora postavljati zbog toga što su mu tako naredili stariji i viši njegovi i jer je za to plaćen. Meni se tog trena učini da je jadan i bi mi ga žao, jer kako je imao hrabrosti da je plaćen za rad reći mi i da ima pretpostavljenog, a živ je čovjek, i sretan, čini se. Sada sam počeo razmišljati o svim ljudima koji ne rade ono što se sviđa meni i bilo mi ih je žao svih toga trena i došlo mi je neko čudno osjećanje, poginuo bih za njih.

– – –

I onda mi poče pričati kako je on sretan zbog toga, zbog svih uvjerenja o boksitu, i kako nema prijatelja, a divan je i bogat i nikome nije učinio nažao, nikada ni mrava nije zgazio i uvijek je štitio vrapce. Najviše vremena provodi u društvu sa Suncem i aparatima kojima se sav predaje, noću i danju ih gleda, čisti, popravlja, podmazuje, a često ih sanja i razgovara s njima. I još mi čovjek reče da će sigurno naći boksit i obogatiti zemlju, a ja se u tom trenu nasmijah i pogledah Sunce. Čovjek se začudi i zamisli se, a ja se još jače nasmijah, odmakoh se nekoliko koraka od njega i sjedoh na ledinu. On me je sada gledao čudno i bio je tužan i meni sinu ideja da bi trebalo spašavati patnike i da je to sveto. On me upita zašto mu ne vjerujem i opet ponovi da će naći boksit i pokaza mi na Crvena Brda što su se presijavala na suncu.

Primijetih da mu je ispala olovka dok smo sjedili pored klopke i ja se kradom privukoh da je dohvatim. Približio sam se onom kamenu pored kojega smo sjedili i krupnim slovima napisah: BOKSIT i u istom trenu glasno se nasmijah, a on me opet začuđeno pogleda i ja mu pokazah što sam napisao. On bi zadovoljan i reče mi da sam ja prvi čovjek koji je boksit ozbiljno shvatio otkada on tu radi i da mi je neizmjerno zahvalan. Ja se opet nasmijah i izbrisah ono što je bilo napisano i napisah drugo: SUMNJA. On se sada zabrinu i poče me ozbiljno uvjeravati da je on siguran jer radi dugo i sve je ispitao, ali ga nisam htio slušati i napisao sam drugu riječ: SREĆA i to ga zbuni i on se zagleda u svoja brda, a meni se učini da su mu se i ona smijala. Zatim kao utjehu reče da je ovdje proveo pola godine i da vrijedi vjerovati u sve, pa i u boksit zbog kojega mu se ljudi smiju, i djeca. Još mi reče da me voli i da bi želio sa mnom razgovarati, bratimiti se jer sam bistar i snalažljiv i mogu pratiti sunce a meni se učini da je to rekao samo zato da mu više ne bi pisao riječi koje ga izazivaju i vrijeđaju njegov ponos i ja se nasmijah.

Zatim sam izbrisao riječi i počeo pisati drugo, a u tom trenu on potrča i odgurnu me od kamena. Ja ga pogledah i ne rekavši ni riječi odvojih se od njegovog prostora i krenuh ubrzanim koracima prema mostu. On dugo gledaše za mnom bez riječi, a onda poče vikati da mu vratim olovku jer svakog časa mora bilježiti mjesto gdje se nalazi boksit i jer olovka ne smije ostati u mojim rukama. Ja se opet nasmijah i popeh se na most. On je i dalje gledao i mahao mi rukom da se vratim, ali ja to ne htjedoh učiniti i rekoh mu da je kukavica i da ga se ne bojim. Zatim sam se sakrio iza branika mosta i ogromnim slovima napisao: SUNCE.

(Ulomci veće cjeline)

Kazalište ’69, Osijek, god. V., br. 1-2, siječanj-travanj 1969.

Odabrao: Ljubomir Stanojević

Na izmaku 117. kazališne sezone, osječki HNK-a priprema novi premijerni naslov. I ovaj je filmski, gotovo holivudski, naglasio je na današnjoj konferenciji za medije intendant Vladimir Ham, osvrćući se na prošli naslov – kultne Kovačevićeve Maratonce. U petak, 24. svibnja, s početkom u 20 sati – na pozornici će HNK-a biti izveden Let iznad kukavičjeg gnijezda (One Flew over the Cuckoo’s Nest). Dale Wasserman zaslužan je za kazališnu adaptaciju prema izvornom romanu Kena Keseya.

Ponovno je riječ o velikoj ansambl predstavi, kojoj je na čelu redatelj Dražen Ferenčina. Upravo je on, naglasio je Ham, jedan od jamaca uspješnosti pa ne čudi da mu je osječka nacionalna kazališna kuća sedmi puta ukazala povjerenje i ponudila suradnju.

– Statistika nam ide na ruku. Publike je više pa su i prihodi veći – s osmijehom je na novinarske upite odgovorio intendant Ham, koji je promišljeno slagao repertoar. Odlično je što uz odlične brojke ide i odobravanje publike, ali i stručne javnosti. Uprava HNK-a je zadovoljna. Publika dobro reagira na filmske naslove, a netom prije konferencije za medije stigao je i mejl agencije iz New Yorka (koja ima autorska prava i s kojom se pregovaralo oko uvjeta) u kojem ističu da je grafičko rješenje plakata osječkog HNK-a – najbolje do sada.

– To je prava pohvala i podstrek za ulazak u ovu priču – naglasio je Vladimir Ham.

Pun optimizma je i ravnatelj Drame, Miroslav Čabraja, kojega ćemo gledati i u glavnoj ulozi Randalla Patricka McMurphyja, za koju kaže da je jedna od najtežih u literaturi. Težinom bremena filma ni ovaj se puta nisu opterećivali niti su pokušali kopirati film Miloša Formana iz 1975. Predstava je dinamična, a Čabraja je uvjeren da će biti spektakl kao i prethodni premijerni dramski naslov.

– Nisam opterećen ulogom Jacka Nicholsona, on je veliki glumac i bio je zvijezda i prije te uloge. Film je ovjenčan Oscarima, a ja se nadam se će i naša predstava dobiti nagrade, jer je svatko od glumaca napravio bravuru – rekao je Čabraja, ne propustivši priliku čestitati Dominiku Karauli i Ivanu Ćaćiću na nagradama osvojenima na Festivalu glumca.

Iako su radili kraće nego inače, ne će im nedostajati onaj „jedan famozni tjedan“, jer su svi napravili odličan posao. Pročitao je Čabraja imena svih suradnika, glumaca, ne zaboravivši pohvaliti ni tehničku radionicu HNK-a.

– Ovu ludu sezonu red je završiti u ludnici – nasmijao je Miroslav Čabraja predstavnike medija, ali i glumce i autorski tim.

S obzirom na to da mu je ovo sedmi naslov u HNK-u u Osijeku (Šokica, 260 dana, Vitez slavonske ravni, Višnjik…), Dražen Ferenčina ne strahuje od neuspjeha, jer su mu neki od najdražih naslova nastali upravo na osječkim kazališnim daskama. Iako je roman napisan 1962., i od toga su se vremena promijenile metode liječenja u psihijatrijskim ustanovama, i danas, uvjeren je Fec (kako ga od milja zovu suradnici) da je i danas na snazi „neživotan, nehuman ideal normalnosti“. Sustav se pobrinuo da dobijemo privid normalnosti, života, a da onaj pravi prolazi mimo nas.

– Radnja je smještena u klaustrofobičnu umobolnicu pa nije bilo potrebe osuvremenjivati pristup. U fokusu je sukob pojedinca sa sustavom u kojem nam drugi određuju što je normalno, a što nije. Keseyevi likovi zbog tobožnje sigurnosti pristaju na boravak u umobolnici, a danas pristajemo na neke druge oblike izolacije, isključujemo se iz društva. Dobivamo samo privid identiteta zbog društvenih mreža – naglasio je redatelj. Ne brine ga usporedba s filmom, kao što to nije brinulo ni Olju Đorđević, redateljicu Maratonaca. Kazalište im svoje specifičnosti i treba ih iskoristiti.

– Ponekad je kazalište zakinuto, ponekad je u prednosti pred filmom – zaključio je Ferenčina, naglasivši da se veseli budućim suradnjama s HNK-om u Osijeku.

Nakon premijere, slijede repriza (25. svibnja, u 20 sati), Pretplata 3 (27. svibnja, u 19 sati), te izvedbe 28. svibnja u 19 sati i 29. svibnja u 18 sati. U lipnju će biti izveden 20. i 21. s početkom u 20 sati.

Piše: Ljubomir Stanojević^©

U nekome mome osobnom, traumatično usamljeničkom trenutku uzimam u ruke zbirku Dejana Rebića „Rukopis o dubravama“.

Izašla je godine 1963. i bila „predstavljena“ u rano jutro (?!) 2. svibnja – u autorovom domu (Dunavska 51), na Rebićev 26. rođendan. Prijateljima. Nije nas bilo mnogo, najupečatljiviji bio je (dugokosi) Ive Mažuran. Možda bih se mogao sjetiti i drugih, ali sjećanja su varljiva pa odustajem.

Imao sam tada 20 godina i bio oženjen svojom prvom ljubavlju. Zaljubljen – savršeno sam razumio Dejanovu liriku!

I danas, kada sam udovac poslije nenadoknadivog gubitka druge, dugogodišnje voljene supruge – a Dejana nema već trinaest godina – čitam njegovu poeziju s jednakim uzbuđenjem i trajnom prijateljskom bliskošću…

TRAGANJA ZA MAŠTANOM

Tragam za maštanom. Nemiran i nijem.

Vodi me žena za koju rekoše da je umrla

u jednoj od prošlih kiša.

U rukama nosi bulke.

Punu pregršt cvijeća u zjenama.

Tragam za maštanom. Nemiran i nijem.

Vodi me žena sa očima cvijeća.

Da je umrla u jednoj od prošlih kiša

tko bi me noćas vodio,

tko bi me noćas volio.

Da je umrla u jednoj od prošlih kiša

u sivim ulicama noćas ne bi bilo cvijeća.

Vodi me. Voli me.

Znam gušiti ljubavi. Ne brini.

Maštanu nisam našao iako tražih i u laticama

tuđih očiju.

Maštane nije bilo.

(iz reprinta prve pjesničke knjige Dejana Rebića RUKOPIS O DUBRAVAMA, SKD Prosvjeta, Zagreb 2012; urednik Čedomir Višnjić)

Potpis ispod fotografije:

OSJEČKI PJESNIK, ZASLUGAMA OBGRLJEN – Dejan Rebić (1937.-2011.)

Piše: Dragutin Kerže („Kazalište“ 1980.)

Od 1964. godine, pa sve do umirovljenja, Nada Murat obavljala je dužnost pomoćnice direktora (kasnije intendanta). Jedno vrijeme bila je i v. d. direktora Kazališta. Da li je taj, kancelarijski posao bio opterećenje ili prednost za Nadu – redatelja?

– Ne, nije me to ometalo. Čak sam počela više raditi. I bolje. Logično, jer sam bila iskusnija, sazrijevala kazališno. Život je pokazao da smo u traženjima boljih rješenja mnogo toga mijenjali i – napredovali. Odnosilo mi je sve to mnogo vremena. Trčala sam sa sjednica na pokuse. Ali, nisam osjećala nikakvo opterećenje.

I još nešto: nastojala sam uvijek u kontaktima s ljudima zaposlenim u Kazalištu, pomoći u granicama mogućnosti. Čovjeku je potrebno da ima nekoga kome će se povjeriti, nekoga tko će ga saslušati. Uvijek sam na to bila spremna.

Izrekla je ono po čemu će ostati legenda, o kojoj će se govoriti. Spominjat će se sigurno ono, „Nadino vrijeme“.

– Da. Za kazalište se čovjek mora roditi. Mora imati bar predispozicije. To je nešto što se ne može naučiti. Svugdje mogu, ali u teatru ne mogu egzistirati bilo kakve sheme – jedna je misao, koju treba zapamtiti.

Nada Murat nastavlja suradnju s HNK-om. Upravo se pojavljuje na Annalu, manifestaciji čiji je jedan od „duhovnih vođa“ bila punih deset godina (obavljajući besprijekorno dužnost tajnika), kao redateljica „Revizora“ Wernera Egka.

– Doista, sad imam više, mnogo više vremena za pripreme. Ipak, nedostaju mi svakodnevni kontakti sa suradnicima, sa svima u Kazalištu. Nedostaje mi kazališno življenje – prve su impresije Nade Murat – umirovljenice. A u krajičku oka, iako to pokušava skriti, zaiskrila je suza…

Odabrao: Ljubomir Stanojević

Potpis ispod fotografije:

ZLATNO DOBA OSJEČKE OPERETE – Albinijev BARUN TRENK. Dirigent ANTUN PETRUŠIĆ, redateljica NADA MURAT, scenograf VLADIMIR DŽANKO, koreografkinja ARGENE SAVIN.

Na slici: MARIJAN BRUČIĆ i GITA ŠERMAN KOPLJAR (prosinac 1966.)