Piše: Vilma Vukelić (1880.-1956.)
Moj je otac zakupio ložu i čitave smo zime, svakoga drugoga dana, odlazili u maleno kazalište, skriveno u prostranom kompleksu zgrade Casina. Onakvo kakvo je tada bilo, već odavno je vapilo za temeljitim renoviranjem. Boje na zidovima su potamnjele, pozlaćeni ukrasi izgubili sjaj, po crvenim plišanim draperijama polegla višegodišnja prašina, stolci su imali slomljene opruge, samt na naslonima ogradica bijaše izlizan.
Njemačke gostujuće trupe smjenjivale su se svake sezone. Bili su to uglavnom drugo i trećorazredni ansambli u koje je ponekad zalutao i neki bolji glumac. Pozornica je bila opremljena oskudnim tehničkim pomagalima i rekvizitima, garderoba iznošena i oskudna. Orkestar su činili vojni glazbenici koji su briljirali isključivo na duhačkim instrumentima i s paradnim marševima. Nije bilo električne rasvjete, samo plinski plamičci koji su i pri najmanjem zračnom strujanju uznemireno podrhtavali, a lica činila blijedim poput krede.
Trupa bi dolazila početkom rujna, a odlazila nakon Uskrsa, pod uvjetom da već prije ne bi došlo do financijskog kraha, što se češće događalo, jer trupe su stalno bile na rubu propasti. Glumci su isplaćivani neredovito, pa su i preponosni junaci ljubavničkih rola ponekad bili prinuđeni udvarati se svojoj gazdarici da bi na taj način odužili neisplaćenu stanarinu. Dame iz tog šarenog tabora bijahu upućene na darežljive ljubavnike, na nekolicinu već vidljivo osijedjelih osječkih bonvivana, koji su se nekoliko mjeseci s nasladom predavali grijehu. Mogli su birati od posljednje statistice u koru pa sve do primadone, samo ako su bili kadri da ih izdržavaju.
Direktor jedne takve putujuće družine morao je biti premazan svim mastima, oboružan protiv svih iznenađenja, morao je biti poslovan čovjek, opsjenjivač i dobar psiholog u jednoj osobi. Morao je znati dobro udarati po reklamnom bubnju i svojoj publici obećati čak i nemoguće. Njegov je repertoar morao obuhvaćati sve žanrove: burleske, groteske, lakrdije, salonske komade, jezovite drame…
Morao je biti u stanju danas igrati Grillparzerovu dramu „Prabaka“, a sutra operetu “Vesela udovica“. Izvođene su opere, baletni programi, matineje, gala-predstave, debiji, gostovanja, korisnice, jubilarne predstave, nove inscenacije i sve drugo za što se moglo pretpostaviti da bi moglo napuniti vječito praznu kazališnu kasu. Vjerujem da su upravo raznovrsni repertoar i brojne premijere pridonosili da je osječko kazalište održavalo kakav-takav renome. Nitko nije niti pomišljao da isti komad pogleda dvaput. Publika je bila reducirana na nekoliko stotina imućnika iz Gornjeg grada i Tvrđe. Donjograđani su najvećim dijelom bili Srbi i radije su čekali na svoju novosadsku trupu, dijelom su bili i nepopravljivi malograđani, koji se zimi nisu dali odvući od svojih furuna da bi uživali u “Trilby” ili “Lijepoj Galateji“.”
*Iz knjige: TRAGOVI PROŠLOSTI (memoari). Prema tiposkriptu redigirao, s njemačkoga preveo i komentarima popratio Vlado Obad.
Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1994.
Odabrao: Ljubomir Stanojević
Komemoracija za jednu od najznačajnijih hrvatskih pjevačica zabavnih, narodnih i starogradskih pjesama Veru Svobodu Njikoš održat će se u četvrtak, 4. travnja 2024., u 11 sati u svečanom foajeu Hrvatskoga narodnog kazališta u Osijeku.
Komemoracija će se održati u organizaciji Grada Osijeka i HNK-a u Osijeku, a uz obitelj i prijatelje nazočit će i gradonačelnik Osijeka Ivan Radić te predstavnici Osječko-baranjske županije.
Vera Svoboda Njikoš rođena je 1936. u Osijeku gdje je pohađala Glazbenu školu Franje Kuhača. Diplomirala je engleski jezik na Pedagoškoj akademiji u Osijeku. Počela je pjevati na Radio Osijeku već sa 16 godina, a 1953. i u kazališnim predstavama. Kasnije je nastupala na brojim festivalima zabavne i tamburaške glazbe.
Proslavila se narodnim i starogradskim pjesmama, a tom je žanru ostala vjerna čitav život. Prvu singl ploču Slavonske narodne pjesme objavila je 1965. , a prvi studijski album 1971. Od tada do danas objavila je oko 20 albuma i nekoliko kompilacija. Bila je vezana za svoj rodni Osijek čitav život, a slavonskim zavičajnim pjesmama oduševljavala je publiku i izvan granica Hrvatske.
Dobitnica je brojnih nagrada i priznanja, među kojima je i Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića za doprinos u kulturi, Porin za životno djelo koji joj je uručen u Osijeku 2022., te Zlatna plaketa Grb Grada Osijeka za životno djelo za izuzetan doprinos u kulturnom stvaralaštvu, očuvanju tradicijskih slavonskih i starogradskih pjesama te za promicanje grada Osijeka.
Akademska glumica Ksenija Prohaska, službena izbornica 31. izdanja Festivala glumca, među 20 predstava koje su u službenoj konkurenciji za nagrade, uvrstila je i prvu ovosezonsku dramsku premijeru HNK-a u Osijeku – “Jom kipur ili pomirenje”, koju je prema istoimenom romanu Ivane Šojat, režirao Želimir Mesarić.
Sretno našem ansamblu i svim ostalim glumcima i kazalištima!
Piše: Ljubomir Stanojević©
Dakako, ovo će mjesto u mojem sjećanju ostati
sveto
Molim te brže koračaj i nemoj se osvrtati.
Slavko Mihalić, “Orfejeva oporuka“
Tako, u životu, biva: prodorni prodiru, samozatajni – padaju u zaborav. Kvaliteta – ne uvijek na prvome mjestu. Točnije: dok je „na uvidu“ – suvremenicima, ima nade i za po koju kritičku verifikaciju. Poslije…
Kako god: 10. je obljetnica smrti Antuna Zrnčića (Sarajevo, 12. lipnja 1943. – Varaždinske Toplice, 25. ožujka 2014.), Osječanina od malih nogu, đaka ovdašnje Učiteljske škole, pjesnika osječkoga književnoga kruga 60-ih (časopisi Revija i Kazalište, samostalne zbirke).
Sporo je vrijeme.
Otežao je pogled nebesnika.
Blagdan je čovjeku govor kao kad
Sve spremno je za svetkovinu.
Samotni su puteljci zapada, najdraže leži zaboravljeno.
Večer smo, klonuli smo,
Bezimeni i gotovo smo bludnici.
Pretiha je kuća postala putniku.
U govor smo dospjeli, u zavičaj,
Osjećamo zemlju i vatru, skoro slijepi,
No naklone su staze zemlje nazočnicima.
Tuđina smo,
I vlastiti jezik gotovo moramo učiti.
Zanijemio je otac kuće.
Ti, materinski grade, tihi živote, kamo
Odlaze lakši puti i klas je teži od ljubavi, sačuvao si
Još ponekog od mojih ljubljenih, zahvaljuje ti
Jedno štedljivo srce, jer mnogo valja znati…
Tamni sati gdje bez prijatelja moramo živjeti,
I jedva smo došli dotle, no teško širi srce
Što blizu zavičaja počiva, nesustalo.
No tek dolazi duga užasna zima i šturi dani.
(Iz: Kazalište, 22-25, Osijek, svibanj-lipanj/rujan-listopad 1968.)
Na fotografiji:
Sjećanje na pjesnika
Jesam li ja uljez ili gost? Kako je mene dopala čast da s malo riječi objasnim promjenu vlastitog neupitnog zanosa? Pola stoljeća vagao sam između filma i kazališta, čak planirao pretvarati kazališta u kinematografe, da bih na kraju otkrio očaravajuću tajnu koja je sadržana u jedinstvenom procesu nastajanja kazališne predstave. Kazalište pruža utočište jedinoj umjetnosti bez posrednika. Nema slikarskog platna, nema glazbenog instrumenta, nema kamere, nema cigle i betona. Samo ljudsko tijelo, glas i osobnost glumca. Mi ostali smo asistenti, psihijatri, pisci, povremeno učitelji i, ne tako rijetko, đaci njegove kreativnosti. A u toj pripremnoj fazi jedne predstave, razvija se embrio zajedničkog stvaralaštva, put prema tragičnom ili komičnom zanosu i ljepoti. Iz ljepote nastaje ljubav, a iz ljubavi strast prema kazališnoj umjetnosti koja nas obuzima zauvijek.
Gotovo pola stoljeće star i zaboravljen u prekomorskom političkom egzilu, veliki europski pisac Sándor Márai, prije nego što će uperiti pištolj u svoje srce, pita se: Koja je prava svrha naših života? Što ti misliš? To je teško pitanje. Vjeruješ li, kao što ja vjerujem, da ono što našemu životu daje smisao jest strast koja u nama gori zauvijek? I ako iskusimo takvu strast, možda nećemo živjeti uzalud?
Te zime, zagrebačkim potresom zatečeni krhkošću i efemernošću ljudske egzistencije, izolirani Coronom, sjedili smo iz večeri u večer, dva mjeseca, u prizemlju napuštene, opasno popucale zgrade Zagreb filma i pripremali kazališnu predstavu. Producentica, redatelj, najprije dvojica pa troje i na kraju četvoro glumaca. Za mnoge je premijera kruna kazališne predstave. Možda su u pravu.
Ali danas vjerujem da je period priprema za stolom ključ kazališnog čina. U svakom slučaju, to lutanje kroz labirint teksta na razmeđu osobnog i glumstvenog vrhunac je predpremijernog kazališnog užitka.
Dani i sati provedeni u analizi teksta, razgovori o odnosu dramskog i komičnog, u prilagodbi karaktera dramskog lika s osobnošću glumca, o psihološkom, ponekad psihijatrijskom profilu privatne osobe, o piščevoj biografiji i krugu u kojem se kretao. Povremena razmimoilaženja u tumačenju dijaloških fragmenata, ali koja uvijek dovode do finalnog sklada; ili prividno apsurdnih detalja, recimo o pokretu ruke koja treba oguliti naranču. Pa o politici, o jelu, bolesti, svakodnevnim radostima, o ljepoti. I još mnogo toga što podrazumijeva život obitelji. Pa i privremeni život jedne kazališne obitelji.
Prošlih godina brojni časni prethodnici nastojali su definicijom riješiti tajnu kazališne umjetnosti, jer nema umjetničkog djela bez tajne. Mahom su se posvetili kazališnom prostoru ili izdvojenosti scenskog prostora, vjeri u kazalište, igri (glumac), hrabrosti i istini, uglavnom pitanju što je kazalište? I svi su bili u pravu, ali definicija je ostala tajnom. Zašto? Zato, jer temelj kazališne umjetnosti nije statičan. On je kretivni proces koji prethodi finalnom djelu. On je plod kompleksnog odnosa grupe ostrašćenih ljudi. A strast je više od ljubavi. Strast je zalog bezuvjetne posvećenosti. Ponekad pritajena, skrivena, strast je pogon svake kazališne kreativnosti.
Branko Ivanda