Piše: Ljubomir Stanojević©
Predstavom „Šokice“ I. Okrugića Srijemca u listopadu 2011. HNK u Osijeku formalno se oprostio od svojega dugogodišnjeg člana, dramskog umjetnika Milenka Ognjenovića. Uputivši mu javno, na pozornici, zahvalu za dugogodišnju vjernost osječkom teatru, tadašnji intendant Božidar Šnajder toplim je riječima skicirao glumčev portret, publika je Ognjenovića nagradila pljeskom dok su mu kolege priredili intimni domjenak.
Milenko – Mile Ognjenović rođen je u Valpovu 1946. godine. Gimnaziju je završio u Osijeku, studirao je ekonomiju ali je pravu vokaciji, vrlo rano, počeo iskazivati kao glumac. U HNK-u angažiran je od 1966. godine.
U svijet glume uronio je interpretirajući likove primjerene senzibilitetu i životnom dobu: Tom u „Vjetru u granama Sassafrasa“ R. de Obaldie; Ivan u Sartreovim „Prljavim rukama“; Kamilo u Feldmanovoj „U pozadini“; Leon Jungman u Blažek-Kozarčevoj „Teni“; Ivanko u Goldoni-Tijardovićevim „Ribarskim svađama“. Vrlo rano odigrao je Lanoix de Veaua u Feydeauovu „Mačku u vreći“, Gratiana u Shakespeareovu „Othellu“, Žadova u „Unosnom mjestu“ Ostrovskog, Mačka u Brešanovoj „Predstavi Hamleta…“, Etienna u Feydeauovoj „Bubi u uhu“… Uslijedile su značajne role Macduffa u Shakespeareovu „Macbethu“, Liguria u Machiavellijevoj „Mandragoli“, Kuligina u Čehovljevoj drami „Tri sestre“, Mile Puljiza u Brešanovu „Hamletu“ i Prvoga glumca u onome Shakespeareovu; Carlosa Homenidesa de Histangue u Feydeauovoj „Bubi u uhu“ ili pak Tome u Marinkovićevoj „Gloriji“.
Kao krležijanski glumac dokazao se ulogama Pantelije Crnkovića u „Vučjaku“, Rektora magnificusa u „Putu u raj“, Oberleutnanta dr. Gregora u drami „U logoru“, Gospodina u „Ledi“, Ulanskog oberleutnanta von Ballocsanskog u „Gospodi Glembajima“, Liepacha u „Povatku Filipa Latinovicza“, ulogama u „Adamu i Evi – Hrvatskoj rapsodiji“ te Gazdom Japicom u „Kraljevu“. Pamtimo ga i kao Inspektora u Strindbergovoj tragikomediji „Ima zločina i zločina“, Roka Celcera u „Jednom danu istine“, izvanrednog Serebrjakova u Čehovljevu „Ujaku Vanji“…
Posebna Ognjenovićeva glumačka stavka je sudjelovanje u predstavama glazbene grane osječkog HNK, u opereti, mjuziklu pa i operi (izvrsni Selim-paša u Mozartovoj „Otmici iz saraja“, 1991.). Zanosno je ostvario ulogu Griše u Grgić-Kabiljovu mjuziklu „Jalta, Jalta“, dajući toliko interpretativne životne istine da je, do danas, taj i takav pristup ostao nedosegnut. Bio je Johnny u Tijardovićevu „Splitskom akvarelu“, Popiva u Držić-Stažičić-Jusićevu „Dundu Maroju“, Mišo u Mihaljevićevu „Osječkom karuselu“, poručnik Rohnsdorf u Kálmánovoj opereti „Kneginja čardaša“, a jedno od doista izvanserijskih ostvarenja Ognjenovićev je Rabin u „Guslaču na krovu“ Steina-Bocka.
Milenko Ognjenović ostvario je više od stotinu uloga u preko 2000 predstava na osječkoj pozornici, u režijama 40-ak redatelja: od osječkih zaslužnika Branka Mešega, Ivana Martona, Nade Murat, preko podužeg popisa najuglednijih stvaratelja: Petar Šarčević, Tomislav Durbešić, Marin Carić, Georgij Paro, Joško Juvančić, Petar Veček, Ivica Kunčević, Želimir Orešković, Vladimir Gerić, Vlado Štefančić, Zlatko Sviben, Damir Munitić, Ozren Prohić, Želimir Mesarić…
U 45 godina glume Ognjenović je uspio u onome u čemu samo rijetki uspijevaju: radovati se na sceni (i izvan nje) i (ob)radovati brojnu publiku koja ga je oduvijek podržavala i sokolila, koja je Ognjenovićevoj istinitosti vjerovala a glumca doživljavala prepoznatljivim, bliskim i svojim.
Potpis ispod fotografije:
Milenko Ognjenović u predstavi Yasmine Reze „Razgovori nakon pokopa“. Redatelj: Damir Munitić. Premijera: 14. ožujka 2008. (Arhiva HNK u Osijeku)
Poštovana publiko, Koncert klasične glazbe “Viva opereta” planiran za 17. i 18. ožujka 2023. godine je odgođen.
O novom terminu premijerne izvedbe koncerta ćemo vas na vrijeme obavijestiti.
Piše: Ljubomir Stanojević©
Dok je Zagreb 28. lipnja 1997. mogao uživati (u Klovićevim dvorima na Jezuitskom trgu) u prikazbi Mozartova komičnog glazbenog igrokaza „Otmica iz saraja“, Osječani su to zadovoljstvo imali šest godina ranije: 19. travnja 1991. Tadašnje obilježavanje 200. obljetnice skladateljeve smrti bilo je tek formalni okvir repertoarnog odabira. Danas se čini daleko značajnijim: prvi dirigentski nastup maestra Zorana Juranića u Osijeku, apsolutno debitantsko pojavljivanje tenora Miljenka Đurana, prva osječka režija Tomislava Durbešića…
Osječani su bili neskriveno oduševljeni Mozartom, ali i recentnim izvoditeljima kojima je dominirao duh mladosti, potpune predanosti (nimalo lakom) poslu i – zajedništvu. (Ako igdje ta riječ, bar u teatru, ima svoj duboki i opravdani smisao!).
„Otmicu“ je izuzetno dobro, u namjeri perfekcionistički a u ostvarenju više nego solidno, glazbeno postavio dirigent Zoran Juranić, već afirmirani hrvatski glazbeni ravnatelj (tada) „srednje“ generacije. Orkestar je zvučao kao u najboljim danima pod ravnanjem dugogodišnjeg umjetničkog voditelja, pokojnog maestra Željka Milera. A poznato je kako je Mozarta teško kvalitetno interpretirati. Juranić je izuzetno koheziono sjedinjavao zbor i soliste i instrumentalni part, u režijskom postavu koji glazbenom dijelu predstave i nije uvijek išao na ruku.
Redatelj Tomislav Durbešić, profesor zagrebačke Kazališne akademije, svoju je fascinaciju Mozartom odlučio pretočiti u bajkovitost događanja na sceni, a opet prateći pri tome „ovovremenost“ okruženja u kojem se predstava prikazuje. U kritičkom sagledavanju – pisao sam u sarajevskom „Odjeku“ (br. 9-10,1.-31- svibnja 1991.) – predstava se i odčitava u ta dva osnovna dijela: u prostoru bajke ona je, potpomognuta predivnim kostimima Marije Žarak, pjesnički san za koji doista vrijedi jedan Durbešićev stih (u pjesmi otisnutoj kao autorski prilog na kazališnoj cedulji) posvećen Mozartu: „Plješćimo njemu, jer plješćemo sebi“.
Ovovremene domislice (pop-artizam, strip – scenograf bio je slikar Fadil Vejzović), žvakaća guma – sve do mahanja zastavom Mozarta u gledalištu što je, doduše efektna ironijska spona s jednom drugom našom, nimalo bajkovitom stvarnošću – funkcionirale su zabavno, vjerojatno više prihvatljivo mlađem senzibilitetu. Međutim, njihova utemeljenost u konceptu ukupnog scenskog sagledavanja predstave ostala je sporna.
Istinsku radost tomu drugom osječkom postavu „Otmice iz saraja“ (prvi je bio izveden 18. veljače 1945. u režiji Ferde Delaka, inscenaciji Josipa VInarića i pod dirigentskim vodstvom Rade Ivellia) donijeli su listom mladi tumači Mozartovih likova, vidljivo disponirani i za pjevanje i za sve one scenske zadaće što im je namijenio redatelj, postigavši pritom doista dinamično zbivanje. To su bili: Sylvie Anuška Pejović kao Constanza, Vesna Baljak u ulozi Blonde, bugarski tenor (na radu u Hrvatskoj – solist Zagrebačke opere) Živko Želev kao Belmonte i Zagrepčanin Miljenko Đuran kao Pedrillo. Žar kojim su nastupali bio je upravo zarazan, njihovo je raspoloženje prešlo u gledalište i osvojilo i one rijetke sumnjičavce koji su na predstavu došli jer je „posebna prigoda“.
Spomenimo i udjele osječkog basa Velimira Zgrablića kao Osmina, vrlo dobrog karakternog komičara začuđujuće svježine glasa i odličnog Milenka Ognjenovića u govornoj ulozi Selim-paše, koji je toplinom svoga glasa i ukupnom glumačkom imposturom pridonio poantiranju ideje djela o dobroti i praštanju.
Sjećajući se „Otmice iz saraja“ od prije više od trideset godina na osječkoj pozornici, možemo samo poželjeti i drugim predstavama takvu radost i ulog mladosti koji ne ostaje samo oznakom godina, nego naprotiv: trajan i opravdani izazov u publici!
Potpis ispod fotografije:
Mladi, i najmlađi, na osječkoj pozornici, 1991.: Živko Želev, Sylvie Anuška Pejović, Vesna Baljak, Miljenko Đuran i – tada statistica, a danas glumica i profesorica na kazališnoj Akademiji – Tatjana Bertok, u Mozartovoj „Otmici iz saraja“. (Snimio: Branislav Lučić).
“Sviraj to ponovno, Sam” je najbolje ocijenjena predstava, prema mišljenju publike, (4,91) na ovogodišnjim Virovitičkim kazališnim susretima. Predstava je nastala u koprodukciji Kazališta Virovitica i HNK Osijek po tekstu Woodyja Allena u režiji Tamare Damjanović.
Piše: Ljubomir Stanojević©
Komična opera u dva čina (libreto F. Romanija) „Ljubavni napitak, doživio je na premijeri 1832. godine u Milanu veliki uspjeh. Donizetti, poznat kao izuzetan melodičar, u ovoj je operi osobito uspješno ocrtao raznolikosti u karakterima pojedinih likova – posebno nadriliječnika Dulcamaru koji iskorišćuje seosku naivnost i lakovjernost. U tom srdačno naivnom sadržaju i likovi nespretnog ljubavnika Nemorina, nadutog vojničine Belcora ili lijepe i bogate Adine djeluju kao popularne karikature iz pučkog teatra (podsjećaju na commediu dell’arte).
Osnovna vrijednost ipak je pravi belcanto: „lijepo pjevanje“, svježa melodija i živi ritam. Osobito je poznata mala ljubavna arija Nemorina, koja se svojom neposrednom melodikom ubraja u najljepše lirske tenorske arije; zatim parodirajuća barkarola „Drago dijete, ja imam dukate“, a majstorski je napisan i prvi finale s vrlo dražesnim kvartetom, malim remek-djelom talijanske operne umjetnosti.
Osječki je HNK prvi put izveo „Napitak“ prije gotovo 100 godina: 18. travnja 1923. pod dirigentskim vodstvom Mirka Polića (bio je tada ravnatelj Opere) i u režiji Josipa Povhéa. Pjevali su Anka Milić (Adina), Dušan Mitrović, k.g. (Nemorino), Milan Pichler (Belcore) i ovom autoru nepoznat (ali pouzdani povjesnik osječkog kazališta Dragan Mucić, navodi ga kao basa i glumca u osječkom angažmanu 1922.-26. god.) Sergej Nikolajević (Dulcamara).
Redale su se postave: 1951., 1962., 1981., 1989. i 2004., s dirigentima: Dragutinom Savinom, Željkom Milerom (čak tri postave!) i Mladenom Tutavcem. I redateljima: Milanom Štagljarom, Dragutinom Savinom, Nadom Murat, Dejanom Miladinovićem i Ivicom Krajačem.
U prvoj postavi, dakako, nema scenografa (?), pogotovo ne kostimografa. Godine 1951. scenografom postaje Eduard Griner, a ime Luje Oberndorfa otiskano je uz naznaku: „kostimi“ (nije riječ o kostimografu već krojaču i upravitelju kazališnog fundusa!). Kao scenografi kasnije su potpisivani (svestrani) Dragutin Savin, Vlasta Hegedušić, Ivica Antolčić i Zlatko Kauzlarić-Atač, a kao kostimograf(kinje) Aurelija Branković, Vlasta Hegedušić i Đenisa Pecotić. Svakako je značajan prinos osječkog likovnog umjetnika, skulptora Stjepana Gračana u inscenaciji posljednjega „Ljubavnog napitka“ (2004.).
Spomenimo i imena koreografa: Argene Savin, Branke Zgrablić i Antuna Marinića.
ONI SU BLISTALI
Pored već spomenute Anke Milić, Adine bile su: Zdenka Rubinštajn, Štefica Milina (Petrušić), Olga Vulić (Šober), Katalin Brunjai (Hihlik) i Valentina Fijačko. Njihove Nemorine interpretirali su (već spomenuti) Dušan Mitrović, Almas Tudaković, Emillio Tossuto, Luciano Manzin, Dragoslav Ilić i Tvrtko Stipić.
Bariton Milan Pichler bio je prvi Belcore, a slijedili su: Ivan Feher, Zlatko Foglar (u dvije postave), Ferdinand Zovko i Vlaho Ljutić. U ulozi Dulcamare nastupili su već spomenuti Sergej Nikolajević, Feliks Ajh, Velimir Zgrablić (obojica u dvjema postavama) i Berislav Puškarić.
Na Annalu komorne opere i baleta, čuvenom inicijalnom osječkom festivalu međunarodnoga značaja (1970.-1983.), osječki je HNK godine 1981. sudjelovao s produkcijom „Ljubavnoga napitka“. Spomenimo, usput: bio je to prvi projekt intendanta Zvonimira Ivkovića – kako to u svojemu (diplomskom) radu točno navodi mag. cult. Ante Kolobarić, sadašnji arhivar HNK.
Žiri kritike, sastavljen od najkompetentnijih glazbenih kritičara koji su, redovito, pratili festival, proglasio je te godine „najboljom ženskom ulogom lik Adine iz ‘Ljubavnog napitka’, u izvođenju Olgice Vulić“, a isto tako „najboljom muškom ulogom, za ulogu Nemorina, iz ‘Ljubavnog napitka’“ – interpretaciju Krunoslava Cigoja (koji je u osječkoj predstavi sudjelovao kao gost).
Današnjoj produkciji ove Donizettijeve komične opere, dirigenta Mladena Tutavca i redatelja Ozrena Prohića, sa suradničkim timom i vrijednim osječkim solistima, zborom i orkestrom – želimo dugotrajni uspjeh!
Potpis ispod fotografije
Laureati priznanja Žirija kritike Annala ’81: Olga Vulić i Krunoslav Cigoj, kao Adina i Nemorino u osječkome „Ljubavnom napitku“ (Snimio: Rudolf Bartolović)