editor_hnk23, Autor na Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku

Piše: Ljubomir Stanojević^©

Na impozantno dostojanstven način, Hrvatska udruga likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti (vodi je agilna predsjednica Ivana Bakal) 6. veljače dodijelila je, u Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti u Zagrebu, godišnje nagrade. Veliku Nagradu za životno djelo, iz ruku ministrice Kulture i medija RH (pokrovitelja nagrada), dr.sc. Nine Obuljen Koržinek, primila je slikarica, scenografkinja i kostimografkinja Ingrid Begović.

Naša Ingrid!

Naša? – Ne, nije to svojatanje! Mlada slikarica (Orebić, 1936., diplomirala 1963. na ALU u Zagrebu) debitirala je u splitskome Teatru (Dürrenmattov „Posjet stare dame“), a već od 1967. suradnica je (scenografkinja i kostimografkinja) Hrvatskoga narodnog kazališta u Osijeku. I to kakva suradnica! U sljedeće 22 godine Ingrid će – što kostimografski, što „kompletno“ (scenografski i kostimografski) – opremiti ukupno 30 predstava (32 naslova): 16 (18) glazbenih i 14 dramskih.

Surađivala je s dirigentima Željkom Milerom i Antunom Petrušićem (svaki po 9 predstava) i redateljima glazbenih predstava; ponajviše s Nadom Murat (9 predstava), Dragutinom Savinom, Vladom Štefančićem, Emilom Frelihom, Mladenom Sabljićem, Vladanom Švacovom i Ivicom Krajačem. Dramski su je režiseri također rado birali za suradnicu. Ponajviše Joško Juvančić (5 predstava), Petar Šarčević (3 predstave), Darko Tralić, Mirjana Ojdanić, Marin Carić, Želimir Mesarić, Voja Soldatović…

Kada nije sama radila i scenografiju, to su – uz njezine kostime – bili scenografi: Zvonko Šuler (3 inscenacije), Velimir Domitrović i Drago Turina (po 2), Nebojša Uglješić, Vladimir Marenić, Vladimir Androić, Dorijan Sokolić, Marin Gozze, Ivica Antolčić, Boris Maksimović – te sami redatelji Dragutin Savin, Petar Šarčević i Darko Tralić.

Ingrid Begović ostavila je upečatljiv trag na osječkoj kazališnoj pozornici. Stjecajem okolnosti, profesionalno sam stupio u angažman HNK upravo uz njezinu (inscenacija i kostimi) „Bračnu mjenicu“ (Rossini) i „Sat Španije“ (Ravel) – premijera 12. veljače 1967.; a moje „direktorske dane“ (Drama) zaključila je Ingrid Begović kostimima u „Bubi u uhu“ (Feydeau) – premijera 22. prosinca 1989. Poslije toga, ni ona ni ja više nismo ništa umjetnički potpisivali!

Trebam li se, subjektivno, opredijeliti za najljepše Ingridine osječke predstave, onda su to – u Drami: „Krvava svadba“ i „Dom Bernarde Albe“ (Lorca), „Vučjak“ (Krleža), „Sokol ga nije volio“ (Šovagović), „Samoubojica“ (Erdman) i „Odmor za umorne jahače“ (Ivanac). U Operi – što je Ingrid više voljela raditi – to su: „Bračna mjenica“ i „Seviljski brijač“ (Rossini), „Sat Španije“ (Ravel), „Vesele žene windsorske“ (Otto Nicolai), „Morana“, „Stanac“ i „Dalmaro“ (Gotovac), „Evgenij Onjegin“ (Čajkovski), „Krabuljni ples“ (Verdi), „Vrtlarica zbog ljubavi“ (Mozart) – a od opereta – „Grofica Marica“ (Kálmán).

U davnom intervjuu, danas nažalost pokojnom kolegi Draženu Bađunu („Glas Slavonije“, 1983.), Ingrid Begović izjavila je: „U studentskim danima postojala su u meni dva svijeta: ono što sam morala raditi na akademiji i ono što me možda više zanimalo i nekako iznutra vuklo. To je moj izraziti smisao za tekstil. Mislim da se na taj način mogu bolje izraziti nego da, primjerice, slikam uljenim bojama. Bojama ne mogu postići ono što želim, ali zato svaku predstavu shvaćam i doživljavam kao veliku sliku, kojom se mogu najbolje izraziti.“

I doista se, najbolje izrazila što je mogla: cijeli radni vijek.

Čestitamo, Ingrid!

Potpis ispod fotografije:

Lepršava i odlična suradnica: scenografkinja i kostimografkinja Ingrid Begović (u Osijeku 1983.). Snimio: Rudolf Bartolović

Piše: Ljubomir Stanojević^©

Ustvari, svašta se događa; dobro je. Izašao je novi „Forum“, sa barem dva priloga što su me „dotakla“; proradio je Miniteatar.

Sunce sjaji i ne sjaji, dani su dulji.

Pada mi na pamet jedan stih Rajka Petrova Noga: „Sve češće biva tako u meni, nema mene“.

Nema, pa nema.

U „Forumu“ je otisnuta „Sablazan u Dolini šentflorijanskoj“ Ivana Cankara, u vrlo dobrom prijevodu Mirjane Hećimović. Ovaj sjajan i „najeuropskiji, najkozmopolitskiji“ Cankarov tekst, njegova simbolistička groteskna farsa, za gotovo sedam desetljeća (tekst je objelodanjen 1908.) ne samo da ništa nije „izgubila“, već se danas iskazuje sjajnom kazališnom dramom (a ovo „kazališno“ sam podcrtao misleći pritom na onaj bezbroj scenskih asocijacija koje djelo nudi režiseru imalo suvremenijeg senzibiliteta i moderne scenske imaginacije).

Branko Mešeg, režiser osječke postave „Pohujšanja…“ iz pedeset pete, već se godinama spremna na ovu režiju; obećao je – bit će, za godinu-dvije. („Može li se postaviti u Miniteatru?“ – glasno razmišlja preda mnom, vraćajući se vjerojatno svojim bogatim, sadržajnim godinama rada u malom, neuglednom ali prijateljski toplom podrumskom prostoru ovo osječke komorne pozornice.)

Naš (bivši) sugrađanin Zvonko Maković, pjesnik, prevodi (također sa slovenskoga) stihove Srečka Kosovela, modernog i – ako se izuzmu školske čitanke – također nepravedno zaboravljenog pjesnika, za kojeg Maković u popratnom tekstu u „Forumu“ ustvrđuje da je preteča nekih danas najsuvremenijih strujanja u slovenačkom pjesništvu.

„Nebo je probodeno,

srce je probodeno,

i sve –

sve je uzalud“.

Kaže Kosovel. I dodaje – u jednoj drugoj svojoj pjesmi: „Sutra, za tjedan, za godinu / možda otplovim…“ („Moja velika nada“)

Dejan Rebić sretniji je, zbog Miniteatra, od bilo koga. Opet je onaj „duh i dah“ uselio ne samo u podrum Radničkog doma, već i u cijelu osječku kulturu (ako tako ne misli da je to preuzetno reći). Jer, bilo kako bilo, tu kulturu ipak pretežno čine „mladi“, ovih ili onih godina, svejedno; oni koji znaju dati svoju iskrenost i odanost, svoje srce i znanje, ili makar samo svoja htijenja. Počelo je s „Večerima u Tref-klubu“, bit će nastavljeno s kazalištem, pravim; izložbama, susretima, razgovorima…

Dani, inače, idu… I prolaze.

(„Kazalište“ br. 114., 1.-15. veljače 1977.)

Potpis ispod fotografije:

Miodrag Gavrilović kao Nečastivi, u Mešegovoj postavi „Sablazan u Dolini sv. Florijana“ Ivana Cankara. Premijera: 6. srpnja 1955.