editor_hnk23, Autor na Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku

Piše: Ljubomir Stanojević^©

O tridesetoj obljetnici smrti (Zagreb, 29. siječnja 1993.) prisjećamo se Luke Aparca, dugogodišnjeg osječkog kulturnog djelatnika.

Rođen je u Mohácsu (Mađarska) 1920., u Čepinu i Osijeku završio je osnovno i srednjoškolsko obrazovanje a u Beogradu je, na Filološkom fakultetu, studirao opću književnost s teorijom književnosti.

Bio je rukovodilac (glumac i redatelj) Kazališta narodnog oslobođenja Slavonije (KNOS), a potom profesionalni glumac HNK u Osijeku, općinski savjetnik za kulturu i ravnatelj Dječjeg kazališta. Profesionalnu karijeru završio je kao intendant Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku, u razdoblju od 1968. do 1972. godine. S te je funkcije i umirovljen i otada je živio u Zagrebu.

Povijest osječkog HNK neodvojiva je i od analize stremljenja i htijenja njegovih čelnih ljudi, postignutih rezultata i društvenih i kulturoloških uvjeta koji su ih o(ne)nemogućili. U tom smislu, jedna davna zamisao, sada nažalost također već više od tri desetljeća pokojnog teatrologa dr. Dragana Mucića, koji je kanio znanstveno „obraditi“ portrete svih osječkih intendanata, ostaje u zadatak – generacijama koje dolaze!

O Luki Aparcu valjalo bi – odajući mu pritom vrhunski kompliment – govoriti, prije svega, kao o glumcu.

Sjećanja, i bez prelistavanja „pomoćne literature“, na njegove kreacije iz kasnih 50-ih i ranih 60-ih godina, ukazuju na izrazitu individualnost u kreacijama: poput onih Jamesa Tyronea u „Dugom putovanju u noć“ O’Neilla; Gradonačelnika u „Posjetu stare dame“ Dürrenmatta; Jure u Tavčarovu „Pakao je ipak pakao“… Senzibilitetom čovjeka vezana uz scenu, Aparac je naslutio svoj unutarnji imperativ – zapisao sam u „Kazalištu“ 1972. godine. Nije važno, u kazalištu, biti direktor ili glumac, šminker ili tehnički radnik; važno je biti, ako se to, svojom sudbinom i željom, svojim životom – mora.

Kao intendant HNK Luka Aparac podržavao je specijaliziranje komorne orijentacije osječke Opere, što je urodilo plodom – europskoga ranga: festivalom Annale komorne opere i baleta u Osijeku. Podržavao je inicijativu i nastojanja osječke Drame da scenski revalorizira slavonsku književnu baštinu. Bio je pokretač studija Glume kao kolegija pri (tadašnjoj) Pedagoškoj akademiji, preteči inicijative dislociranog studija Glume u Osijeku, zagrebačke Akademije, a sudjelovao je i prigodom pokretanja rada dislociranog odjela Muzičke akademije iz Zagreba pri osječkoj Muzičkoj školi.

Luka Aparac ostat će, osim svog poštenog rada utemeljenog vlastitim kazališnim uvjerenjima, upamćen i po angažmanu oko preimenovanja (točnije: vraćanje izvornom nazivu) Narodnog kazališta Osijek u – Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku, 1970. godine. U istrajavanju tog naziva, njegove duboke opravdanosti i smisla, ostat će tračak sjećanja i na tadašnjeg intendanta osječke kazališne kuće.

S današnje je vremenske i društvene pozicije posve izlišno govoriti o liku i djelu Woodyja Allena koji je još u prošlom stoljeću aktivno, ustrajno i nadasve uvjerljivo, gotovo proročki gradio i izgradio lik neurotičnog intelektualca koji u suodnosu sa sve frenetičnijom stvarnošću (ovdje bi posla imao i Baudrillard!) počesto gubi konce i propituje vlastiti identitet. Baš to suštinsko pitanje identiteta analizira se, dovodi u pitanje i propituje u doista sjajnom tekstu komedije Sviraj to ponovno, Sam koja je svoju praizvedbu doživjela na Broadwayju prije pedesetak godina, koju je vremenski odmak učinio još moćnijom i aktualnijom zbog suvremenih, sveprisutnih sredstava komunikacije koja, premda načelno dvosmjerna (što je slučaj kada je riječ o društvenim mrežama) nameće fotošopiranu laž i nužnost neprestane, potpune sreće.

Na scenu, dakako, neizostavno Allenovski, stupa neurotik, intelektualac-neurotik, razvedeni intelektualac-neurotik koji se tabletama za sva moguća stanja živaca i sna zasipa kao konfetima, Allan Felix (igra ga Matija Kačan) koji je uza sve prethodno navedeno i filmofil opsjednut Casablancom i Bogartom (Armin Ćatić). Allan Felix tipično ljudski stremi sreći i pronalasku srodne duše. Tipično ljudski sve izvan sebe doživljava kao predložak savršenstva, idealizira, projicira, isprepliće stvarnost i maštu, imaginarni svijet nastanjen filmskim licima. U nesretnom pohodu na sreću se zaljubljuje u suprugu svoga prijatelja, Lindu Christie (Matea Grabić Ćaćić), u cijeli niz dama koje ga naposljetku, izravno ili neizravno navode na misao kako nijedna od njegovih temeljnih postavki-osobina nije ni privlačna, ni dobra. Vođen tuđim „naputcima za osobnost“ Felix, taj temeljno dobrodušan, duhovit i sam po sebi izuzetno zanimljiv čovjek počinje graditi kulisu samoga sebe, počinje se gubiti u stresu koji rađa anksioznošću, anksioznosti koja rađa strahom, u strahu koji se pretače u posvemašnju neurozu.

Redateljica Tamara Damjanović koja je tekst i prilagodila za ovu koprodukciju HNK u Osijeku i Kazališta Virovitica već postojećoj, zastrašujućoj aktualnosti teksta je pridodala i suvremene tehnologije, „pojačivače“ neuroze, udahnula nov duh komedije koja u naša vremena fantastično suživotari s tragikom. Rezultat je sjajna predstava u kojoj ćemo se svi prepoznati u određenim postotcima, već prema razini opsesije tuđim mišljenjem i stavom o nama samima. Uz redateljsko sve zrelije majstorstvo, Damjanović je oko sebe okupila sjajnu autorku ekipu koju čine scenografkinja Sheron Pimpi Steiner, kostimografkinja Ivana Živković, skladateljica Katarina Ranković, Vuk Ognjenović kao suradnik za scenski pokret i Luka Matić kao oblikovatelj svjetla. Uz već spomenute aktere u glumačkoj podjeli, sliku posvemašnje neuroze glumački vješto pletu i Goran Vučko kao Dick Christie, Felixov prijatelj, Sara Lustig koja fantastično žonglira utjelovljujući Ilsu, Nancy, Vanessu i Go-go plesačicu te Monika Lanščak koja vješto igra Sharon Lake, Ginu, Mladu intelektualku i Barbaru.

Sviraj to ponovno, Sam, Allanova predstava koja će u Osijeku, u HNK u Osijeku premijerno zaigrati u petak, 3. veljače 2023. je komedija koja prvenstveno obećava da će potrajati, dugo igrati na kazališnim daskama upravo zbog činjenice da artikulira psihičko (ne)stanje čovječanstva, pojedinca koji sve više toga „mora“, a sve manje smije biti svoj želi li biti prihvaćen, zbog činjenice da se danas s pojmom sreća susrećemo kao s nečim na što smo prisiljeni.

Ivana Šojat za Telegram.hr

Piše: Ljubomir Stanojević©

Četrdesetak priča novinara i sportskog publicista Dragutina Keržea (Osijek, 1947.) čekalo je dugo (predugo) da ih uzmem u ruke.

Prijateljske tekstove uvijek, početno, doživljavam sa zebnjom. Što ako mi se ne svide? A autora poznajem, i cijenim?!

„Nostalgični pogled jednog Esekera“ – naziv je zbirke tekstova (svojedobno objavljivanih u stalnoj kolumni u „Glasu Slavonije“, gdje je D. K. bio novinarom i urednikom sportske rubrike) razbili su tu predrasudu. Usput: snažno su me dojmili. Jer, riječ je o Keržeovoj strasnoj slici povijesti sportskog (i ne samo sportskog) Osijeka koju istinski zaljubljenik ali, prije svega, vrhunski sportski znalac tka kroz priče osobnih doživljaja, fundiranih na pouzdanoj i rijetko komu znanoj faktografiji.

Kerže ne odvaja sport od života, iskren u vlastitom razotkrivanju. A sve kontekstuira i svime onime „oko toga“ što se zove – život.

***

Dragutin Kreže

U JESEN ŽIVOTA I „SUPER-MARJAN“

Od uspomena iz najranijeg djetinjstva najčešće mi se nameće druženje s vršnjacima ili nešto starijim dečkima i curama iz Štrosike; ljetno čavrljanje u hladovini jedne iz drvoreda lipa zamamna mirisa, a zimi – obvezno sankanje na Rokusu. Kraj crkvice u kojoj sam ministrirao, pa potom u Domu sv. Vinka od časnih sestara redovno bivao počašćen jutarnjom bijelom kavom. Kupujući čokoladice s fotkama nogometaša, igrajući „poklape“… popunjavasmo slobodno vrijeme kad još nismo znali ni što je televizija, a kamoli mobitel ili Internet.

Godine mladosti povezane su i s prvim odlascima u obližnje Podgrađe, prve nogometne i rukometne korake, kao i razočaravajuću spoznaju da će me ozbiljne zdravstvene poteškoće odgurnuti među pasivne promatrače. Pasivne? Ma, kakvi! Kao pravi entuzijast, prvo baš u SD Grafičaru, kasnije u brojnim osječkim klubovima i udrugama, posebice kad me sudbina vezala kao novinara za „Glas Slavonije“, povratka – više nije bilo.

Naravno, već sam bio oženjen, zasnovao vlastitu obitelj, dobio potomke, a ni zaposlenje u Kazalištu više nije moglo promijeniti ono što mi je sudbina predodredila. Jer, Ljubo Stanojević otkrio je moju novinarsku „žicu“, Nikola Ilić objeručke me prihvatio u sportsku rubriku, pa je godinama (dok sam radio u HNK-u, a honorarno surađivao u „Glasu“), Tehnički ured bio prava pravcata sportska „filijala“ našeg jedinog dnevnog lista.

Ne mogu preskočiti te dane, tijekom kojih sam baš ja našim umjetnicima i opslužujućim službama dao u tisku jedinstveni nadimak „kazalištarci“, a ne spomenuti neodoljiv zanos kulturnjaka–entuzijasta organizatora europski glasovitih Annala komorne opere i baleta (Nada, Savin, Miler, Ljubo…); pa predstavu „Let iznad nogometnog gnijezda“ koju je ’80, u režiji Nenada Inđića, izvela ekipa Tehnike, kao i prvo mjesto, iste godine, malonogometne momčadi HNK u ondašnjim Osječanima kultnim Radničko-sportskim igrama.

I – eto nas do „Super – Marjana“. U kojem sam, prvo, bio „pripravnik“, a s danom umirovljenja i punopravni član! Budući da sam oduvijek volio biti dijelom „klape“ istomišljenika, sazrelo je i vrijeme da se nalazim s „penzićima“. Skoro svakodnevna, podnevna čavrljanja o raznim temama, u pravilu, završavala su pričama o prošlom vremenu, umirovljeničkim danima i poteškoćama, a zajednički tjedni objedi, vezani uz razne prigode, u pravilu uz rođendane, prije rastanka imale bi i neizbježno pokazivanje – pjevačkih „potencijala“!

Kad nas je Jođa zauvijek napustio, u standardnoj postavi ostali su Šale, Brca, Šiko, Čižo, Zlatko, Makar, Krnjo, Mac, Mirko, Franjo, Mueler i Martin. I nije čudno što sam tom društvancu, dakako još u punom sastavu, nekad aktualni izbor počasnog građanina Osijeka, to znanje bez ustručavanja „dodijelio“ baš njima.

A zašto „Super-Marjan“? Kumovao je, vrlo jednostavno i prikladno, Brca (čuven kao „Žabac“, nenadmašni učitelj plivanja brojnih sugrađana) jer su dnevni susreti bivali u „Superu“ na Trgu Slobode, (kasnije u Kazališnoj kazavani HNK – op. Lj. St.), a prigodni objedi u „Marjanu“, u Strossmayerovoj ulici. Kod Lišnićevih. Nažalost, kako vrijeme (od)nosi sve dražesne običaje, i ta se „klapa“ počela raspadati promjenama mjesta svakodnevnih okupljanja, a kad se pojavila užasna pandemija – i posve raspala.

Potpis ispod fotografije:

Entuzijast i profesionalac, sada umirovljenik: Dragutin Kerže (nekadašnji „kazalištarac“!)