Ukrajinci koje je pakleni ratni vihor protjerao iz njihovih domova, njihove domovine, od samoga su početka ukrajinske tragedije dobili i dobivaju ne samo moralnu, ljudsku potporu, nego i stvarnu podršku svih institucija, vladinih i nevladinih, Republike Hrvatske.
HNK u Osijeku pridružuje se tim nastojanjima da izbjeglicama iz Ukrajine na sve načine omogući normalan i miran život u našem Osijeku koji je sad i njihov.
HNK u Osijeku otvara svoja vrata i ukrajinske prijatelje poziva na sve naše programe.
U svojem kratkom životu Franjo Krežma uspio je postići zavidnu karijeru koja i danas fascinira. Hrvatski pandan Paganiniju, „čudo od djeteta“, koji je s devet godina upisao bečki Konzervatorij, kao najmlađi student ikada dotad, za života je oduševljavao publiku i kritiku. Njegov život detaljno su dokumentirali Franjo Kuhač, Antonija Kassowitz-Cvijić i Vladimir Fajdetić, a Stjepana Tomaša inspirirao je da o njemu napiše roman naslova Guslač od marcipana.
Prema motivima iz tog romana Marijana Fumić napisala je tekst dramske predstave istog naslova koja je praizvedena 4. ožujka ove godine u Osijeku, Krežminom rodnom gradu. Autorski tim predstave predvodi redateljica Dora Ruždjak Podolski, a dvosatna jednočinka koncentrirana je na Krežmin privatni život u kojem najveće mjesto zauzima njegova sestra Anka, koja je uz obiteljsku s njim ostvarila i višegodišnju profesionalnu suradnju kao njegova korepetitorica.
Kostimografkinju Barbaru Bourek očito je inspirirala jedna od najpoznatijih fotografija brata i sestre Krežma (koja se čuva u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu na kojoj je on obučen u tamno baršunasto odijelo, a ona u bijelu haljinu, a Stefano Katunar scenografiju je prilagodio kostimima i podredio pokretu, iznimno važnom elementu cijele predstave.
Glumački ansambl sastoji se od 16 glumaca koji su gotovo cijelo vrijeme na sceni, a neki od njih igraju i dvostruke uloge. Uz prikaz Krežmine obitelji: oca, majke, bake, sestara Ljubice i Micike, u predstavi se pojavljuju i povijesne ličnosti s kojima se Franjo Krežma susreo u životu: Izidor Kršnjavi, Franjo Kuhač, Milan Šenoa, Antonija Kassowitz-Cvijić, biskup Josip Juraj Strossmayer, Franz Liszt, njegov prvi učitelj violine Gjuro Eisenhuth, a pojavljuju se i njegove dvije simpatije: Olga i Ella.
Originalna glazba Tihomira Ranogajca napisana je tako da komplementira citate, no ipak ne zvuči eklektično, već atmosferično i svježe
Predstavu prati komorni sastav glazbenika koji čine: Bella Nagy (violina), Maja Iljovski (violončelo), Kristina Tomljanović Sasz (flauta), Žana Radonić (klarinet) i Damir Šenk (klavir) te mezzosopranistica Stefany Findrik. Glazba se sastoji od citata Krežmine glazbe (nekoliko violinskih komada i solo pjesama) te originalne glazbe koju je napisao Tihomir Ranogajec. Originalna glazba napisana je tako da komplementira citate, no ipak ne zvuči eklektično, već atmosferično i svježe, što svakako doprinosi tome da publika prihvaća događaje na sceni kao sebi bliske.
Prve godine života, koje je Krežma proveo u Osijeku, opisane su uz puno detalja i ilustracija koje dočaravaju tadašnji život Tvrđe, a obitelj slastičara Krežme starijeg opisana je kao skladna i bliska, iako se u svakoj prilici naglašavalo kako otac inzistira na glazbenom obrazovanju svoje djece, tjerajući ih na izrazito puno vježbanja i uskraćujući im djetinjstvo. Selidba obitelji u Zagreb, kako bi djeca dobila bolju glazbenu naobrazbu također je prikazana kroz prizmu očeve slijepe ambicioznosti, a prve godine života u Zagrebu kao teške za prilagodbu.
Sitni detalji i usputne priče kojima je obilovao prvi (osječki) dio predstave rjeđi su kako predstava odmiče, da bi posljednji, berlinski dio Krežimina života bio prikazan isključivo iz osobne perspektive mladog umjetnika. Privatno-poslovni odnos sa sestrom Ankom opisan je kao topao, uz povremene epizode tipičnog ‘bratskog’ rivalstva.
U predstavi većina Ankinog lika počiva na uvjerenosti cijelog ansambla u to da je ona značajno manje talentirana od svoga brata i da je jedina svrha njenog života da mu osigura adekvatnu klavirsku pratnju.
I sama Antonia Mrkonjić, koja glumi Anku, izjavljuje da ona „nije imala tu crtu genijalnosti“, a posebno je patetičan detalj Ankin monolog u kojem izjavljuje da, s Franjinim odlaskom na mjesto koncert majstora u orkestar, njezin čitav život gubi smisao.
Anka Krežma prva je među domaćim pijanistima izvela Čajkovskijev Klavirski koncert u b-molu
Iako predstava nije dokumentarističkog karaktera ipak začuđuje ovakvo tretiranje lika Anke Krežme, pogotovo ako se uzme u obzir da se radi o osobi koja je završila bečki Konzervatorij s odličnim uspjehom u dobi od 16 godina te je, osim s bratom, održala i određeni broj solističkih koncerata (ona je prva među domaćim pijanistima izvela Klavirski koncert u b-molu P. I. Čajkovskoga), a iz njene klase klavira potekao je i niz vrsnih pijanista i klavirskih pedagoga poput Dragice Kovačević-Hausler, Dane Matoš (sestra A. G. Matoša), Felice Streim, Marije Vranešević-Vasilesco, Marije Eisenhuth, Nade Klaić-Jurinac i Antonije Geiger-Eichhorn.
Lik neshvaćenog i nesretnog genija
Vjerojatno je ovakvo prikazivanje lika Anke imalo za svrhu istaknuti genijalnost njenog brata, no često naglašavanje toga kako ona cijelo vrijeme vježba, dok se brat ‘izvlači’ i s lakoćom polaže ispite bez vježbanja čitajući note prima vista, u kombinaciji s očevim neprestanim zanovijetanjem oko toga da bi trebao više vježbati i nekoliko samo muzičarima razumljivih doskočica u kojima djecu poučava osnovama teorije glazbe stvaraju (pogrešan) dojam Franjine nevoljkosti u gradnji karijere violinskog virtuoza.
Lik neshvaćenog i nesretnog genija na kojem se inzistira upotpunjen je i dvjema nerealiziranim ljubavnim pričama – dječačku fasciniranost Olgom, koja ga na kraju ostavlja zbog poželjnijeg udvarača te romansa s Ellom koja je prekinuta Krežminom iznenadnom smrću.
Prikazi muziciranja vrlo su uspješno prikazani, iako u njima nitko od glumaca ne uzima instrument u ruke niti simulira sviranje
Osim opisivanja Krežmine velike nesreće zato što mora vježbati i koncertirati, novi sloj njegovog karaktera donosi opis njegove velike želje za skladanjem. Vrlo uspjela scena je ona u kojoj cijela obitelj Krežma sudjeluje u kućnoj izvedbi Alfreda Velikog, njegovog prvog opernog pokušaja.
Općenito su prikazi muziciranja vrlo uspješno prikazani, iako u njima nitko od glumaca ne uzima stvarni instrument u ruke niti doslovno simulira sviranje na njemu. Iznimku predstavlja scena u kojoj baka Krežma silazi sa scene među glazbenike i sjeda za klavir te svira nekoliko pasaža na klaviru kako bi demonstrirala kako i ona zna svirati klavir, kao i silazak Krežminog oca za klavir kako bi djecu ispitao poznavanje intervala.
Glazba koju glazbenici izvode izvan scene nenametljiva je i tretirana gotovo filmski – kao glazbena podloga i za stvaranje ugođaja.
Predstava je uokvirena sekvencama u kojima Franjo Krežma dirigentski upravlja pokretima cijelog ansambla smještenog na dugački drveni stol koji predstavlja osnovu cijele scenografije. Scenski je jako efektno i to što je gotovo cijelo vrijeme na sceni čitav ansambl, a članovi ansambla koji ne sudjeluju u sceni koja se izvodi imaju ulogu ‘žive kulise’. Glazbenici su također dio mizanscena, iako su fizički smješteni u ‘rupu’ ispred pozornice. Osvijetljeni su u trenutcima kada izvode Krežmina djela i tada su tretirani kao aktivni sudionici predstave, a ostvaruju i nešto diskretne komunikacije s glumcima na sceni. Glazba koju izvode izvan scene nenametljiva je i tretirana gotovo filmski – kao glazbena podloga i za stvaranje ugođaja.
160 godina od rođenja ovog zauvijek mladog umjetnika
Sam život Franje Krežme teško se može pratiti kroz predstavu, iako se vrlo često naglašava u kojoj se godini odvija pojedina scena. Njegovi uspjesi tijekom turneja po Europi prikazani su iz perspektive obitelji koja od kuće prati Franjine uspjehe čitajući kritike i osvrte na koncerte. Posebna je pozornost posvećena sceni u kojoj se mladi umjetnik susreće s Franzom Lisztom koji je prikazan kao izrazito narcisoidan, ali i oduševljen mladim umjetnikom kojeg je počastio s nekoliko docirajućih savjeta.
Odigrano je i nekoliko scena koje prikazuju interesantne crtice koje su Franjo i Anka doživjeli tijekom svojih putovanja i koncerata, iako naglasak nikad nije na genijalnosti samih izvedbi, već više na privatnim događajima koji ih okružuju.
Posljednji, berlinski dio života prikazan je iz osobne perspektive – Krežma u dugom monologu opisuje svoje dojmove o Berlinu kao „novom i velikom“ gradu te fasciniranost novom ženom u životu – stanovitom Ellom. Posljednja scena Franjinog života – u kojoj umire od komplikacija izazvanih benignom upalom uha – upečatljiva je i pomalo groteskna, što je nerijetko karakteristično za radove Dore Ruždjak Podolski.
Predstava pridonosi vidljivosti i identitetu Franje Krežme kao brenda grada Osijeka aktivno stvarajući interes za njegov život i djelo
Uz sve prednosti i nedostatke, predstava je (unatoč tome što traje dva sata bez pauze) gledljiva i emotivno angažira publiku. Ovu godinu Europska je komisija proglasila Europskom godinom mladih, a prikladno se obilježava i 160 godina od rođenja ovog zauvijek mladog umjetnika, a iako u Osijeku (još) nema sustavno organiziranih aktivnosti koje bi promicale njegov život i djelo, ova predstava – uz postojeći bijenalni Memorijal Franje Krežme (osnovan 1969. godine) te Međunarodno violinističko natjecanje Franjo Krežma u Vinkovcima – svakako pridonosi vidljivosti i identitetu Franje Krežme kao brenda grada Osijeka aktivno stvarajući interes za njegov život i djelo.
U ovom kontekstu svakako valja spomenuti i nedavno realiziran projekt Franjo Krežma – solo pjesme, u okviru kojeg su Krežmine solo pjesme izdane u notnom izdanju koje je uredila Nataša Antoniazzo te snimljene na nosač zvuka u izdanju Bella Musica Edition.
Ana Popović
Izvor: glazba.hr, 6.4. 2022.
Piše: Ljubomir Stanojević©
Razgovor s redateljem Petrom Večekom (1942. – 2010.), u povodu režije Čehovljeva „Ujaka Vanje“ (2002.), dramaturg i kritičar Davor Špišić počeo je mottom Venedikta Jerofejeva („Moskva – Petuški“): „Ako smo se već rodili – što možemo, valja malo poživjeti….“
Te godine glumica Ana Stanojević (Požega, 1947.) u Večekovoj je predstavi obilježila 30 godina umjetničkog rada (kao Marija Vasiljevna Vojnicka, „udovica tajnog savjetnika, majka prve profesorove žene“). 40-godišnjicu obilježila je početkom 2013. god. kao Madame Arcati u „Vedrom duhu“ Noëla Cowarda (u režiji Aide Bukvić). „Malo je poživjela“ i do, evo, svoje (ne/moguće) 50-godišnjice umjetničkog rada ili, ipak točnije: 75-godišnjice života. I to, svo vrijeme kao – članica Drame HNK u Osijeku!
Sva ta desetljeća bavljenja „jednim poslom“, k tomu u istoj sredini, zasigurno govori i o iskonskoj vezanosti s Gradom čija je jedna od temeljnih atribucija – Kazalište.
Ana Stanojević glumačku je karijeru započela 1972. godine u Hrvatskome narodnom kazalištu u Varaždinu, a iste godine prešla je u Osijek. Na ovoj pozornici ostvarila je stotinjak uloga u široku repertoarnu rasponu od uloga mladih djevojaka i naivki, do zrelih karakternih rola. Okušala se u svim žanrovima, od tragedije do komedije, a često je sudjelovala i u operetama i mjuziklima. Likovi karakterne komike kao da su bili umjetničin poseban afinitet. Doduše, ništa manje od onih, lirskih natruha. „Što god igrala, ona je uvijek dobra“, reći će s uvjerenjem (i šezdesetogodišnjim kazališnim iskustvom) redatelj u miru i bivši intendant, redoviti posjetitelj osječkih kazališnih predstava, Branko Mešeg (1919. – 2012.).
U poslijeratnom razdoblju Ana Stanojević odigrala je tridesetak uloga na osječkoj dramskoj pozornici, od kojih su dojmljivije: Barunica Castelli-Glembay u Krležinim „Gospodi Glembayevima“, Columbina u „Slavonskoj Juditi“, Kneginja Carollyna von Wittgenstein u Tomaševu „Zlatoustom“, Služavka u „Posljednjoj karici“ Lade Kaštelan te obje „kneževske“ uloge u Kálmánovim operetama „Kneginja čardaša“ i „Grofica Marica“, kao i Jente u mjuziklu „Guslač na krovu“ Stein-Bocka. Upamćena je njezina Gospođa Pernelle u Molièreovu „Tartuffeu“, Baba Teza u „Inočama“ J. Ivakića, Regina u Krležinu „Povratku Filipa Latinovicza“, Milostiva u „Malim komedijama“ M. Begovića kao i Dadilja u Shakespeareovu „Romeu i Giulietti“, Teta Kati u „Rodbinskim vezama“ K. Szakonya i mnoge druge – sve do spomenute Madame Arcati u „Vedrome duhu.“ Sve te uloge Ana je odigrala na veliko vlastito zadovoljstvo i zadovoljstvo publike.
Glumica iskazane iskonske nadarenosti, laka i neupitna izričaja, dirljiva senzibiliteta, proživljavala je svoje likove poistovjećujući se s njima, unoseći u njih svoje emocije i živeći ih složenošću vlastite svakodnevice, daleko od svake artificijelnosti. Na osječkoj pozornici nastavila je niz „prirodnih“ glumica čiji je rodonačelnik s početkom (prošloga) stoljeća bila Žanka Stokić, da bi je naslijedila Mica Gavrilović i, u drugoj polovici dvadesetog stoljeća, Ana Kramarić.
Ana Stanojević danas je umirovljenica i sretna – baka!
Jedna od predstava koje smo voljeli prije (više od) tri i pol desetljeća, bila je Lorcina „tragedija u tri čina “ – „Dom Bernarde Albe“. U savršenom prijevodu Drage Ivaniševića režirao ju je Joško Juvančić, scenograf bio je nenadmašni Čarli-Drago Turina, a kostimografkinja Ingrid Begović. Glazbu je skladao Osječanin Branko Mihaljević, a o jeziku je (kao lektor) brinuo glumac Isidor Munjin. U toj predstavi jednu od glavnih uloga (Adelu) igrala je mlada Mira Katić. Bila je to njezina diplomska predstava i po sudu ovog autora – jedna od možda ponajboljih uloga u karijeri.
Evo što je o predstavi (na)pisala Dubavka Vrgoč, tada kritičarka vodećeg „Vjesnika“ (a danas intendantica prve hrvatske nacionalne „kuće“ – HNK u Zagrebu).
„Kako su se osobitosti kazališne komunikacije u današnjem teatru – gdje još vladaju obilježja postmodernog razdoblja – gotovo potpuno izgubile, sve premijerne izvedbe podsjećaju tako na vješto ponovljene reprize. Međutim, predstava DOM BERNARDE ALBE u osječkom Hrvatskom narodnom kazalištu, po drugi put premijerno izvedena 10. siječnja, a u režiji Joška Juvančića, dokaz je da se može i drukčije. Postavljena na scenu još u travnju 1984. u vrijeme rekonstrukcije kazališne zgrade (izvedena tek sedam puta) i ubrzo izgubivši atribute prolaznosti i jeftinoće ostaje zabilježena tek kao informacija s pozitivnim predznakom, koju je većina gledalaca uspjela ipak propustiti.
Za Juvančića je važno postojanje nevidljivog (kod Lorce), dok na pozornici pratimo uzaludna traganja pet djevojaka neodređenih godina zatvorenih u kuću Bernarde Albe. U svemu tome djelomično se gube karakteristike stvarnog dramskog lika. Prikaz zbivanja, tako više ne inzistira na klasičnom odnosu majke i kćeri, nego oslikava vidljivu nemogućnost i definirana osjećanja, u sredini gdje su još ‘u modi’ čast, crkva i tiranija države, kao zaboravljeni simboli našeg vremena.
Glumački se najbolje ovdje snalazi Ana Stanojević u ulozi Poncije. Njene konstatacije doista sadrže one autorove očite istine, što se izgovaraju na sasvim običan način bez dizanja glasa i tako joj se pripisuje prirodnost koja je na drugim mjestima nedostajala. Uz nju se izdvajaju Dubravka Crnojević, Jasna Odorčić, Anita Šmit (pa i Ružica Lorković u ulozi Bernarde, Elizabeta Špicmiler) kao Bernardine kćeri koje su u interpretaciji pogodile pravu mjeru patnje i na taj način izbjegle ponovo pripisivanje Lorci nekih suviše patetično folklornih epiteta.
Na kraju, iako u osječkoj predstavi ne možemo govoriti o nekoj suvremenosti, sve se ipak odvija u granicama pozitivne korektnosti.”
(Vjesnik, Zagreb, 13. siječnja 1987.)
Spomenimo da je ovaj „Dom Bernarde Albe“ snimljen za igrani program TV Zagreb (danas HTV) i nekoliko puta do sad repriziran (i) na malom ekranu.
Potpis ispod fotografije:
Ana Stanojević kao Poncija i Mira Katić (Adela)
(Zagvozd, 5. ožujka 1932. – Osijek, 22. veljače 1992.)
Piše: Ljubomir Stanojević©
Trideset godina prošlo je od iznenadne i prerane smrti osječkog pjesnika, sveučilišnog profesora i teatrologa dr. Dragana Mucića, kojeg se i danas sjećamo s nježnošću i poštovanjem. Minulo je i gotovo šest desetljeća od objave njegove (druge) knjige stihova „Čovjek, ptice i zvijezde“ (Matica hrvatska, Pododbor Osijek, 1964.)
Zaljubljenik u Osijek i Slavoniju, tankoćutni lirik ugradio je sebe u sve kulturne pore Grada plijeneći samozatajnošću i ogromnom, poticajnom energijom.
Bio je sustavni istražitelj osječke kazališne prošlosti, a monografijom „Hrvatsko kazalište u Osijeku 1907.“ (Osijek, 1967.) i doktorskom disertacijom o osječkom HNK-u do Drugoga svjetskog rata (naknadno objavljenom: „Prvih četrdeset godina“. Urednica Sanja Nikčević; priređivačica teksta Dubravka Smajić, Matica hrvatska Ogranak Osijek, Filozofski fakultet u Osijeku, Osijek 2010.) utro je put daljnjim istraživanjima i valorizaciji „druge hrvatske pozornice.“
Mi, koji mu bijasmo prijateljima, i danas ćutimo njegovo nedostajanje. Ipak, svojom poezijom Pjesnik (i teatrolog) još živi.
SLAVONIJI
Ja sam svoje snove davno vjetru dao
da ih nosi širom slavonske ravnice;
tajne mojih snova znade samo vjetar,
čežnju moje duše znadu samo ptice.
Travama i lišću šaptao sam tajne,
pod brezama snenim sanjao o sreći;
ja sam davno sebe Slavoniji dao
u njedrima njenim da postanem veći.
U tišini polja žive moji snovi,
i u svakom klasu živi dio mene.
O, mene su puni nad ravnicom jablanovi,
i o meni šapću sve breze zelene.
Pa kad opet pođem niz drumove znane
i zaspe me smijehom taj beskraj ravnica,
vratit će mi vjetar sve protekle dane
i sebe ću naći u pjevanju ptica.
Ja sam svoje snove davno vjetru dao
da ih nosi širom slavonske ravnice;
tajne mojih snova znade samo vjetar,
čežnju moje duše znadu samo ptice.
Dragan Mucić