Piše: Ljubomir Stanojević^©

Jedna od zacijelo meni dragih predstava – od čije je premijere prošlo više od četiri desetljeća (29. listopada 1981.) – opera je „Manon“ francuskog skladatelja Julesa Masseneta.

U svojim bilješkama, redateljica Nada Murat (1927. – 2009.) navodi:

„Glazba je zapravo ta, koja zavodi na čipku, luksuz… A to i je ono dominantno u svakoj operi. Međutim, potrebno je nečim zainteresirati publiku. Jer je glazba divna, ali nije Verdi, nije Puccini. Arije traju beskonačno dugo, isto tako dueti. Zato moramo napraviti nešto što će u svakoj slici zainteresirati… Važno nam je zadržati publiku do kraja predstave u gledalištu, jer kod nas publika tako nemilice odlazi sa predstave ako nije ničim motivirana… I čovjek se onda pita: za koga radi sve to što radi?“

Ta je početna bojazan redateljice Murat – uzmemo li u obzir samozatajnost te umjetnice i posvemašnju njezinu kritičnost – bila neosnovana. Tadašnji muzički kritičar Glasa Slavonije Lj(udevit) Sekošan naslovit će svoju kritiku (31. listopada 1981.) „Uspješan početak“… „kojom je osječki operni ansambl vrlo uspješno realizirao još jedan težak i složen muzičko-scenski zadatak. Umjetnički i glazbeni rukovodilac, dirigent Željko Miler, potpuno je ostvario stilsku preciznost cjelokupnog opernog ansambla pri izvedbi ovog tipičnog intimnog lirskog opernog djela… Posebne zasluge… svakako pripadaju i redatelju Nadi Murat, te scenografu i kostimografu Vlasti Hegedušić za originalna scenska rješenja.“

Kritičar osobito hvali „briljantnu sugestivnost scenski i pjevački ostvarenu kreaciju Manon Lescaut, kojom je osječka sopranistica Olga Vulić još jednom potvrdila svoje izuzetne kvalitete… oduševivši osječku publiku. Punom uspjehu ove operne premijere pridonijeli su i korektne i uvjerljive kreacije ostalih protagonista – glavnog muškog lika Luciana Manzina… Mirka Čagljevića… Velimira Zgrablića… Almasa Tudakovića… Josipa Lešaje… i Josipa Šalića i Ivana Stanića…“

Iz te postave, od spomenutih (nažalost – osim Ivana Stanića – danas pokojnih umjetnika), umirovljeničke dane provodi u Rijeci nacionalna operna prvakinja Olga Vulić (danas Šober). Provodi ih nimalo umirovljenički: zajedno sa suprugom, opernim prvakom Bojanom Šoberom, „rasprostire“ svojom, i fizičkom i pjevačkom elegancijom, nepresušni talent na mnogobrojnim koncertima u zemlji, ali i u inozemstvu. Njezin glas još uvijek „zvoni“ – gotovo kao iz vremena kada smo je zvali – „naša Olgica“…

Potpis ispod fotografije:

Olga Vulić (Šober) kao Manon i Luciano Manzin kao Des Grieux

U Operetnom teatru Budimpešta, u utorak, 25. siječnja 2022. godine održan je Gala koncert „On the Bridge of Music“ povodom 30. obljetnice međunarodnog priznanja Republike Hrvatske i uspostavljanja diplomatskih odnosa s Republikom Mađarskom, baš kao što je isti održan u Osijeku tjedan dana ranije.

Koncertu su nazočili župan Ivan Anušić, zamjenik župana Mato Lukić, gradonačelnik Grada Osijeka Ivan Radić, ministar vanjskih i europskih poslova Gordan Grlić Radman te brojni drugi visoki uzvanici iz Hrvatske i Mađarske.

Župan se osvrnuo na suradnju dviju zemalja koja seže u 90-e godine prošloga stoljeća kada je Republika Hrvatska izborila samostalnost.

– Suradnja je bitna prije svega zbog ljudi, zbog Hrvata koji žive u Mađarskoj i Mađara koji žive u Hrvatskoj. U Osječko-baranjskoj županiji je najveći broj Mađara, a te dvije zajednice su trajna poveznica dvaju naroda. Mađarska se u posljednjih 30 godina pokazala kao dobar prijatelj Hrvatskoj i pomogla joj u trenutcima kada joj je bila potrebna pomoć, prije svega tijekom Domovinskog rata i poslijeratne obnove. Trenutno, Mađarska i Hrvatska razvijaju dobre diplomatske odnose, imamo dobru komunikaciju i projektnu suradnju na razini općina, županija i gradova, tako da je sve ovo prirodan slijed. Treba posebno naglasiti dovršetak koridora VC koji se upravo spaja s Mađarskom i koji će još više približiti naše dvije zemlje – kazao je župan Anušić.

Intendantica HNK u Osijeku Dražena Vrselja naglasila je kako ovaj veliki i svečani događaj ima poseban značaj ne samo za kazalište na čijem je čelu, već i za cijelu Republiku Hrvatsku.

– Unatoč svim problemima i teškoj epidemiološkoj situaciji uspjeli smo osigurati održavanje oba koncerta u tjedan dana. Rezultat je to višemjesečnih priprema, a sve je započelo pozivom veleposlanika RH u Mađarskoj Mladena Andrlića koji je predložio zajedničku suradnju te smo vrlo brzo krenuli s pripremom suradnje hrvatskih i mađarskih glazbenika. Publika je mogla uživati u skladbama velikih hrvatskih i mađarskih skladatelja poput Jakova Gotovca, Emmericha Kálmána, Franza Lehára, Ivana pl. Zajca i mnogih drugih – rekla je Vrselja.

Orkestrom budimpeštanskog Operetnog teatra ravnao je Gyula Pfeiffer, dok je orkestrom Opere HNK-a U Osijeku ravnao maestro Filip Plavišić. Redatelj koncerta je Szilard Somogyi, koncertni majstor je Béla Nagy, a od vokalnih solista nastupili su Katarina Toplek, Viktorija Đurđek, Igor Krišto, Leon Košavić, Anita Lukács, Zsolt Vadász, Lévai Enikő, Péter Laki, Mónika Fischl, Zsolt Homonnay i Szilvi Szendy.

Tekst i foto: obz.hr

Jučer je u Meštrovićevom paviljonu otvorena izložba reprezentativnih djela Slavka Kopača, koji je od 1948. godine pa do smrti 1995. živio u Parizu, družeći se i stvarajući s umjetnicima u rangu Jeana Dubuffeta, Andréa Bretona i Michela Tapiéa. Ondje je ekskluzivno izložen i znameniti Kopačev zastor koji je 1989. godine izrađen za Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku i nosi naziv “Slavonija”, a nastao je na temelju Kopačeve ratne slike koju je naslikao u Firenci.

Riječ je o zastoru impresivnih dimenzija (šezdeset i tri četvorna metra), koji je prvi put donesen u Zagreb i za koji je izgrađena posebna konstrukcija unutar Meštrovićeva paviljona.

Izvor: Večernji.hr

(Kraljevica, 24. veljače 1931. – Kraljevica, 29. kolovoza 1993.)

U prigodi obilježavanja 60 godina kontinuirana izlaženja časopisa (Književna) Revija, valja podsjetiti na prvoga tajnika novoutemeljena Pododbora Matice hrvatske u Osijeku (1961.), ujedno i prvoga glavnog urednika Revije – pjesnika Milivoja Polića.

Kako kaže drugi pjesnik, Dejan Rebić, „Milivoj Polić u tom je trenutku bio jedino pjesničko ime koje je izvan ‘gradskih zidina’ nešto značilo u pjesničkim previranjima hrvatskim“. (Revija br. 7/8 – 1989.)

Iz prve Polićeve pjesničke zbirke „Kibernetika“ (Osijek, 1961.), pjesma je koju objavljujemo. Prisjećajući se pri tom i našega marnog suradnika, lista „Kazalište“.

Ljubomir Stanojević

UMOR JE TO JUČERAŠNJI

nešto odlazi dolazi

odlazi da

onaj mali sitni sat i lančić

zlatni djetinjstva

s kotvom srcem

srcem crvenom loptom u otkucaju sata

i sada da

da prekinem te svoje male snove

te zlatne niti te sitnice

te male stranice sitnog rukopisa

dnevnika

od sedme do sedamnaeste

gdje je to gdje to sablažnjivo malo vrijeme

jutra u sedam u kašičici meda

večeri s osmom sladak san sutrašnjeg buđenja

sad su moja jutra prijepodneva mutna

večeri noćni sati traženja

znakova izgubljenih u prašini sivila

memli jednotočja

jer nešto odlazi dolazi

da

onaj mali sitni sat

sat bez lančića zlatnog

bez kotve

Potpis ispod fotografije

Portret Milivoja Polića; autorica akad. slikar Nada Pivac

Budite s nama u subotu, 18. prosinca u 10.20 sati ispred Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku i ugrijte se uz Komorni koncert koji poklanjamo svojim sugrađanima uoči Božića.

“Netko je jednom rekao kako je glazba jedina izravna, dvosmjerna komunikacija s Bogom i božanskim. Kroz glazbu se izravno čujemo, razgrćemo ogroman prostor između dimenzija. I srca. Povezujemo se u niz na istoj frekvenciji.

Glazbom čovjek obilježava sve što mu se u životu događa, sve što ga zadesi: od najdublje tuge do najprpošnije sreće.”