Piše: Ljubomir Stanojević^©

Rođeni Šibenčanin (1952.), Nenad Inđić bio je nadasve originalan i kao glumac i kao osoba. Radio je mnogobrojne i raznolike poslove, ali nadasve mu je bilo stalo do kazališta i do – poezije. Za angažman u osječkom HNK-u (1975.) bio je presudan njegov – talent. Imao ga je u izobilju. U devet osječkih sezona to je i dokazao, s tridesetak ostvarenih uloga, uglavnom velikih i naslovnih (poput Macbetha, ili Jasona u Euripidovoj, „Medeji“).

Nije se štedio, igrao je robusno, u skladu sa svojim često „neukrotivim“ temperamentom. Pamti predstave „Kralj Betajnove“, „Kraljevstvo nebesko na zemlji“, „Mandragola“, „Armagedon“… Kolege su ga voljele, Tehnika ga je obožavala (nije slučajno s njima utemeljio družinu „Mušica“ i uradio dojmljivu predstavu „Let iznad nogometnog gnijezda“). Pisao je (i govorio) poeziju, a godine 1984. uspješno je izveo (zajedno s Augustinom Halasom) vlastiti dramski tekst „Kralj i njegova luda.“

Te godine otišao je u zeničko Narodno pozorište ostvarivši u osam sljedećih sezona novih tridesetak uloga. Drage su mu predstave „Nasip“, „Asmodejev šal“, „Hasanaga“… U Zenici je igrao i monodrame, režirao, a za ulogu Viteza Di Rippafratta u Turrinijevoj „Krčmarici“ osvojio je, 1989., nagradu za najbolje glumačko ostvarenje na kazališnim igrama u Jajcu.

Turbulentna (ratna) zbivanja u BiH odvela su (1993.) Nenada u izbjeglištvo. U Berlinu angažiran je u Theateru Wind Spiel u kojem je igrao predstavu – monodramu „Moj demon je svirač“. S njom je obišao njemačke pozornice Münstera i Hamburga, austrijskoga Beča, a godine 1994. gostovao je u Teatru ITD u Zagrebu i u Puli.

Berlin bio je sjedište Inđićevog teatra ITEM u kojem je ostvario vlastiti autorski projekt „Godot je došao“, a režirao je i Turrinijevu „Krčmaricu“. Na velikom tamošnjem Festivalu djeteta izvedena je predstava koju je šest mjeseci pripremao „s ranjenom i uznemirenom djecom iz Bosne“ (kako kaže).

Poslije nekoliko godina njemačkoga izbjeglištva, sa suprugom Marijanom i djecom (sada već odraslima) Sanjom i Marinom otputio se u SAD. Na privatnom sveučilištu University of Portland (Oregon), u okviru njihova dramskog semestra režirao je Lorcin „Dom Bernarde Albe“ i potom dobio ponudu jednoga gradskog kazališta za režiju niza od tri Lorcina naslova. Nažalost, životne okolnosti tu su realizaciju onemogućile.

Nenad Inđić danas je umirovljenik u Vancouveru (država Washington). Piše – i objavljuje – poeziju… „Pokušat ću napraviti još jednu predstavu“ – kaže. – „Mislio sam, možda nešto od Sokrata ili Krleže, ali na koncu, bit će to – Tin Ujević. Stari se glumac ‘pritajio’ u meni, šćućuren i ljut što sam ga šutnuo u kut… Pišem dosta i pokušavam napraviti kratki film s pjesmama Tina Ujevića, tek da nahranim želju za glumom i – vlastitu sujetu…“

Potpis ispod fotografije:

Nenad Inđić kao (osječki) Macbeth 1980.

Piše: Ljubomir Stanojević^©

Prisjeti na negdašnje, stare članove HNK ne vraćaju samo sjećanje na umjetničke osobnosti koje su „vladale“ osječkom pozornicom, već dokumentiraju i sjajna repertoarna promišljanja osječkog teatra koji je uvijek bio rasadištem kvalitetnih kadrova. Neki su ovdje počinjali pa odlazili, neki su došli kao mladi umjetnici i tu – na sreću osječkog Kazališta, što znači: i publike! – i osta(ja)li. Jedna od tih umjetnica je i operna prvakinja Štefica Petrušić.

Rođena je u Tivtu (Kotor, Crna Gora) 1933., u hrvatskoj enklavi, školovala se u Zagrebu a prvi angažman dobila je u Rijeci gdje je debitirala kao Oscar u Verdijevu „Krabuljnom plesu“. Od 1961. do 1985. bila je solistica, prvakinja osječke Opere u kojoj je – zajedno sa suprugom, dirigentom Antunom Petrušićem – ostavila neizbrisiv trag.

Na osječkoj pozornici u tih je četvrt stoljeća otpjevala i interpretirala zamjernih 60 naslovnih, glavnih i velikih uloga opernog i operetnog žanra domaćih i svjetskih autora. Mnoga su od tih izvođenja bile praizvedbe i/li prva izvođenja u ondašnjoj Jugoslaviji. Od Monteverdija do Richarda Rodneya Bennetta, i od Lisinskog i Zajca do Dragutina Savina, Štefica je Petrušić svojim lirsko-koloraturnim sopranom, visokom profesionalnošću ostvarila (i ostavila) trajne dojmove.

Spomenimo – publici najdraže njezine uloge: Lucia di Lammermoor (Donizetti), Gilda i Violetta (Verdi, „Rigoletto“ i „Traviata“), Rosina (Rossini, „Seviljski brijač“), Cio-Cio-San i Mimi (Puccini, „Madame Butterfly“ i „La Bohème“), Manon (Massenet), Maria Golovin (Menotti) i Tena (Savin).

Točno prije 35 godina, u prvoj sezoni (napokon) novoobnovljenoga gledališta HNK, 30. ožujka 1986. Štefica Petrušić obilježila je 25-godišnjicu umjetničkog rada kao Cio-Cio-San u Puccinijevoj „Madame Butterfly“, pod dirigentskim vodstvom maestra Antuna Petrušića. Bila je to i posljednja sezona njezina nastupa pred osječkom publikom.

Bračni par Štefica i Antun Petrušić svoje visoke godine danas žive u zagrebačkome Domu umirovljenika prisjećajući se, vjerujem(o), i onih – sada već davnih dana. Kao što se i mi prisjećamo tog umjetničkog para…

Piše: Ljubomir Stanojević^©

Zamislio sam da napišem pisamce. Vrlo nježno, s onim bitnim podatcima o življenju: da sam uglavnom dobro… (a kako si Ti?)… Ne radujem se snijegu, ali ga ipak volim vidjeti. Kupujem knjige i pijem duple kave, prečesto… i ne bojim se za svoje srce.

Onda sam svratio u Kazalište, popio kavu kod tete Kaje, pozdravio se s jednim Nenadom (stalno ratujemo, pomalo) i odigrao verbalnu partiju s malim Pažem. Buki je izostao s piva, Pjer (kome je tužno kada ne radi bife) pročitava „Antigonu“ petnaesti put s glumcima… I tako… shvatih, ništa od moga pisma. Okrenuh se kazalištu.

Ipak, dakle – o kazalištu!

Tekst koji slijedi napisala je jedna Zvjezdana (Šarić). Ona je dramaturg, pisala je i dramske tekstove (koji su joj izvođeni) uređivala je list Pozorište u Novom Sadu, a sada, mislim, radi na novosadskoj Televiziji. Tekst se zove Glumački salon i objavljen je u jednom broju subotičkih Rukoveti.

Evo, dakle, tog njezina teksta – u izboru po srodnosti…

Jak miris kazališne šminke, acetona i bezbojnog vazelina. Neponovljivi mirisi prašine sa scene i iznošenih kostima. Neke tvrdo uštirkane velike bijele kragne i izlizani rubovi svilenih haljina što se besmisleno vuku metući pod glumačkog salona pred izlazak na scenu, čiji pod također metu, ali sa nešto više žara. A to je razlika. Gumena bezlična lica pod maskom. Tanak, plavičasto-sivi dim presijeca lijevo oko kao svilena nit.

Julija: Daj mi dim.

Dadilja: Dobra cigareta.

Julija: Što me stežu ove cipele…

Dadilja: Obuci svoje, pod haljinom se i tako ne vidi što ti je na nogama.

Julija: Pa da me onaj akrap ubije.

Dadilja: Bože, što je ovo dugačak komad…

Romeo: (punih usta) Idite u rekvizitu na meze i piće. Tošo dobio kćerku pa časti.

Dadilja: Ja večeras ne izlazim na poklon.

Romeo: Opet brišeš.

Aplauz. Kratak, prigušen smijeh i žagor. Još jedna pauza. Još jedan čin. Opsjedanje toaleta u dnu hodnika, obloženog ogledalima, uz šank bifea. Što ćemo sutra za ručak? U vitrini kuhana jaja, sardinice, ringlice, „Zdenka“ sir. Tko još jede sardine u pauzi predstave? Otkupljena predstava! Znači, igramo boksersku verziju. Normalno. Oni su morali doći, jer su karte besplatne. Mi moramo igrati da bismo zaradili plaću. A umjetnost? Ona je tu negdje. Između. Čega? Sardina, „Zdenke“, sutrašnjeg ručka, mirisa prašine i šminke i onih velikih ogledala u dnu hodnika i mraka. I mraka.

Glas Slavonije, Osijek, 21. siječnja 1984.

Potpis ispod fotografije:

Vladimir Androić, Kolaž (2018.)

Piše: LJUBOMIR STANOJEVIĆ^©

Prošao je travanj… ali ovaj, o kojem danas pišemo, bijaše – 1999. godine!

Uskrs bijaše 4. travnja, a dan poslije, na Uskrsni ponedjeljak (5. travnja), održan je u HNK-u Uskrsni koncert (ponovljen i dva sljedeća dana). Na rasporedu bila je Misa u B-duru Franza Schuberta i Requiem u F-duru Julija Bajamontija. Solistima, zborom i orkestrom HNK dirigirao je stalni dirigent „kuće“ Peter Oschanitzky. Sudjelovali su Katalin Brunjai Hihlik (sopran), Blaženka Targuš (mezzosopran), Nenad Tudaković (tenor) i Damir Baković (bas).

Taj mjesec – u povodu 50 obljetnice življenja i glazbenog djelovanja Branka Mihaljevića u Osijeku, u prigodi izdavanja knjige s njegovih 50 skladbi za najmlađe – održana je (19. travnja) velika priredba pod nazivom „Zeko i potočić“.

Hrvatski skladatelj, književnik, novinar i radijski urednik Branko Mihaljević (Zagreb, 1931. – Osijek, 2005.) radni vijek proveo je u Osijeku kao urednik glazbenog i glazbenog-dokumentarnog programa Radio Osijeka. Radio je i kao rukovoditelj Centra za kulturu Sveučilišta za odrasle u Osijeku.

Bio je među najuglednijim Osječanima, a tu je atribuciju stekao beskrajnom ljubavlju za Osijek i svojom polustoljetnom afirmiranom djelatnošću u „gradu na Dravi“.

Godine 1995. Matica hrvatska Osijek izdala je monografiju „Branko Mihaljević“, a tri godine poslije (1998.) Mihaljević je autor knjige o svojem zacijelo najpopularnijem uratku – glazbenom-scenskom djelu „Zeko, Zriko i Janje“.

Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku izvodilo je, s velim uspjehom, Mihaljevićeve mjuzikle „Slavonska rapsodija“ (u tri navrata) i „Osječki karusel“.

KRLEŽA I OSIJEK

Piše: Ljubomir Stanojević^©

Uz netom otpočetu, kazališno-teatrološku manifestaciju Krležini dani (Osijek, 28.-30. travnja 2021.), podsjetimo, u najkraćim crtama, na Krležine sveze s Osijekom.

Veze nekoga kazališta s dramskim piscima ili jednim autorom posebno, prelaze u najboljim primjerima okvire jednostavnog, administrativnog profesionalnog odnosa pretvarajući se u dublje umjetničke i sociologijske interferencije. Upravo takve mnogostruke i plodotvorne veze postoje… između osječke kazališne sredine i dramskog djela Miroslava Krleže – pisao je akademik Nikola Batušić (1938.-2010.), čija će temeljna „Povijest hrvatskog kazališta“ (drugo izdanje) biti predstavljena na ovim, 31. Krležinim danima.

Batušić je to pisao u predgovoru studiji „Krleža i Osijek“ osječkog teatrologa i sveučilišnog profesora Dragana Mucića (1932.-1992.), još jednoga znalca i opsesivnog privrženika osječke kazališne scene.

Teatrolog Branko Hećimović, „duša“ osječkih Krležinih dana – u navodu njegova nasljednika na čelu Odbora, akademika Borisa Senkera – govori „o viševrsnim vezama Osijeka i osječkog kazališta s Krležom. Te veze datiraju još od 1926. otkada se na osječkoj pozornici izvode Krležina djela, a učvršćuje ih Krležino ‘Osječko predavanje’ i praizvedba njegove drame ‘U logoru’, te potvrđuje akcija oko podizanja spomenika Miroslav Krleža kao i program povodom njegova otkrivanja.“

Dodali bismo: i trideset i jedna kazališno, teatrološki i društveno značajna manifestacija Krležini dani!

S obzirom da se ovi Prisjeti – ljubaznošću intendantice Dražene Vrselja – objavljuju na internetskoj stranici HNK, podsjetimo sumarno, teatrografski, na izvedena Krležina djela na osječkoj pozornici.

To su predstave: „Vučjak“ (1926., 1956., 1982. i 2014.); „U agoniji“ (1928., 1933., 1936., 1947., 1953., 1963., 1968. i 1977.); „Gospoda Glembajevi“ (1929., 1949., 1953., i 1993.); „Leda“ (1930., 1953., 1990. i 2010.); „U logoru“ (1937., 1957. i 1987.); „Put u raj“ (1985.) i kontaminacija „Adam i Eva – Hrvatska rapsodija“ (1996.).

Po motivima Krležina romana „Zastave“ 2007. izvedena je drama „Zastave, barjaci, stjegovi“ Miroslava Međimorca.

Daljnja elaboracija zahtijevala bi više prostora i nije primjerena ovome formatu. Stoga spomenimo još samo redatelje navedenih uprizorenja. To su (redom navodâ predstavâ): Tomislav Tanhofer, Ivan Marton, Petar Šarčević, Vatroslav Hladić, Hinko Tomašić, Anđelko Štimac, Petar Konjović, Branko Špoljar, Leo Katunarić, dr. Branko Gavella, Branko Mešeg, Đorđe Petrović, Georgij Paro, Zlatko Sviben i Ivan Leo Lemo.

POTPIS ISPOD FOTOGRAFIJE:

Marija Ujević-Galetović, „Miroslav Krleža“, spomenik u Osijeku (Park kralja Petra Krešimira IV.), otkriven 1987.