Piše: Ljubomir Stanojević^©

Tužna vijest stigla je iz Sarajeva: od posljedica moždanog udara, u 77. godini 9. travnja 2012. umro je istaknuti baletni umjetnik Antun Tonči Marinić, baletni plesač i prvak Baleta, voditelj baletnih ansambla u Sarajevu (1972. – 1975.) i Splitu (1992. – 1996.), baletni pedagog, koreograf i redatelj. Posljednji je iz naraštaja istaknutih baletnih plesača (Boris Tonin, Slavko Pervan, Antonije Maksimović, Joža Komljenović) koji su završili osječku Baletnu školu pod vodstvom Slovenca Štefana Suhya, i kasnije promicali vrhunsku baletnu umjetnost na prostorima bivše države, ali i u inozemstvu.

Marinić je rođen u Loparu na Rabu, 2. siječnja 1936. Dugogodišnju plesačku karijeru započeo je u osječkom HNK (1951. – 1956.) i potom prešao u sarajevsko Narodno pozorište gdje se u paru s profesionalnom, ali i bračnom partnericom, balerinom Katarinom Kotzkom afirmirao kao „plesač izuzetnog talenta i scenske atraktivnosti“ (Enciklopedija sarajevskog Pozorišta). Bio je prvak Baleta i nositelj gotovo svih solističkih uloga baletnog repertoara, svoje role ostvarivao je „vrlo muzikalno i poetski.“ Iako je s uspjehom tumačio niz uloga modernog baletnog repertoara, Marinić je pokazivao osobit afinitet za klasično – romantične kreacije. Osobito se isticao kao Romeo („Romeo i Julija“), Princ Siegfried („Labuđe jezero“), Grof Albert („Giselle“), Princ („Pepeljuga“), Quasimodo („Esmeralda“) i Mandarin („Čudesni Mandarin“). Šezdesetih godina prošlog stoljeća tim je svojim kreacijama bio i redoviti gost kazalištâ u Zagrebu (1959. – 1962.), Novom Sadu i Beogradu, a zabilježio je i veći broj inozemnih gostovanja bilo s ansamblom Sarajevskog baleta, bilo samostalno (Atena, 1962. – Kralj u „Bakhanticama“).

Kao koreograf i suradnik za scenski pokret Marinić je surađivao u nizu dramskih, opernih i operetnih predstava u kazalištima u Sarajevu, Zagrebu, Osijeku, Splitu, Rijeci, Zadru, Tuzli, Zenici… Potpisivao je autorske projekte „Ljubav na krovovima“ i „Zaplešimo kroz povijest“ i samostalne režije „Seviljski brijač“ i „Mračna komedija“, uprizorujući i brojne mjuzikle i predstave za djecu („Snjeguljica i sedam patuljaka“, Rijeka i Tokio; „Riječ je o cirkusu“ osječko Dječje kazalište). Djelovao je i kao pedagog i predavač scenskog pokreta, plesova i mačevanja na kazališnim akademijama u Sarajevu, Tuzli, Zagrebu i Osijeku.

Posljednje desetljeće i pol profesionalnog života Antun Marinić s ljubavlju je posvetio voljenom Osijeku. Njegov angažman (u početku zajedno s primabalerinom, koreografkinjom i pedagoginjom Sonjom Kastl) na osmišljavanju i pokušaju stvaranja profila Plesne skupine HNK, i neprestana borba za ponovo konstituiranje profesionalnog baletnog ansambla u Osijeku – u turbulentnim situacijama neimaštine i slabog zanimanja „političkih struktura“ izvan teatra, koje se brzo izmjenjuju – doduše nije urodio plodom. Ali je zato ostao pojedinačni rezultat brojnih predstava, među kojima valja izdvojiti „Rigoletta“ (u kojem je Marinić, zajedno s koredateljem Zlatkom Kauzlarićem Atačem uznastojao ustrajati na dramaturško-dramskim silnicama) te osobito „Carmen“ redatelja Petra Selema, s Marinićevim snažnim, kvalitetnim koreografskim prinosom.

Antun Marinić bio je tih, uljudan i drag čovjek. Ozračje koje je stvarao oko sebe bilo je poticajno, i puno neke – danas već pomalo zaboravljene – kazališne i ljudske ljepote. Takav će trajno ostati u našem upamćenju.

Hrvatsko Slovo, Zagreb, 20. travnja 2012.

Piše: Drago Kekanović*

U dosadi zimskih večeri, neki Mladić (tako ćemo ga zvati) upita svog prijatelja: „Hoćemo li u kazalište?“. Davala se neka repriza po dvocifreni put. Mladićev prijatelj ispričao se televizijskim programom – „koji večeras i nije tako sjajan, no kamera će već otkriti nešto novo i zanimljivo…“.

Junak naše priče krenuo je dalje; drugom njegovom poznaniku, kojeg je sreo, bi lijeno izlaziti iz „tople sobe“. „Morao bih se malo podšišati, jer me ‘starci’ ovakvog neće pustiti… A zatim, bijela košulja, kravata, čekanje pretposljednjeg tramvaja – sve me to, pravo da ti kažem, pomalo nervira… Nego, ako hoćeš da čuješ, nabavio sam nove ploče…“.

Trećeg znanca Mladić je otkrio pred kinom, kako od preprodavača kupuje kartu po dvostrukoj cijeni. „Znam, kaubojski filmovi su svi na isti ‘kalup’ – rekao mu je ovaj – pa ipak, ovdje se osjećam nekako više domaće… A kazalište? Drugačije je to tamo…“.

Pokoleban izjavama svojih prijatelja, naš junak nije više insistirao, već se i sam zapitao: što učiniti u ovakvoj situaciji. I tko je kriv, što je ova priča dalje išla sljedećim tokom: repertoari, koji i dalje njeguju zastarjele forme teatra (naročito u manjim kazališnim kućama, koje kao da se plaše postaviti avangardnije djelo), naša kulturna politika, koja u cjelini ne pruža dovoljno mogućnosti sagledavanja i izdiferenciranja današnjeg vremena, djela, koja su – u plemenitoj namjeri da govore o svijetu i ljudima, i u nemogućnosti pronalaženja adekvatnog današnjeg jezika – stvorila izvjestan zamor kod gledalaca…

Sve to rezultira time, da ćemo mladog čovjeka danas prije naći na svakom drugom mjestu, no u kazalištu. Tu se on ne pojavljuje, ne u onolikoj mjeri u kojoj bi to trebalo.

Mladi ljudi nisu niti bezosjećajni, niti nezainteresirani – naprotiv – meni se čini da su i suviše preokupirani ovim realnim svijetom, u kojem nema (ili ima u vrlo, vrlo maloj mjeri) mjesta za romantične junake i događanja – čitav jedan repertoarni profil kakav nam pružaju poneki teatri. A mladi – hoće svoje junake na sceni, svoj svijet, koji je – i za nas i za njih – jedno veliko i nedovoljno ispitano DANAS.

Svakako, da značajno mjesto tu zauzimaju i naši suvremeni dramski pisci, jer samo oni mogu dati ono na čemu smo u ovom napisu insistirali.

Oni koji i dalje njeguju ustaljenje kazališne forme, zastupaju u stvari sebe. No, mora nam biti jasno, da je takvih gledalaca sve manje u dvoranama. Oni odlaze, a da pri tom nitko ne vodi brigu o onima koji upravo sjedaju na njihova mjesta. Treba znati da to nisu isti ljudi, isti pogledi nisu usmjereni na ono što se na sceni događa – naprotiv – pogledi su se (a to je i sasvim prirodno) izmijenili. Hoćemo li i njima još desetak godina prikazivati komade koji nisu – njihovi?!

Do nas tek sada stižu, kvantitetno i kvalitetno, djela avangardnih autora, koji u određenoj epohi suvremenog kazališta već gotovo predstavljaju – klasiku. Kada budete gledali neku od predstava tih komada, u dvorani ćete naći i Mladića i njegove prijatelje iz ove priče. Oni će doći, u to sam uvjeren. I ne zamjerite im na uskim hlačama i džemperima.

Budimo sretni što su tu, napokon tu!

Uvodnik lista „Kazalište“ br. 11/1967.

Odabrao: Ljubomir Stanojević

*Suvremeni hrvatski književnik Drago Kekanović, pjesnik, prozaist, dramatičar školovao se u Osijeku (gdje je potekao iz čuvene književne radionice Dejana Rebića) i Zagrebu. Dugogodišnji je dramatrug Dramskog programa Hrvatske televizije, a s osječkim HNK-om i Miniteatrom surađivao je, u više navrata, kao autor i autor dramatizacija. Tekst koji objavljujemo napisao je kao (ni)20-godišnji student Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Piše: Ljubomir Stanojević^©

Dan uoči dodjele ovogodišnje Demetrove nagrade za životno djelo Hrvatskoga društva kazališnih kritičara i teatrologa, akademiku Zvonimiru Mrkonjiću, u Zagrebu je 12 .lipnja umrla Giga Gračan, istaknuta članica HDKKT-a i lanjska dobitnica tog najuglednijeg priznanja struke.

O Gigi mogao bih pisati naširoko. Bili smo prijatelji pa bi šutnja bio i odraz emotivnog stanja posvemašnje tronutosti, ali i poštivanje pokojničine volje. Stoga tek ukratko, povijesti radi.

Rođena je u Osijeku (1945.) kao Eugenija Drndarski. Tu je završila gimnaziju i srednju muzičku školu, a u Zagrebu komparatistiku i anglistiku na Filozofskom fakultetu. Po povratku sa studija (1968.) četiri godine radila je u rodnom gradu (bibliotekarka u EMŠC-u, urednica časopisa „Revija“, filmska kritičarka „Glasa Slavonije“), a od 1972. je u Zagrebu, mijenjajući dva-tri posla da bi se, najznačajnije, afirmirala kao urednica Trećeg programa Hrvatskog radija (1991. – 2010.).

Vezu s Osijekom nikada nije zaboravila, a s Hrvatskim narodnim kazalištem posebno. Tu je već kao 17-godišnjakinja korepetirala u pripremama Brittenove opere „Mali dimnjačar“ (1962.), a u vrijeme izlaženja lista „Kazalište“ (1965. – 1981.) bila je strogi i pravedni (nadasve talentiran) kritičar osječkih dramskih predstava. Uostalom, evo što o svojim početcima sama kaže:

„Moj prvi objavljeni rad iz područja kazališta nosio je naslov ‘Strani pisci na repertoaru osječkog kazališta od 1907. – 1967.’. Potrošila sam jedno ljeto doslovce se grbeći u arhivu kazališta i u Gradskom arhivu. Kad sam došla u kazalište po dozvolu za rad, srela sam Ljubomira Stanojevića, prošlogodišnjeg dobitnika Demetra, s kojim se poznajem dugi niz godina, čak smo stanovali u istoj ulici u kojoj je, signifikantno, i kazalište, a tad je već bio urednik časopisa ‘Kazalište’. Kad je čuo što radim, predložio je da mu dam komadić teksta da ga objavi u svečanom broju. Ljubo Stanojević je taj komadić objavio, vjerojatno i nešto platio, što je bio i moj prvi honorar – autorski.“ (Vijenac, 5. studenoga 2020.)

Giga Gračan laureatkinja je brojnih nagrada, a najznačajnije su one za  životno djelo: „Iso Velikanović“ (prevodilaštvo), „Otokar Keršovani“ (novinarstvo) i „Dimitrija Demeter“ (teatrologija). S toplim (i točnim) tekstom – čiji ulomak donosimo – od ove iznimne osobe oprostila se dr. art. Mira Muhoberac, predsjednica Hrvatskoga društva kazališnih kritičara i teatrologa:

„Istaknuta književna prevoditeljica, kazališna kritičarka, urednica, novinarka Giga Gračan obilježila je kulturnu, posebno radijsku, prevoditeljsku, kazališnu i književnu scenu nizom svojih vrhunskih djela i aktivnosti, a posebno pedantnim, lucidnim i ludističkim odnosom prema jeziku i govoru i stalnom umjetničkom i uredničkom borbom za istinu i slobodu misli. Bila je britka uma i brza jezika, često u struci ironična i kritična, a tako topla i draga osoba…“

(e-poruka – obavijest o smrti, članovima HDKKT-a).

Piše: Ljubomir Stanojević^©

Kazališno razdoblje 1985. – 1990. jedno je od zacijelo najznačajnijih u svekolikoj povijesti HNK. Ali i jedno od najuzbudljivijih, najljepših. Kazališna zgrada je poslije desetljeća i pol obnovljena, kazališno je gledalište zablistalo. Mladi diplomirani glumci „made in Osijek“ (diplomanti Područnog odjeljenja zagrebačke Akademije) već su čvrsto zauzeli svoje mjesto u ansamblu koji je imao zrelu „srednju“ generaciju, a još su sa žarom igrali i stariji glumci-umirovljenici.

S HNK-om počeli su surađivati najznačajniji hrvatski redatelji. Publika se hrpimice vratila u – u svakom smislu – sjajno zdanje HNK, obnovila se mladim naraštajem. A stasao je i novi mlad i svjež kritičarski kadar, ne samo stručan i profesionalan već i – rekao bih – zaljubljenički nastrojen. Te epitete svakako zaslužuje Davor Špišić, danas ugledni dramatičar, scenarist i prozaik. Objavljujemo njegovu kritiku Erdmanovog „Samoubojice“ iz 1986., kao prisjet na jednu sjajnu predstavu i – Davorov novinarski i kritičarski početak.

***

Bez namjere da se ospori visok profesionalizam i umjetnički dojam „Puta u raj“ i „Kaligule“, mislimo da je u subotu (15.3.) rođen prvi hit ovogodišnje dramske produkcije…

„Samoubojica“ Nikolaja R. Erdmana od onih je satira koje prvo tjeraju u razuzdan smijeh, ali u kasnijim mozgovnim reakcijama poprimaju opasnije obličje. Primanje takvog humora godi, ali je bolje ne analizirati ga, jer sa zabavom je gotovo. U atmosferi histerične dominacije kolektivnog nad individualnim Erdman je porukama „Samoubojice“ sarkastično gulio preplanule soc-realističke plakate. Najveća vrijednost djela je u slojevitosti iz koje izlazi univerzalnost značenja i nepobitna suvremenost. Tražiti Semjone Semjonoviče samo u Erdmanovoj domovini značilo bi smanjiti značaj autorove riječi.

Joško Juvančić (treći put) i raspoloženi ansambl prokleto dobro su odigrali pjenušavi vodvilj nimalo veselih konotacija. Cijenila je publika maštovitu opuštenost svih sudionika i njihovu opipljivu želju za burleskom ujednačenog ritma, pa nisu izostale ovacije a razuzdana eksplozija čardaškog orgijanja (mizanscenski izvrsna) izaziva najburnije reakcije. Juvančić je jezgrovitim postupkom iscijedio iz svakog člana objektivni maksimum koji trenutno pruža, pa bi bio zločin nečiji doprinos umanjiti.

Ipak, kao i svaki komad i ovaj mora imati svoga prvaka, prvog među jednakima. Damir Lončar ovom ulogom je nadmašio sebe. Iako nije poželjno glumca gurati u neki fah, prostor u kojem Damir kraljevski vlada je komedija. Talentirano spajajući geste i riječi, scenski pokret, u klupko blentavosti, histerije, šeretske zafrkancije, oslobađa urnebesnu energiju koja dikciji nije nimalo smetala. Scene s vježbanjem trube, oklijevanja sa samoubojstvom, ili oponašanja duše u nebu pravi su biseri. Uz njega vucaraju se tupava Maša (prava mjera Dubravke Crnojević) i original mužikinja Ružica Lorković. Namjerni lenjinski profil Franje Majetića, mesarska filozofija Bosanca, mutava fantazija Davora Panića ili dvije fukare-petarde (Krička, Šmit); pa još pravovjerni Jegor (Čokljat), baćuška erotoman (Ico Tomljenović)…

Ne možemo spomenuti cijelu galeriju likova koja se gura iza Semjona dok govori: „Dajte nam bar da šapćući kažemo koliko nam je teško…“

(Davor Špišić, „Pravo na šapat“, Glas Slavonije, Osijek, 19. ožujka 1986.)

Potpis ispod fotografije:

Osječki književnik Davor Špišić

Piše: Ljubomir Stanojević^©

Sve je više kazališnih prijatelja osječkog HNK, onih s „vezom“ ali i onih koji je nemaju, pa strahuju da ostanu bez abonentske ulaznice u lijepom, obnovljenom, „plavom“ – novom teatru. Ne čudite se vidite li nekog od njih kako se nespretno provlači između zaposlenih radnika „Ukrasa“ (na užas nadzornog organa!), od foyera do galerije, ne bi li prije drugih proniknuo u sve ljepote ambijenta koji je – s izuzetkom dugih godina koje treba zaboraviti – oduvijek nudio „i više i manje od života“ (Eli Finci): stjecište intime, ono neko vrijeme samovanja u kome nam teatar pomaže u suočavanju sa samima sobom.

Dolaze ljudi, mole Ljerku Hedl, šeficu Propagande s dobrim srcem, „da vide samo malo“, rezerviraju sjedalice i redove, lože i pretplate – a sve se odvija kazališno i pomalo bez pokrića: „pravi“ upisi pretplata uslijedit će tek 15. listopada, a i tada će prednost imati – kako je to i red – pretplatnici s najdužim stažom, popis koji je već napravljen. Njih nije malo, no mjesta će biti – za sve. Dobru staru devizu da u kazalište, na svaki način, treba pripustiti svakoga tko to doista istinski želi, prethodnici naše generacije znali su primijeniti s punom ozbiljnošću uvjerenja.

Jedna krasna gospođa, teta Pavica (Gertner), iz osječkih kina i galerije i preko četvrt stoljeća „blagajnikovanja“ u beogradskom Ateljeu 212, znala je virtuozno obdariti publiku mogućnošću ulaska u kazališnu dvoranu, a ovu pak napuniti posjetiteljima. Kako je sada kada nje više nema (na „biletarnici“ Ateljea) ne znam, ali da je ostala legenda – ostala je.

Prema tome, dobro je i što se osječka organizatorica animatorsko-propagandne službe HNK smješka publici: dobro i za nju i za publiku! Za Kazalište – i za one čiji interes, barem kako sada stvari stoje, nije samo pretpostavljen već i vidljiv.

Glas Slavonije, Osijek, 28. rujna 1985.

Potpis ispod fotografije:

Ljerka Hedl (nekadašnja) šefica Propagande HNK