Ukleti muzički genije Franjo Krežma prešao je u onostrano kao devetnaestogodišnjak. Tek je prvo paperje na bradi osjetio. Jedva da je miris prve ljubavi udahnuo. Violinski performerski virtuoz i kompozitorski ludist, u posljednjoj trećini 19. vijeka iz rodnog se Osijeka meteorski vinuo u kozmos kvantne fizike muzike. Nastupajući po razmaženim evropskim salonima još kao tinejdžer, stvarao je muziku cijelo stoljeće ispred svog vremena. Krežmini muzički otisci često odlaze u avangardu, zvuče kao Šostakovič prije Šostakoviča. Zato je „Guslač od marcipana“, ikonoklastička priča o Krežmi praizvedena u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku, pronašla uzbudljivo stanište između Čehova i Harmsa. Redateljica Dora Ruždjak Podolski odvažno je odgovorila na mnogostruke konotacije koje nam je sagorjela Krežmina sudbina ostavila. I u tome je imala nesebičan odgovor glumaca-graditelja, kao i cjelokupnog autorskog tima.
Za predložak predstave korišten je roman Stjepana Tomaša „Guslač od marcipana“ koji se još 2004. prvi artificijelno pozabavio Krežmom kao dječakom posječenih snova. Redateljica se s pravom odlučila da s dramaturginjom i koautoricom Marijanom Fumić priđe motivima Tomaševe proze kao prvom levelu, ishodišnom mjestu s kojim će voditi punokrvni dijalog i putovati dalje. Novonastala svevremenska priča dobila je gorki podnaslov „Franjo Krežma: zapisi iz nepovrata“, ogolivši posebnost pojedinca u sivilu prosječnosti kao istodobni dar i prokletstvo. Krežma, kako ga nadahnuto posvaja glumac Antonio Jakupčević, pali je princ vanzemaljske genijalnosti. Društva u koja se to drukčije dijete teleportira, iako ga obožavaju, nisu ga u stanju istinski razumjeti. To podjednako vrijedi za javnost spolja i za porodicu iznutra. O tome čulno govori „Guslač od marcipana“ iskovan na osječkoj sceni. Redateljica Dora Ruždjak Podolski krenula je u totalnu redukciju, bez ostatka se pouzdavši u jedan stol i 16 glumaca neimara. Spremnih da u isti mah kreiraju svoja fiktivna lica i propituju ona koja nose na vlastitoj savjesti. Zato oni neprestance u gustom dvosatnom ritmu grade svoje holograme Krežme a on gradi njih. Na praznoj pozornici (obloženoj vrsnim svjetlosnim mijenama Tomislava Kobie) scenograf Stefano Katunar instalirao je dugi stol impozantnih dimenzija ali oguljen, istrošen, sirov i neugledan. Jedini mogući za sanjanje čehovljanskih čežnji ili harmsovskog slap-sticka do apsurdnog naličja. Kostimografkinja Barbara Bourek istom se rudimentarnom gestom poslužila u kostimima, s njih kao da se zemlja runi dok premošćuju epohe.
Dora Ruždjak Podolski u svim svojim predstavama veliku pažnju poklanja muzičkom gradbenom materijalu. U „Guslaču“ je otišla još dalje u istraživanje muzičke esencije bivstvovanja. Svaki treptaj glumačkog tijela i lica (sjajnu koreografiju potpisuju glumica Selma Mehić i redateljica), svako pomicanje stolice ili lonca, svaki šušanj papira, ima svoju željeznu muzičku kauzalnost. Na fantastične Krežmine brojeve suvereno se autorski replicirao skladatelj Tihomir Ranogajec (recimo „žablji oratorij“ naprosto je impresivan) a sve uživo prati peteročlani komorni orkestar (Bella Nagy, Maja Iljovski, Kristina Tomljanović Sasz, Žana Radonić, Damir Šenk) uz mezzosopranisticu Stefany Findrik.
Kao što rekoh, performerski kapital igrača koautora ovdje je golem. Pjevaju i igraju bez daha. Antonio Jakupčević izložio je i oholost avangardnog superstara, ranjivost neshvaćenog drukčijeg bića i neku starmalu mudrost djeteta zrelijeg od nezrele sredine. Antonia Mrkonjić kao Krežmina sestra Anka, prošla je registar ljubavi, zavisti, ostavljenosti i samoće. U zajedničkoj igri oboje hode i po rubu incestuoznosti. Matija Kačan u Krežmi senioru izvrsno komponira malograđanštinu, marcipanski šarm i podtekst oca tiranina. Selma Mehić kao majka Amalya temeljita je u gradnji kulisa doma, brižno krpajući sva puknuća. Anita Schmidt kao Franjina baka, stoluje na čelu stola i djeluje kao fragilna memorija nekadašnjeg svijeta, svira live na klaviru i šalje zaboravljene moralne poruke. I Duško Modrinić, Aljoša Čepl, Antonija Pintarić, Dora Bogdanović, Armin Ćatić, Ljiljana Krička Mitrović, Matea Grabić Ćaćić, Mario Rade, Ivana Soldo Čabraja, Petra Bernarda Blašković, Miroslav Čabraja, neprestanom koncentriranom ponudom na sceni učinili su da ovaj „Guslač“ ima strune od čelika i zlata. Publika im je uzvratila zasluženim ovacijama.
Izvor: Telegram, 9.3.2022.
Piše: Ljubomir Stanojević©
Osječki HNK u koprodukciji s riječkim HNK-om Ivana pl. Zajca uprizoruje jednočine opere: „Arlecchino“ Feruccia Busonija i „Gianni Schicchi“ Giacoma Puccinija. I dok je „Gianni Schicchi“ nadaleko poznata i više puta izvođena opera i u Osijeku i u Rijeci, „Arlecchino“ je gotovo nepoznat: u Rijeci će sada biti izveden prvi put, a Osječani su se s tim „kazališnim capricciom“ (su)sreli već prije – gotovo pola stoljeća (1973.), tada uz Mascagnijevu jenočinu „Cavalleria rusticana“, izvođeno u cjelovitoj opernoj večeri.
Kompozitor Busoni (1866. – 1924.), „jedan od najvećih pijanista poslije Liszta“, „Arlecchina“ je skladao između 1914. i 1916. po vlastitoj ideji i libretu i – prema riječima Antuna Petrušića, prevoditelja libreta i dirigenta te osječke (tada jugoslavenske) praizvedbe – tragao je za novim sadržajima u glazbi, ostajući ipak vjeran tradiciji. Radnja se događa u Bergamu u 18. stoljeću. Glavno lice Arlecchino u prvome je dijelu vragolan, u drugome pojavljuje se kao ratnik, u trećem kao suprug i u četvrtom kao pobjednik. Podnaslov „kazališni capriccio“ potcrtava dramaturške srodnosti djela sa starom talijanskom „commediom dell’a arte“. Glavna tema sadržaja opere – kako kaže sâm skladatelj – priča je o bračnoj vjernosti i nevjeri. „Arlecchino“ praizveden je 1923. god. u Berlinu.
Tko su bili davni, osječki izvođači te Busonijeve opere? Almas Tudaković (kao Arlecchino), Štefica Petrušić (Colombina), Petar Kloc (Opat Cospicuo), Veljko Zgrablić (Doktor Bombasto), Luciano Manzin (Leandro), Adam Levang (Ser Matteo del Sarto), Lucija Halapa (Annunziata)… Od svih, danas su još živi Štefica Petrušić i njezin suprug, dirigent Antun Petrušić, kao i kostimografkinja Ljubica Wagner. Redateljica te predstave bila je Nada Murat, scenograf Karlo Klemenčić i koreografkinja Mirta Dinter.
Busonijev „Arlecchino“ bio je nastavak promišljenog repertoarnog niza što ga je dramaturški utemeljio Dragutin Savin (1915. – 1996.), stožerna umjetnička osobnost gotovo četvrt stoljeća (1947. – 1971.) osječke Opere. Dirigent i skladatelj, redatelj, scenograf, kostimograf, prevoditelj… Savin je najznačajnija umjetnička osobnost osječke glazbene scene druge polovice 20. stoljeća. Njegovo ravnateljsko razdoblje (1961. – 1971.) svojim dramaturškim utemeljenjem, repertoarnim odbirom, praćenjem suvremenih trendova i tendencija, kadrovskom politikom, inicijalnošću (Annale komorne opere i baleta)… do danas je ostalo nedosegnuto.
Osječko–riječkom „Arlecchinu“, danas u drugoj kontaminaciji, želimo pun uspjeh, poput onoga prethodnoga, osječkog – prije pola stoljeća…
Potpis ispod fotografije:
O bračnoj vjernosti i nevjeri: prizor iz „Arlecchina“ F. Busonija (Štefica Petrušić i Almas Tudaković). Jugoslavenska praizvedba: 24. ožujka 1973., HNK u Osijeku
Dora Ruždjak Podolski… fascinantno režira… , napisala je prije samo devet mjeseci nezamjenjivo nedostajuća stručnjakinja i srdačno bliska kolegica Mira Muhoberac (18. kolovoza 1959., Dubrovnik – 30. rujna 2021., Zagreb), ta naša energetski fascinantna sveučilišna nastavnica, kazališna i književna kritičarica, dubinski iscrpnog mara pisanja i čitanja, višedesetljetna Krležologinja osječkih Dana… i teatrologinja Dana hvarskog kazališta, osječka gostujuća profesorica u najnapuštenijim godinama tadašnjeg studija književnosti, a posljednjih godina probrano i pozorno upućena u repertoar osječkoga HNK, s uzoritim prikazima njegova učinka
Jedan šokantan odlazak i ovo je prigoda za bez figurativnosti ustanoviti njen nesumnjiv – ostanak! Njene su studije kao i njezini prikazi – njen jak ostanak, u poštovanju svih koji smo ju poznavali, kao i onih koji su je upravo samo čitali.
Pristati je na Mirinu nepogrješivu prosudbu, uvažiti je tu rečenicu kolegice Muhoberac napisanu u Vijencu svibnja 2021. uz jednu drugu Ruždjakičinu predstavu, prisvojiti ju je i ponovno napisati uz premijernu izvedbu naslova Guslač od marcipana 4. ožujka 2022. u osječkom HNK-u. Dakle, Dora Ruždjak Podolski fascinantno režira!
U Guslaču od marcipana, neobično ukusnom naslovu, koji na žalost višekratno eksponira odgojnu strahotu uz sudbinu Genija, na HNK-ove se daske vraća Tomašev Josip Juraj Strossmayer, ali ovaj puta ne u glavnoj „ulozi“, no, kad smo već uz tu doslovnu napomenu recimo da samu ulogu biskupa Mario Rade iznosi pozornom transformacijom iz pokreta scenske skupine u grimasu smještenu u igru otvorenih dlanova i lakog humornog nemira. Dakako, glavnu rolu predstave, onu samoga mladog Genija, fantastično obasjana strahotno zaustavljenim životom već s 19 godina, lik Franje Krežme, iznosi vedar, pun i snažan Antonio Jakupčević. Franjina sestra Anka, punom zalihom velikih i zabrinutih scenskih očiju Antonije Mrkonjić, izvodi, dramatizacijski podvučeno pripremljenu, samosvijest potpune posvećenosti i podređenosti bratovu talentu. Lik trenera Kostelića, odnosno Franje Krežme Starijeg, u paklenim nijansama srdačno neumoljivog Odgajatelja, provodi Matija Kačan i unosi u odgojenika i zrcalo frustracije pri kakvim kriznim pogreškama, a zapravo neprimjetnim detaljima, odnosno nesavršenostima.
Crno-sivo-bijeli svijet, skoro monokromatski, kakav oblikuje kompaktna i amimetična scenografija koncentriranog Stefana Katunara uz little help of his friend Aleksandre Vukićević te, na toj monokromatici – u neugodnom pojavljivanju bojanih svjetala Tomislava Kobie, nije samo svijet pojedinaca, nego i morfologija apstrakcija izvedenih iz ljudskih karakteristika. Ovu posljednju emisiju značenja konceptualira dinamizacijska režiserska ideja. Njeno provođenje bitno je, sukladno geniju glazbe romantizma kao temi, kompozicijske prirode te se najbolje zateže kao skladba početnih i završnih slika predstave, gdje su intenzivni ili može se reći snažno aktivni prijelazni okviri iz glazbovne apstrakcije koreo-kretanja prema dosadnim silnicama suhog svijeta podataka ili ipak i malih priča igre, koji će, posebno te suho sive, opkoljavati središnju priču i koju će nastojati povremeno ako je ikako moguće, finim raspričanim naporom Duška Modrinića, ispričivo prenijeti ozbiljni Isidor Kršnjavi.
Marijana Fumić je dramatizacijskim pokratama, dinamizacijom povjesničarske adramatičnosti, preraspodjelom subjektnih pozicija, zategnula opuštene i otvorene dokumentarističke akcente Tomaševa romana koji, ruku na srce, već svojom podnaslovnom grafikom (ime lika pa zatim ono što govori) potvrđuje ideju romana-scenarija, a redateljica je gotovo brehtovski povremeno odmicala subjekte od njihovih lica pa ih vraćala natrag. Tim prekoračenjima realističkih konvencija se posebno pridružio „lik“ orkestra u kojem je flautistica Kristina Tomljanović Sasz nasmiješeno fanovski povezivala pozicije gledatelja i članice orkestra, fokusirana klarinetistica Žana Radonić to suglasno prenosila u svoje dionice, burno povremena violončelistica Maja Iljovski također uživala, aplauzima podložni violinist Bella Nagy spiritualno oraspoloživao svojim prisličjem s jednim od, na žalost pokojnih ali i „besmrtnih“, najvećih znalaca i zanesenjaka hrvatske drame Nedjeljkom Fabrijem. Mezzosopranistica Stefany Findrik, sličnim tonom poput flautistice naprosto je gestama nastupa mijenjala pozicije likova, pozornice i orkestra. Najviše se kretao pijanist Damir Šenk koji je u jednom trenutku imao predati svoje mjesto Genijevu ocu kada ovaj pedagoški atakira na znanje svojih dvoje djece, Anke i Franje. U drugomu je slučaju Franjina baka, aurealna Anita Schmidt, pokazala Šenku, a i ostalima u ansamblu i orkestru te publici koliko je noći probdio njen suprug Davor dok je spremala ulogu, ali i sve uvjerila u kultiviranost te glazbene nesanice.
U sveukupnoj scenskoj jednočinki, više nego dvosatnoga trajanja, jako su česte slike istovremenog nazočja svih šesnaest glumaca, ali bez obzira na to tko je od njih bio u prizornoj i instrumentnoj „solaži“ – njihova skupinska i najpojedinačnija totalna organičnost u cjelini slike ni jednog trenutka nije izmakla – ni jednoj glumici i ni jednom glumcu.
Svoje veće solaže su dobili tjelesnouvjerljiva Selma Mehić u ulozi majke Amalyje, gdje je fonijski osječkim razduljenicama argumentirano ne odlazila iz Osijeka, kamo god joj odvlačili Djecu, potom tu je fino svijetleća Antonija Pintarić u ulozi druge Franjine sestre Ljubice kao i humorno savršeno uvjerljiva Dora Bogdanović u ulozi najmlađe sestre – Marije Micike. Matea Grabić Ćaćić u ulozi Antonije Kassowitz Cvijić ima ozbiljno i zrelo pravo na veliku poliprostornu igru čak i kroz govore, Aljoša Čepl dostojno žonglira s dvjema ulogama zapletnih likova iz veće kulturne povijesti – Franje Kuhača i Milana Šenoe, Armin Ćatić također tako drži ton u okomici izvedbe dvojice – Gjure Eisenhutha i Franca Liszta, Petra Bernarda Blašković daje pokret i koncentraciju u također izvedbama više lica, a Ivana Soldo Čabraja erosno velikom odgodom njena sola sve do blizu kraja predstave ipak ulazi u ton negativiteta Kraja Genija, kad emocija postaje Velika Bol. Ljiljana Krička Mitrović, uz dvije role – Babe Klare i Grofice de Gibelli, ozbiljno humorizira i stilizira na oprječnim polovima, a Miroslav Čabraja, kao menadžer Abel Lukšić – ali i mimo toga, je još jednom „stejdžer“ iliti čuvar pozornice u naoko praznom periodu, pun britkih dizalica ukupnog tona i stanja odnosa.
Odlična kostimografija Barbare Bourek i suradnika Brune Osmanagića bila je nosiva kromatska veza ornamentnog tempa i elegancije. Skladatelj Tihomir Ranogajec je funkcionalizirao napetosti između glazbene zalihe Krežmina opusa i temeljne scenske glazbenosti samog ukupnog redateljičina koncepta.
Uz inspicijenta Eduarda Srčnika i šaptačicu Katarinu Miličević Drahotuski je neupitno istaknuti da su imali ispred sebe superkoncentriran ansambl, a tu njihova uloga može samo biti „rimujuća“, dostojna ukupne svježine. Scenski pokret je ovoj predstavi temelj ukupnoga koncepta prebačaja glazbe u scenu i njenu likovnu ekspresiju, kao instrument nadigravanja verbalnog, a to Dora Ruždjak Podolski i Selma Mehić znaju i znaju optimalno.
Roman, dramatizacija i predstava postavljaju Lik Genija u kontekst male i velike, dakle privatne ili obiteljske pa i intimne slike spram društvene sile i povijesti.
Važna predstava, koja našem kulturalnom svijetu u kojem su djeca sve manje u nama, replicira stripu Dubravka Matkovića u kojemu dječak na upit o stanju u školi odgovara da ne moraju više učit čitat a niti učit. Iz romantizma nam stiže, fascinantnom režijom Dore Ruždjak Podolski, scenski odsviran i boldiran trag iz vremena dizanja identiteta: koliko je uložiti u prirodu svojeg talenta.
Goran Rem
Izvor: T-portal,
Piše: Ljubomir Stanojević©
Iz Novog Sada stigla je tužna vijest: u Kliničkom centru u Novom Sadu, u 86 godini preminuo je redatelj Zoran Ristović. Mnogima – nepoznato ime. Pa i Osječanima, iako je ovdje režirao (1978-1981.). I to dobro.
Rođen je 1936. u Beogradu, diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, a kazališnu režiju, kao drugi studij, završio je u Zagrebu. Diplomsku predstavu „Zločin na kozjem otoku“ Uga Bettija, ostvario je 1963. godine u Zenici. I tamo – u tom Kazalištu – ostao je blizu 30 godina! Bio je redatelj, dramaturg, lektor, umjetnički voditelj… Dobitnik je Sterijinih nagrada za režiju i za dramaturški rad.
Kada sam, 1978. godine, postao ravnateljem Drame, pozvao sam tog samozatajnog umjetnika, na suradnju. „Pesma“ Oskara Daviča, „Vir“ Jure Franičevića Pločara te Euripidova „Medeja“ – bili su njegovi uratci na osječkoj pozornici. Osobito je ostala dojmljiva „Medeja“. O predstavi, čija je premijera bila 7. studenoga 1979., uvažena kazališna kritičarka Marija Grgičević (1929. – 2011.) zabilježila je u „Večernjem listu“:
„Izuzetno ambiciozan zadatak – predstavu Euripidove ‘Medeje’ – ostvarilo je Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku u režiji gosta Zorana Ristovića i scenografiji Radovana Marušića, s Ružicom Lorković u glavnoj ulozi, i to na vrlo promišljen i zanimljiv način.
Komorni oblik izvedbe odgovarao je i sadašnjim mogućnostima Drame HNK u Osijeku i karakteru tragedije vrlo bliske obiteljskoj drami, koja slika sasvim neherojski, svakidašnji život. Kraćenje teksta nije oštetilo ono najvrijednije – ulogu Medeje, jedinstvenu u dramskom stvaralaštvu po spoju žestoke strasti i najhladnije proračunatosti za koji je protagonistica našla bogatu skalu izraza, uključivši i akcente koji bi pristajali nekoj današnjoj brakorazvodnoj situaciji.
U Jazonu mladog Nenada Inđića imala je partnera koji u prvi tren fascinira izazovno drskom pojavom i izvanrednim glasom… Vrlo ugodno iznenađenje bila je mlada Ana Stanojević u ulozi Zbora, kojoj je režija povjerila i da poentira tu verziju ‘Medeje’ stihovima domu i tuđini, svojevrsnom molitvom protiv potucanja stranim svijetom, što je tragediji barbarke Medeje pojačalo aktualan prizvuk.
Osim suvremene protagonistice, režije koja je započela pomnim dramaturškim pripremama, te prijevoda Bratoljuba Klaića taj uspjeh osječke Drame omogućila je i scenografija. Njena zasljepljujuća bjelina, u koju će ući i bijelo odjeveni akteri, jedina podsjeća da je Medeja praunuka Sunca. Okrugli podij s elementom pokretnog zida asocira na prostor malen poput obiteljskog doma i otvoren prostranstvu.“
„Medeja“ 1979. ukazuje i na još jedan, začudni podatak: pune 43 godine na dramskom repertoaru HNK nema – Grkâ! O tome svakako valja, bar za budućnost, razmisliti. I to ne samo iz poštovanja kolijevke kazališta, zapadne civilizacije i sveopće kulture. Grčki nam dramatičari, naime – u suvremenom čitanju – i danas imaju što reći, itekako!
Potpisi ispod fotografija:
Ružica Lorković, Nenad Inđić i Ana Stanojević (stoji) u Ristovićevoj „Medeji“ na pozornici HNK u Osijeku. (Snimio: Rudolf Bartolović.)