Piše: Ljubomir Stanojević©
Ljeto je, već u najvećem zamahu i ovaj će Prisjet biti objavljen negdje u jesen kada – kako Rilke kaže – „tko je (sada) sâm, ostat će sâm, da sluša romon kiše, da bdije, čita, duga pisma piše, i luta po alejama, gdje dah jesenjeg vjetra suho lišće njiše“.
Ali sada smo još u toj ljetnoj „žeravici“ kada – kako je pokojni redatelj Marin Carić znao govoriti – nema ljepšega nego sjesti u hlad i pisati – prijateljima.
Tako, eto, žestoko vrućega osječkoga ljetnog dana napisah/nakucah par riječi prijatelju – glumcu Nenadu Inđiću u – Ameriku. O tome, kako je jedan drugi glumac – čuveni Zoran Radmilović (po kazivanju teatrologa Jovana Ćirilova) – već u samom početku karijere bio „osvježenje, a i više od toga, dar koji pobuđuje radoznalost… Uočili smo to jasno: stoji nekakav Zoran Radmilović, po godinama mlad a već zreo; nikada mlad na onaj plav i blag način bljedolikih prinčeva scene; u njemu je bilo nekakve dramatike već na prvom koraku“.
Zašto li me to podsjeća na Tebe? – upitah Inđića.
I eto odgovora – osječkoga (1975.-1984.) potom zeničkoga (1984.-1993.) glumca i ahasferskog lutaoca po nevremenu – od Berlina do Vancouvera (SAD).
„Zoran je Zoran, izvan kategorija“ – kaže Nenad. – „Ali znali smo i mi, ponekad, ‘ubosti’ poneku predstavu. Sjećam se Halasove (Augustin, 1945.-2009.; sve opaske u zagradama koje slijede – ovoga su autora) scene, kada je prao kristale sa lustera u KRALJEVSTVU NEBESKOM. Fenomenalno! Ili scene plesa Đoke Bosanca (Đorđe, 1948.-2006.) u MANDRAGOLI, koju je napravio uz pomoć Tončija Marinića (Antun, 1936.-2012.). Ili Ružice (Lorković, 1930.-2002.) u MEDEJI.
Ili moje, nikad zaboravljene Gite (Šerman-Kopljar, 1930.-2009.), najdivnije Mutter Courage ikad; ili Rade (Radoslava) Mrkšić u istoj predstavi. Ili Ice Tomljenovića (Ivan, 1923.-1996.) u ARMAGEDONU… Ili Ane (Bikić-Stanojević) u KAKO ZATUĆI PSINU… Ili svih onih mladih glumaca u dolasku (nabraja Lj. St.: Ivan Brkić/1960.-2015./; Dubravka Crnojević/Carić/; Velimir Čokljat, Slobodan Filipović, Jasna Kovačević/Odorčić/; Ljiljana Krička/Mitrović/; Damir Lončar; Darko Milas; Davor Panić; Mira Perić/Katić, Kraljik/; Vlasta Ramljak; Antonija Šmit/Anita Schmidt/ u SLIKAMA ŽALOSNIH DOŽIVLJAJA…
Inđić dalje nabraja zeničke kolege (i predstave): Dinu (Adnana) Palangića, Anu Đorđević, Radu (Radmilu) Preininger, Elvedina Avdića, Jakova Salaka… „I još puno više od toga. Ali stvari su – piše Nenad – bile postavljene kao da je sve izvan glavnih gradova – provincija i vukojebina…“.
I tu završava ovo „kratko pismo za dugo rastajanje“ (Handke). Nije „puno buke i bijesa“ (kako je to Inđić govorio u svojemu MACBETHU u Osijeku, 1980.) ali je – donekle – odsjaj onoga što je glumica (i znanstvenica) Dubravka Crnojević Carić zapisala:
„Kazalište omogućuje glumcima, redateljima ali i gledateljima, potragu za prostorima unutar/izvan sebe te pruža slobodu nesmetanog istraživanja i proširivanja granica svog identiteta“. (Gluma i identitet, Durieux 2008., str. 268)
Potpis ispod fotografije:
LJETNA KORESPONDENCIJA – mladi glumac Nenad Inđić, u osječkom angažmanu 1981.
Snimio: Rudolf Bartolović. (Arhiva HNK u Osijeku).
(uz odlazak Damira Bakovića)
Piše: Ljubomir Stanojević©
Iz Zagreba, gdje je po odlasku u mirovinu živio, stigla je tužna vijest: umro je, u 68. godini, Damir Baković, dugogodišnji operni solist HNK u Osijeku.
***
Umro je Crni Bob! Ne zamjerite: umro je izvrstan operni interpret sjajnih uloga Rossinija, Verdija, Puccinija, Zajca… na osječkoj pozornici. Pa ipak, Crnome Bobu iz Brittenova „Malog dimnjačara“ tako se… dječački radovao. Znao je da je to glazbeni igrokaz za mlade, za (novu) publiku… I za „stare“ – sa uspomenama.
Danas se sjećamo Damira!
Rođeni Osječanin, pjevanje je učio kod pedagogâ, Osječanke Božice Sitarić Miler, rumunjskog baritona (tada u angažmanu SNP-a u Novom Sadu) Octavia Enigarescua te zagrebačkog opernog prvaka Stojana Stojanova Gančeva.
U opernom zboru osječkog HNK angažiran je, najprije honorarno od sezone 1978./79., a od listopada 1981. za stalno. S iznimkom dviju sezona (1991.-93.) kada je bio član Zbora zagrebačke Opere, u rodnome Osijeku iznio je cijelu bogatu umjetničku karijeru, do odlaska u mirovinu koncem sezone 2020./21.
Ostvario je niz uloga basovskog faha. Po ocjeni ovog autora, pravi verdijanac: Ceprano i Sparafucile u „Rigolettu“, Ferando u „Trubaduru“, Doktor Grenville u „Traviati“, Urotnik Samuel i Tom u „Krabuljnom plesu“… Ne manje zanemarive bile su uloge u Puccinijevima „La bohème“ (Colline), „Tosca“ (Crkvenjak), „Madama Butterfly“ (Bonzo)… uloge u operama Mozarta („Figarov pir“ – Bartolo), Rossinija („Seviljski brijač“ – Fiorello), Bizeta („Carmen“ – Zuniga), Čajkovskoga („Evgenij Onjegin“ – Gremin), Smetane („Prodana nevjesta“ – Miha) – ali i Ivana pl. Zajca („Nikola Šubić Zrinjski“ – Alapić, Timoleon), Jakova Gotovca („Ero s onoga svijeta“ – Gazda Marko)…
Damir Baković ostvario je i brojne uloge u operetama („Barun Trenk“, „Vesela udovica“, „Kneginja čardaša“…), mjuziklima („My fair lady“, „Jalta, Jalta“, „Slavonska rapsodija“) – a nastupao je i u dramskim ulogama („Djevojka bez miraza“, „Gospoda Glembajevi“, „Kraljevo“, „Cyrano de Bergerac“).
Jedan ispunjen, umjetnički život „od komada“.
Potpis ispod fotografije:
Operni solist Damir Baković (1956.-2023.).
Arhiva HNK u Osijeku.
Piše: Ljubomir Stanojević©
Bio je odličan glumac i odličan čovjek, omiljen i voljen među kolegama i publikom.
***
Uoči međunarodnoga Dana kazališta 1996. prvak Drame HNK u Osijeku Ico Tomljenović odigrao je svoju malu ulogu bosanskoga vikara fra Nedića u Tomaševu ZLATOUSTOM. Glumac koji je preferirao uloge u djelima domaćih autora, neovisno jesu li bile velike ili male (on ih je sve stvarao velikima!), bio je rijedak profesionalac i predstava je za njega značila svetinju. Stoga, kada se samo dva dana kasnije nije pojavio uobičajenih sat vremena pred početak predstave (također ZLATOUSTI) – dok je njegova supruga Ružica Lorković, također dramska prvakinja, telefonirala da je hitno odvezen u bolnicu – nije slutilo na dobro. Ipak, nitko se nije nadao najgoremu.
A onda je, 30. ožujka 1996., stigla vijest da je hrvatski teatar ostao bez svoga velikog umjetnika: umro je, u 73. godini, Ico Tomljenović nakon što je gotovo puna četiri desetljeća proživio u ovome gradu i na ovoj pozornici, tumačeći onu zlatnu nisku stotine likova i tisuća predstava koje su gledale generacije Osječana. Recimo, posve uvjereni: gledali su ih sa zadovoljstvom!
Jedan život ne stane na ovaj ograničeni prostor, pak spomenimo samo osnovno: Ico Tomljenović rođen je u Sisku 7. studenoga 1923. godine, gdje je i otpočeo kazališnu avanturu kao glumac i scenograf. Nakon Siska odlazi u Požegu, gdje pored brojnih uloga i scenografija dobiva i prve režije, i poslije još jednog pokušaja povratka u Sisak napokon otkriva „teatar svojega života“ – prihvaća angažman u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku 1957. godine. I otada je, zajedno sa suprugom i poticajnom kolegicom Ružicom Lorković, ne samo stalni član ovoga Kazališta, već i uz taj teatar duboko i čvrsto emotivno vezan. Uostalom, samo ta vezanost može objasniti da je umjetnik otišao u mirovinu još godine 1981., a igrao je na ovim daskama, eto, doslovce do – svoje smrti.
Nabrajati (čak ni reprezentativne) značajne umjetnikove uloge – zaludan je posao. U tada recentnom osječkom repertoaru ostala je praznina u predstavama – pored već spomenute to su:, OSJEČKI KARUSEL (Miško, kočijaš gradskog tramvaja), BLJESAK ZLATNOG ZUBA (Nine, Mijin otac), SLAVONSKA JUDITA (Hansvurst)… A u bliskom su sjećanju i uloge koje je umjetnik (od)igrao, poput Jerka Pavletića (TENA), Stražara, Pendreka i Listonoše (CRKVENI MIŠ), Dake (POVRATAK). Ili pak one, prijeratne – Biskup u GLORIJI, Battista u KROĆENJU GOROPADNOSTI, Bukara u PREDSTAVI HAMLETA U SELU MRDUŠA DONJA, Pokojni Janko Savski u SABIRNOM CENTRU, Knurov u DJEVOJCI BEZ MIRAZA, Mister u PRIČAMA IZ BEČKE ŠUME, Kalabuškin u SAMOUBOJICI, sjajni Šima u SOKOLU (koji) GA NIJE VOLIO, Mereja u KALIGULI ili Ritmajstor Bramarbas u PUTU U RAJ.
Ico Tomljenović za ta je svoja ostvarenja postizao veliku zahvalnost publike i značajne nagrade i priznanja, od strukovnih nagrada Hrvatskoga društva dramskih umjetnika i Hrvatskoga društva kazališnih kritičara i teatrologa, do Nagrade Hrvatskog glumišta i onih HNK i Grada Osijeka. Ostat će upisan zlatnim slovima u povjesnicu osječkog Teatra kojemu je posvetio cijeli život i cijeloga sebe ugradio u njegovu današnju, zamjetnu solidnu umjetničku osnovicu.
Potpis ispod fotografije:
VELIKI DRAMSKI UMJETNIK – Ico Tomljenović (1923.-1996.)
Snimila: Roberta Balentović. (Arhiva HNK u Osijeku).
Piše: Ljubomir Stanojević©
Deseta je obljetnica odlaska uvaženoga književnika, dramaturga, kazališnog kritičara i teatrologa Igora Mrduljaša (Split, 9. kolovoza 1945. – Zagreb, 1. listopada 2013.). Pisao je o glumištu „uz koje je odrastao, živio i radio u njemu tri desetljeća… podsjećajući na dane poslove i ljude koji ne bi smjeli biti zaboravljeni… Iz jedino mogućega osobnog kuta i stajališta“ (zabilježeno u autorovoj Oproštajnoj kolumni, Hrvatsko slovo, Zagreb, 19. srpnja 2013.).
Igor Mrduljaš dobitnik je Demetrove nagrade za životno djelo Hrvatskoga društva kazališnih kritičara i teatrologa. Bio je prijatelj i suradnik lista HNK u Osijeku „Kazalište“ te kasnijih izdanja naše kazališne kuće. U sjećanje na Igora, objavljujem svoj nekrolog iz Hrvatskoga slova (Zagreb, 18. listopada 2013.):
***
Imam potrebu, i silnu želju da napišem nekoliko redaka o pokojnom kolegi i kazališnom prijatelju Igoru Mrduljašu. Znajući istodobno, da su sve riječi zaludne, i da će tek emocija i spoznaja o jednom bogatom i sadržajnom životu biti i jača i sve prisutnija u tišini (sjećanja).
Igora sam upoznao 1970. kao – suradnika. U petome broju „Kazališta ’70“, tadašnje „revije za scensko-muzičku kulturu“ (tiskovina, u nakladi HNK u Osijeku i pod mojim uredništvom, izlazila – u različitom obličju – od 1965. do 1981. godine) javio se, pored dotadašnjeg „starog“ suradnika iz Rijeke Ivana Floda, i mladi 25-godišnjak – Igor Mrduljaš. U svojem kazališnom pismu iz Rijeke, naslovljenom „Nevolje jednoga kazališta“, briljantni kritičar je ustvrdio: „Čvrstoća i nepokolebljivost u istrajavanju su jedini uvjeti za opstanak (ansambla.)“ Kao da je to bio leitmotiv sveukupnog Igorova kritičarskog i teatrološkog rada: čvrstoća i nepokolebljivost u istrajavanju…
Kakav je bio stručnjak takav je bio i čovjek: gospodin! Znao je prepoznati iskrenost i istinitost, i toj se strani bespogovorno opredjeljivao. Surađivali smo drugo i dobro: posljednji put pristao je biti gostom-urednikom programne knjižice predstave „Zastave, barjaci, stjegovi“ Mire Međimorca, kojom je osječki HNK, u režiji Georgija Para, 2007. obilježio 100. obljetnicu postojanja. Knjižica bijaše napisana i uređena uzorno, decentno i znalački. U tiskovinama koje sam pak ja uređivao, kao gost – u osječkome Dječjem kazalištu – često sam, s razlogom i opravdanjem citirao upravo Igora. Uz sveopće dobro prihvaćanje. Surađivali smo i u Hrvatskome društvu kazališnih kritičara i teatrologa obostrano se cijeneći i poštujući.
Dakako, zahvaljujući Igoru i ja sam postao njegovim suradnikom – Hrvatskoga slova, pa i drugih tiskovina („LuTka“). U vrijeme kada se o (ne)poćudnosti brinulo na mnogim stranama, Igor i „Slovo“ otvorili su mi stranice i ja sam dobar dio svoje kazališne publicistike objelodanio upravo u tom uglednom kulturnom tjedniku na (nadam se) obostrano zadovoljstvo. Hvala Igoru i hvala Hrvatskome slovu.
Danas, kada Igora više nema, osjećam se njegovim ne samo trajnim poštovateljem već i dužnikom. I siguran sam – da to nisam samo ja. Sjećajući se zajedničkih kazališnih uvjerenja, zajedničke ostrašćenosti za taj neuhvatljivi „život dvosatni“ i sve što ga čini, dovodi do njega i potom traje… mislim na Igora Mrduljaša, zaljubljenika, koji je teatar, kao popudbinu, ponio sa sobom. U daleke, a možda bliske, čudne i nepoznate svjetove…
Potpis ispod fotografije:
Naš kazališni prijatelj – IGOR MRDULJAŠ (1945.-2013.)
Piše: Ljubomir Stanojević©
Iz usustavljenoga pregleda repertoarâ HNK („Kazališne tradicije grada Osijeka“, repertoar 1907. – 1983., priredio Branko Mešeg; HNK u Osijeku, 1984.) uočljiv je – za današnje pojmove – frapantan broj premijera te sezone, prije 100 godina: čak 36. I da se odmah razumijemo: nisu to bile „predstavice“. Nedostatak prostora – a valjalo bi ih sve nabrojiti – dopušta tek apostrofiranje najvažnijih.
To su – u Drami: Calderónova „Večera kralja Baltazara“, Molièreov „Umišljeni bolesnik“, Hoffmannova „Elektra“, Tolstojev „Živi leš“, Strindbergova „Lomača“, Sardouova „Madame Sans-Gêne“, Shawov „Zanat gđe Warren“; od domaćih – već spomenuti Vojnovićev „Ekvinocij“, Nušićeve „Sumnjivo lice“ i „Protekcija“, Ivakićeva „Majstorica Ruža“, Strozzijev „Zrinski“, Donadinijeva „Gogoljeva smrt“ i Begovićev „Čičak“.
Opera je izvodila Offenbachove „Hoffmannove priče“, Massenetov „Werther“, Verdijevu „Aidu“ i bezbroj opereta Kálmána („Jesenje vježbe“), Lehára („Frasquita“, „Grof Luksemburški“, „Ševa“) i Lea Falla („Madame Pompadour“ i „Stambulska ruža“).
Kako je to bilo moguće tada? – osnovano je zapitati se. I uz broj od 253 predstave u Osijeku (iz Mucićeva navoda u ranijem Prisjetu) te uz gostovanja. Čak i uz podatak da je sezona trajala od 6. rujna 1923. do (čak) 17 kolovoza (?!) 1924.
Da, kako je to bilo moguće…?!
Potpis ispod fotografije:
Opera Richarda Wagnera „Ukleti Holandez“ iz 1923. (Arhiva HNK u Osijeku)