Piše: Ljubomir Stanojević©
Solisti Opere HNK u 1952./53. bili su tenori Franjo Klokočki, Sergije Foretić i Vlado Rakovec, baritoni Ivan Feher i Nikola Stanković, basi Feliks Ajh i Milan Štagljar. Operetni tenor (imao je važan status u recepciji publike!) bio je Bogdan Jovičin.
Solistice bile su sopranistice Zdenka Rubinštajn, Katarina Sudarević-Đulić, Mica Glavačević i Marija (Mary) Beniš-Barabaš; mezzosopranistice Olga Kocijančić i Danica Bižić; altistica Slavica Pfaff. Honorarna članica, poglavito u Opereti, bila je mlada Gita Šerman.
Evo i članova opernog Zbora, često i s malim, srednjim pa čak i velikim ulogama (i to ne samo u glazbenim – opera i opereta – nego i u dramskim predstavama, kadikad čak i u baletu!).
To su: Ivan Cezner (ujedno i dugogodišnji operni inspicijent), Radomir Gudelj, Adam Jožef, Franjo Kusik, Ivica Ladić, Adam Levang (potonja dvojica dojmljivi interpreti brojnih operetnih uloga, a Levang i opernih i dramskih), Slavko Lukman, Ljubo Ojdanić (čuveni harmonikaš iz partizanskog kazališta KNOS-a), Edo Rigler, Petar Seligman, Savo Terzić, Milan Udović, Dušan Vuković i Ratko Žura.
Zboristice bile su: Slava Benić, Tinka Bošković-Stahuljak, Slavica Dopša, Jelisava Duboković, Tonka Dusparić (dugogodišnja arhivarka i tajnica u Operi), Hermina Fric, Ana Giriček, najdugovječnija zaljubljenica u teatar Katica Grgačević; Katica Horvat, Zlata Jakob, Zdenka Kelek, Jelka Kusik, Slava Lajnauer, Josipa Makarčuk, Slavica Marin (također iz KNOS-a, poslije postala kazališna garderobijerka) i Malvina Najman.
Balet je, uz Stjepana (Štefana) Suhyja (i kao plesača) imao temeljni oslonac u solo plesačici Argene Savin. Bile su tu još i Jelena Suhy, Elza Sarka, Mirjana Šantak (kasnije postat će istaknuta glumica-lutkar); „ugovorne“ članice Baleta Štefica Heler (najstarija i najdulje aktivna osječka balerina, pristupila je osječkom Kazalištu 1949. god. sa nepunih 13 godina; koreografkinja i baletna pedagoginja) i Eugenija Poljakov, te honorarne članice Branka Loparac i Magda Perči.
Zanimljivo, u Baletu je tada – kao prva njezina vokacija – plesala i operetna i operna pjevačica Zorica Barač (kasnije Pintarić). Slično se dogodilo i s – tada baletnim plesačem Ratkom Petkovićem, koji će postati istaknutim dramskim glumcem, prvo u osječkom HNK-u potom u sarajevskom Narodnom pozorištu.
Plesač Josip (Joža) Komljenović postat će poznat u Osijeku i u Rijeci, osobito kao koreograf. A najistaknutije plesačko ime – tada kao „ugovorni“ član osječkog Baleta – zacijelo je Antun Marinić, kasniji baletni prvak sarajevskog Narodnog pozorišta, koreograf, redatelj i baletni ravnatelj, pedagog.
Plesači bili su još: Mladen Gojanović, „ugovorni“ Đorđe Ivančević i Josip Bušelić te honorarci Slavko Matekalo, Josip Sabo (kasniji dugogodišnji šef maskersko-vlasuljarske radionice HNK) i Zvonko Štern.
Spomenimo još i pomoćno umjetničko osoblje iza scene; korepetitora Baleta Edu Klajna, inspicijenta i pomoćnika korepetitora Opere Marijana Kristića, opernu suflerku Tonku Vukas, dva dramska inspicijenta Dragana Modica i Samuela Đurakovića i dramske suflerke Bosu Đurković i Ankicu Aparac.
Sljedeće kazališne sezone (1953./54.), ponovno uz 21 premijeru i čak 29 repriznih naslova, Kazalištu će pristupiti novoangažirani umjetnici. To su, u Drami: Mirko Bulović, Dušan Đorđević, Branko Rabat i Radoslav Simić, a u Operi: Atila Bauer, Regina Čanić Jambrošić, Augusta Janeček, Ružica Salma i Almas Tudaković te značajni i ugledni dirigent, Karlo Radinger.
Eto, tako je nekada bilo…
*Posuđeno od Božidara Violića
Potpis ispod fotografije:
Nikola Stanković (Pomet) i Franjo Klokočki (Ugo Tudeško) u komičnoj operi „Pomet“ Ive Lhotke-Kalinskog. Dirigent: Dragutin Savin. Redatelj: Ivan Marton. Premijera: 28 lipnja 1951. (Studio Szege, Osijek)
Piše: Ljubomir Stanojević©
U prošlome smo Prisjetu ostavili (nadam se dojmljiv) spomen na repertoar i ustroj našega Kazališta od prije 70 godina (sezona 1952./53.).
Tko su, međutim, sudionici te kazališne „bajke“: 24 premijerna i 15 repriznih naslova – u jednoj sezoni? Svakako su zaslužili spomen njihovih imena. Tim prije, što su iz (kazališnih) lica prešli u – sjene.
Pa, pođimo redom.
Upravu Kazališta već smo bili spomenuli: intendanta Hinka Tomašića (1946.-1956.), glavnoga tajnika (taj je naziv kasnije promijenjen u „pomoćnik intendanta“) Ivana Zrinušića (intendant 1961.-1967.), direktora Opere Lava Mirskog (intendant 1956.-1961.), v.d. direktora Drame Branka Mešega (intendant 1973.-1981.) i tehničkog direktora Ivana Šubarića.
Vodeće umjetničko osoblje – redatelji, dirigenti, koreografi te scenografi (kostimografa nije bilo; u to se vrijeme kazališnoga siromaštva, ali i povijesnoga nasljeđa svrsishodno koristio kazališni fundus – po naputku redatelja i odbiru šefa krojačnice) bili su: Emil Karásek, Ivan Marton, Branko Mešeg i Milan Štagljar. Karásek je režirao isključivo u Drami, a Štagljar (operni pjevač) u Operi.
Dirigent i (i operni) redatelj bio je Dragutin Savin, a drugi dirigent – Vladimir Kobler (koji će naslijediti Mirskoga kao direktor Opere; kao što će, poslije, njega naslijediti Dragutin Savin).
Koreograf, šef Baleta i pedagog bio je Stjepan Suhy, druga je koreografkinja bila Argene Savin (ujedno solo-plesačica). Jedini, dugogodišnji, i rekao bih, postojani scenograf (sve do mirovine) u osječkom Kazalištu bio je Eduard Griner.
Administraciju činili su: Viktor Detling, šef računovodstva; Josip Adamček, knjigovođa (kasnije će postati šefom; otac je, inače, solista-oboista opernog orkestra, pokojnog Vladimira Adamčeka i djed današnjeg opernog solista, Roberta Adamčeka) i Mladen Sladović, blagajnik.
Troje kancelarijskih referenata bili su: Nada Murat, Vikica Valentić i Grujo Milovanović. Vikica Valentić (udana Manhalter) postat će glavnom tajnicom (pom. intendanta), a kada je preselila u Zagreb i postala tajnicom akademika Marijana Matkovića njenu će funkciju preuzeti – Nada Murat (kasnija dugogodišnja redateljica, pom. intendanta i v.d. intendantica 1968. i 1972.). Albina Lazarini bila je blagajnica dnevne blagajne (prodaja kazališnih ulaznica).
Drama osječkog Kazališta 1952./53. brojila je 22 glumca, od kojih su tri (tada već u mirovini) bili tzv. „ugovorni članovi“. Evo njihovih imena: Luka Aparac (intendatnt HNK 1968.-1972.), Slobodan Aćimović, Petar Dobrić (sin poznatijeg, Stjepana), Zvonimir Đukes, Zlatko Fajt, Franjo Fruk, Jaša Luić, Aleksandar i Miodrag Gavrilović, Milorad Margetić, Ivan Radonić, Mira Brlek Marton, Eliza Dobrić Benčina, Ljerka Boroša, Zorka Festetić, Mira Gavrilović, Mara Leović, Ines Mešeg, Kaja Pišpek Grganović te već spomenuta tri „ugovorna člana“ Stjepan Dobrić, Eugen Petrović i Mica Gavrilović – doista bardovi (ne samo osječke) scene.
Njihovi kazališni putovi – osim onih koji su tu stalno ostali, do mirovine – vodili su dalje u Zagreb, Rijeku, Beograd, Sarajevo, Niš…
(Nastavlja se)
*Posuđeno od Božidara Violića
Potpis ispod fotografije:
Ines Mešeg (kasnije Fančović) i Franjo Fruk u Begovićevu „Bez trećega“. Redatelj: Branko Mešeg. Premijera: 25. listopada 1952. (Studio Szege, Osijek)
Piše: Ljubomir Stanojević©
Pisati mi je starome kazalištu, našem, osječkom. Ne samo iz sentimentalnih razloga. Današnjem čitatelju ovih zapisaka podatci koje ću navesti zvučat će kao – znanstvena fantastika. A odnose se na repertoarni kvantum dok je broj zaposlenika približno – jednak. Broj izvedenih predstava u sezoni mogao bi izazvati nevjericu pa o tome, ovaj put, neću.
Sezona je 1952./53.
Hinko Tomašić intendant je (tada) Narodnog kazališta Osijek, Ivan Zrinušić je glavni tajnik, a Lav Mirski direktor Opere. Začudo: direktor Drame nije naveden. Valjda, jer je redatelj Branko Mešeg obnašao u dužnost u V.D. statusu. Tehnički direktor je Ivan Šubarić. I to je ujedno – Uprava HNK.
Redatelja, dirigenata, scenografa, koreografa (svi su u stalnom radnom odnosu) ukupno je deset. Administracija broji sedam članova (šef računovodstva, knjigovođa, blagajnik, tri kancelarijska referenta i jedna blagajnica dnevne blagajne). Drama ima 19 članova i tri „ugovorna člana“, dakle ukupno 22. Opera ima 15 solista i jednog honorarnog člana (to je Gita Šerman). Od 47 članova opernog orkestra šest su (honorarni) vojni muzičari, još četiri honorarci i jedan volonter (Ivo Fajt, otac naše balerine Zrinke Stilinović). Članova opernog zbora je trideset. Zanimljiv je Balet: ima ukupno 18 članova od kojih su osam u stalnom radnom odnosu, pet su ugovorni članovi, a sljedećih pet honorarci. Broj korepetitora, suflera i inspicijenata je sedam.
Tehnika (proizvodna, scenska, održavanje) broji 34 člana – jedan je ugovorni. Uz majstora pozornice Ivana Škoru sedam je dekoratera (i tri rekvizitera), krojačnica ima (zajedno sa šefom Lujom Oberndorfom) pet krojača plus dvije garderobijerke, dok je uz šefa rasvjete Svetozara Rukavinu još samo – jedan električar. U vlasuljarnici je (zajedno sa šefom Mijom Špajhom) troje (od kojih je masker, Franjo Sigmund „ugovorni član“). Tu su na popisu osoblja još po jedan stolar, soboslikar, bravar (ujedno i ložač), četiri čistačice, pralja, plakater i kaširer. Kazalište ima jedanaest biljetera i tri portira.
Što je taj umjetnički, administrativni i tehnički pogon proizveo u sezoni 1952./53.? – Pa, eto: „samo“ 20 premijera (24 naslova), uz postojećih 15 repriza. Ukupno 39 naslova podijeljenih na Dramu, Operu, Operetu i Balet.
„Zlatarovo zlato“ (A. Šenoa), „Nevidljivi okovi“ (H. Kovalova / J. Tristan), „Diogeneš“ (T. Brezovački), „Bez trećega“ (M. Begović), „Nora“ (H. Ibsen), „Inoče“ (J. Ivakić), „Čvor“ (P. Petrović Pecija), „Osuđenici“ (E. Šinko), „Tri lopova“ (U. Notari), „Porodica Blo“ (Lj. Bobić), „U agoniji“ (M. Krleža), „Svadba Krečinskoga“ (A. V. Suhovo-Kobylin) i „Majka“ (A. Muratbegović) popis je dramskih premijera. Hatzeov „Povratak“, „Pagliacci“ (R. Leoncavallo), „Suzanina tajna“ (E. Wolf-Ferrari), „Vesele žene Windsorske“ (O. Nicolai) i „Aida“ (G.Verdi) operni su premijerni naslovi. Opereta premijerno izvodi „Groficu Maricu“ (E. Kálmán) i „Malu Floramye“ (I. Tijardović) a Balet „Šeherezadu“ (N. A. Rimski-Korsakov), „Danse Macabre“ (C. Saint-Saëns), „Čovjek i kob“ (na glazbu Pete simfonije P. I. Čajkovskog) te „Polovjecke plesove“ (A. P. Borodin).
Dakako, tu je još – i reprizni repertoar. U Drami: „Hasanaginica“ (M. Ogrizović) i „Mećava“ (P. Budak) te u Operi: „Nikola Šubić Zrinjski“ (I. Zajc), „Ero s onoga svijeta“ (J. Gotovac), „Pomet“ (I. Lhotka-Kalinski), „Prodana nevjesta“ (B. Smetana), „Rigoletto“ (G. Verdi), „Madame Butterfly“, „La bohème“ i „Tosca“ (G. Puccini), „Carmen“ (G. Bizet) i „Ljubavni napitak“ (G. Donizetti). Opereta reprizira „Baruna Ciganina“ (J. Strauss) i „Zemlju smiješka“ (F. Lehár), a Balet prošlosezonski „Baletni divertissement“.
Nije utješno, ali toliki repertoar brojčano danas nema ni jedno kazalište (uključivo i središnji nacionalni HNK u Zagrebu). Nastalo je neko drugo vrijeme; uz nove tehničke mogućnosti sve je u kazalištima postalo složenije, o financijskim uvjetima da i ne govorimo. Je li današnja publika u nezavidnijoj situaciji od one od prije više od pola stoljeća? Pa, sigurno da jest. Jer potreba za bogatim, repertoarno raznovrsnim i kvalitetnim kazalištem i dalje je ostala: u to ne treba sumnjati!
Potpis ispod fotografije:
Branko Šenoa (1879. – 1939.), Kazalište (akvarel, 1917.)
Aca Gavrilović, jedan od dostojnih nasljednika naše velike glumačke klase Fijana, Borštnika, Freudenreicha, Mandrovića i drugih, rodio se u Pančevu 1880. godine od seljačkih roditelja. Ne završivši srednju školu, stupio je u glumačku družinu Dimitrija Nišlića, s kojom putuje po Bosni, gdje i sam jedno vrijeme vodi vlastitu družinu. Kao ni jedan od upravnika do tada, on u svojoj družini dijeli zaradu na jednake dijelove.
Iz Bosne je Gavrilović krenuo Istrom i Dalmacijom, te stupa u družinu glasovitog glumca P. Rucovića, ali ju je ubrzo napustio i na poziv dr. Nikole Andrića doputovao u Zagreb, da potpiše ugovor za novootvoreno Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku. Bilo je to 1907. godine, kada je Aca Gavrilović već bio zreo umjetnik, poznat širom Hrvatske, Bosne, Dalmacije i Istre. U Zagrebu Gavrilović pomaže Nikoli Andriću u izboru ostalih članova prvoga osječkog ansambla, jer on je poznavao sve tadašnje putujuće glumce.
Kao član osječkoga kazališta nastupa već na prvoj svečanoj predstavi u Varaždinu, a već sutradan, 4. listopada, igra glavnu ulogu u Sardouovoj „Fedori“. Od tada pa sve do svoje smrti on je stup osječkog kazališta. Drugarstvo, koje je ispoljavao još kao upravnik vlastite putujuće družine, dolazi do punog izraza u osječkom kazalištu, koje je 1909. godine došlo u krizu, te uprava nije mogla isplatiti ni plaće. Gavrilović uzima cijelu družinu na svoju odgovornost i polazi s njom u Karlovac i Dubrovnik. Svi su bili zadovoljni. Kazalište je bilo spašeno, samo je Aca Gavrilović bio lakši za cijelu svoju ušteđevinu od 11.000 Kruna, što je u ono vrijeme predstavljalo pravi imetak.
A. Gavrilović je u nekoliko navrata bio angažiran i u Zagrebu i u Beogradu, odlazio je i u Ameriku, ali se uvijek vraćao u Osijek, gdje je proslavio nekoliko jubileja: 20-godišnjicu, 25-godišnjicu, 30-godišnjicu, 35-godišnjicu, 40-godišnjicu i 45-godišnjicu umjetničkog rada. Za to vrijeme igrao je u preko 150 komada i imao preko 4.000 nastupa. Kao redatelj postavio je 139. premijera.
Vršio je dužnost upravnika osječkoga kazališta 1934. i 1936. godine, a direkor drame bio je od 1936. do 1940. godine
Umro je 22. srpnja 1944.
(Spomen knjiga o 50. godišnjici Narodnog kazališta u Osijeku 1907. – 1957.)
Odabrao: Ljubomir Stanojević
Piše: Ljubomir Stanojević©
Eto, godine prolaze, i desetljeća. Kazališna i ona druga. Prolaze, odlaze mnogi (dragocjeni) ljudi. Kazalište ostaje… I opstaje!
Na početku još jedne, nove kazališne sezone, i poslije napisanih/objavljenih sedamdesetak Prisjetâ, eto maloga sabira. Zbroja.
Što su Prisjeti?
Kada sam davne 1965. godine, zajedno s tadašnjim intendantom Ivom Zrinušićem, utemeljio – i počeo uređivati „list osječkog Narodnog kazališta“, „Kazalište“ – znao sam da smisao i temeljna uređivačka odrednica mora (i jedino može!) biti: ljubav. Ljubav za te čudne i drage ljude koji žive posve neuobičajen život; za njihove uratke koji se zovu – predstave. Ljubav za onu gospodu u kazališnom gledalištu (za mene je gospodin, bez obzira je li to učenik koji širokih očiju dolazi u Teatar, ili već sjedokosi dugogodišnji zaljubljenik) koja iz večeri u večer pune, često i neudobno (1975.–1985.) i (1991.–1995.) gledalište zadovoljavajući svoje „potrebe“ za umjetničkim činom. Za susretanjem – rekao bih – sa samima sobom!
Godina 1965. bila je davno. Nema više ni Zrinušića ni Branka Mešega, ni Elize Dobrić ni Ankice i Luke Aparca… nema Ines Fančovič ni Ele ni Radeta Špicmilera, ni Branke Galić, Velimira Zgrablića, Isidora Munjina… Neki ranije, neki kasnije, napustili su nas dramaturg (kasnije akademik) Dubravko Jelčić, slikar Vladimir Džanko, glumac Nenad Šegvić i operni pjevači Ljiljana i Almas Tudaković… Ivan Feher i njegova talentirana (kći), glumica Tatjana… I toliki, i toliki…
Prisjeti hoće podsjetiti na njih. Ni „Kazališta“ već odavno nema (kasniji jedan pokušaj s izdavanjem „Osječke pozornice“ bio je kratka vijeka, ponajviše zahvaljujući pretjeranoj pragmatičnosti pa i, nepotrebnom, političkom svrstavanju uz recentne arbitre!). Tako su – godinama kasnije, zahvaljujući intendantici Draženi Vrselji (a na poticaj dragocjene osječke „kulturnjakinje“ Ljerke Hedl) – nastali Prisjeti. S onom misli o velikoj Ljubavi iz 1965. Kolika će njihova objava na internet stranici HNK trajati – to najmanje ovisi o ovom autoru. Koji to – ponovimo opet – radi pro bono. Jer – Ljubav – se ne prodaje!
Kada bih htio parafrazirati Hölderlina („čemu pjesnici u oskudnom vremenu“), „prisjetio“ bih se davnog pisama povijesno značajne redateljice HNK Nade Murat: „A naše Kazalište, osječko… živjet će vječno!“ „Ono što traje zasnivaju pjesnici“ posljednji je stih Hölderlinove himne „Andenken“ (Spomen). I Kazalište, u svojoj (vremenskoj) efemernosti i žestokim trajnim učincima.
Što su, dakle, Prisjeti?
Prisjeti su – San. San o sreći!
Potpis ispod fotografije:
Kazališni publicist Ljubomir Stanojević, profesionalno u HNK–u 1967. – 2010.; svojedobni voditelj Informativnog centra HNK, urednik „Kazališta“, direktor Drame i pomoćnik intendanta HNK.