Piše: Ljubomir Stanojević©
U Zagrebu je, 20. studenoga, u 88. godini umro maestro Antun Petrušić. Dirigent, skladatelj, sveučilišni profesor, glazbeni publicist, neumorni kazališni organizator. I – sa svojih 27 godina provedenih u Osijeku – neporecivi stup ove kazališne kuće kojoj je – zajedno sa suprugom Šteficom, prvakinjom Osječke opere – podario svoje životne i umjetničke zanose.
Biografija uglednika zahtijevala bi prostor kojeg nemamo. Stoga objavljujemo „kazališnu iskricu“ ovoga autora, publiciranu u prigodnoj knjižici uz 70. rođendan i 45. obljetnicu umjetničkog i pedagoškog rada maestra Petrušića (27. svibnja 2005.), uz predstavu jednoočinki „Suzanina tajna“ E. Wolf-Ferrarija i Puccinijev „Gianni Schicchi“, kojom je maestro obilježio svoje jubileje.
Bio je to njegov posljednji nastup u Osijeku!
***
Nije Dubrovnik više izuzetak, proljeće je došlo i u naše, panonske prostore, valjalo bi proljetovati… U prostoriji blagajne HNK, u kojoj je nekad bio Informativni centar (pak sam tamo i doslovce, godinama, bio zatvoren!) susrećem jednu Gordanu, bivšu našu biljeterku (sada dipl. ek.), bivšu našu Osječanku – za čudo – sada Dubrovkinju. U vrijeme kada sam ja bježao moru nju je sjeta vukla Osijeku, ja sam gledao dubrovačke predstave, ona osječke. Spominjemo se, starih dana…
A sva je prilika da će mi se to, ubuduće, dogoditi i za neka slučajna i iznenadna susreta, u Zagrebu ili gdje drugdje, s maestrom Antunom Petrušićem, još punih pet dana (!) dirigentom Osječke opere. Koliko god ne mogu reći da sam bio prisan dugih godina zajedničkoga kazališnog staža, s Tončijem Petrušićem, ipak proradi sentiment pri susretu s oznakom „oproštajne predstave“. Kako li je tek njemu, poslije gotovo dvadeset i osam godina otkako je, sasvim mlad, došao u ovaj grad, s početka za profesora u Muzičkoj školi, a od ’63. za stalnoga dirigenta Opere HNK?!
I koliko god odlazak u veći grad, jači muzički centar i veće kazalište (Opera HNK u Zagrebu) može značiti profesionalni profit, ipak – valja (se) zapitati; neće li Tončiju nedostajati sve ono što ga je tolike godine vezivalo uz Osijek, a to znači – uz osječko Kazalište? One male muke i veliki problemi, one silne premijere koje su dva mlada dirigenta (drugi je bio Željko Miler, direktor Osječke opere) godinama iznosili „na svojim leđima“…?! Ljudi na koje je navikao, i koji su svikli s njim? Bitka za svaku predstavu, za publiku, za dostojanstvo poziva što je, u manjoj sredini, pokatkad i na vjetrometini nerazumijevanja?
Adio, Maestro (još sam u dubrovačkim sanjama svojim), pljeskat ću Ti na pedesetom „Zrinjskom“ večeras. Tvojoj oficijelno „posljednjoj kazališnoj predstavi“ u Osijeku. Do neke nove zgode, negdje, jednom…
I dok se Antun Petrušić sprema Zagrebu, jedan sada mlad dirigent vrijedno radi s ansamblom Osječke opere – Šostakovičevu komičnu operu „Nos“ (prema Gogoljevoj noveli). Maestro Maksimilijan Cenčić. Radi – kako ansambl kaže – pouzdano, stručno, s uvjerenjem i žarom. Primjereno svojim godinama, ambicijama, želji da jednu „čudnu partituru“ iskaže na način koji, nužno, hoće biti prihvatljiv, hoće biti – dobra predstava. I gle čuda: isto onako, kako je ansambl Osječke opere šezdesetih, zdušno prihvatio dva mlada dirigenta koji su u Osijeku htjeli mijenjati operni svijet (a dosta su u tome i uspjeli – sjetimo se samo njihovih kvalitetnih interpretacija u eri „komorne orijentacije“ Osječke opere!), takvu podršku sada ima mladi maestro Cenčić.
Zato bih rekao da Osijek ima i kazališnu svoju dušu, dobrotu i ne zaludnu svoju širinu. Valja je samo, s jednakim ulogom, prihvatiti.
Novopečena Dubrovkinja Gordana to sigurno zna.
24.2.1989.
Piše: Ljubomir Stanojević©
Ime dirigenta Karla Radingera (Zagreb, 1906. – Split, 1971.) dvostruko mi je blisko: bio je otac drage moje gimnazijske kolegice i prijateljice Meri Radinger ali, prije toga: bio je dirigent onoga niza opereta 50-ih godina u osječkom HNK-u koje su, u poslijeratnom razdoblju, vraćale „štih“ građanskoga. Pa je i publika hrlila na predstave. I uživala. Doista uživala, kao rijetko kada.
Maestro Radinger još mi je po nečemu blizak. Bio je Židov, koji je za vrijeme NDH nosio židovski znak, bio uhićen i određen za deportaciju. Uspio je pobjeći i ilegalno živjeti u Zagrebu. Igor Mrduljaš će u svojoj važnoj knjizi „Zagrebački cabaret“ obznaniti kako je „Židov Radinger svirao (klavir) iza zastora…“. Da ne bi bio viđen. Bio je, inače, vrsni pijanist (sa završenom Muzičkom akademijom, a kao dirigent usavršavao se u Beču kod Emmericha Kálmána).Bio je i pionir jazz-a u Zagrebu.
U Osijek maestro Radinger došao je 1953. i, za četiri osječke „sezone“, glazbeno je postavio i dirigirao 12 naslova. Uz jednoga „Zrinjskog“ (uz redatelja Ivana Martona, scenografa Eduarda Grinera i koreografkinju Argene Savin) i jedan balet (F. Lhotka, „Đavo u selu“; dirigirao u alternaciji s Lavom Mirskim, koreograf i redatelj bio je Stjepan Suhi, scenograf Dragutin Savin a kostimografkinja Inge Kostinčer-Bregovac) sve ostale Radingerove postave bile su operete!
Nabrojimo ih redom: E. Kálmán, „Bajadera“; Stjepan Stepanov, „La Conchita“; O. Strauss, „Terezina“; E. Kálmán, „Sylva – kneginja čardaša“; I. Tijardović, „Mala Floramye“; F. Lehár „Vesela udovica“; J. Strauss, „Šišmiš“; F. Lehár, „Ševa“, I. Tijardović, „Spli’ski akvarel“ i F. Lehár, „Zemlja smiješka“.
Tim je repertoarom, dakako, maestro Radinger stekao iznimnu popularnost kod osječke kazališne javnosti. Je li, međutim, dirigent bio sretan u Osijeku? – Teško je zaključiti. Iz njegova Dnevnika (kći Meri Radinger, dugogodišnja knjižničarka NSK u Zagrebu očeve je arhivalije ustupila osječkom HNK-u) navodimo:
„14.XII.1956.- 10: svi soli, ‘Akvarel’
Pokus nije održan, jer sam ga propustio. Po dolasku u kazalište primio sam od Stambene uprave nalog za deložaciju, koja se imade izvršiti u roku od 24 sata.Bio sam strašno uzbuđen radi toga i psihički nesposoban za rad tim više, što je bilo neophodno potrebno da BEZUVJETNO još u toku prijepodneva nešto poduzmem, da ne zakasnim obzirom na kratki rok (24 sata). Iz tog razloga nisam bio u stanju pokus održati.“
Pripomenimo: i premijera „Spli’skoga akvarela“ (19. siječnja 1957.; redatelj Ivan Marton, scenograf Eduard Griner, koreograf Stjepan Suhi) – kao i sve ranije – odlično je prošla. Kao i ona, posljednja, Lehárova „Zemlja smiješka“ (redatelj Eugen Petrović, scenograf Eduard Griner, koreografkinja Argene Savin – 6. veljače 1957.).
Krajem te sezone (1956./57.) maestro Radinger napustio je Osijek. Zauvijek. Otišao je u splitski angažman – do 1964. godine, kada je umirovljen.
U Splitu je i umro, uoči Nove godine 1972., u 66. godini života.
Potpis ispod fotografije:
Dirigent Karlo Radinger (1906. – 1971.)
Piše: Ljubomir Stanojević©
Propusti se događaju. Svima. A ovaj autor posebni je „cjepidlaka“ kada to uoči. Kod drugih. Sada se to i – njemu dogodilo. Pa je red – uz ispriku – to i kazati.
Riječ je o slijedećem:
U tekstu OSJEČKO DESETLJEĆE (Kazališni prisjeti, 27. listopada 2022.) ukazali smo da je nedavno preminula, jedna od najznačajnijih likovnih umjetnica a svakako najveća majstorica tapiserije na ovim prostorima – Jagoda Buić (Wuttke) kao mlada umjetnica, od 1962. (tada je imala 32 godine) do 1970. bila eminentna suradnica osječkog HNK: scenografkinja i kostimografkinja.
U tom razdoblju na osječkoj je pozornici opremila čak 21 naslov, samo dva kostimografski, a 19 ukupnom likovnom opremom: inscenacijom i kostimom. Od Suppèove operete „Boccaccio“ redatelja (i scenografa) Slavka Midžora, do Menottijeva „Telefona“, Cimarosina „Kapelnika“ i Savinova „Tripče“ (dirigent Antun Petrušić, redatelj Dragutin Savin).
Naknadnim smo istraživanjem, međutim, iznašli da je prva suradnja Jagode Buić, i to kao kostimografkinje, bila već godine 1955. (kada je umjetnica, dakle, imala 25 godina!).
Bila je to predstava Savinove jednočine opere „Ljubovnici“ (premijera: 2. travnja 1955.), kojom je skladatelj i dirigirao. Redatelj bio je Branko Mešeg, scenograf Branko Kovačević (tada kao gost, uskoro će stupiti u osječki angažman), a koreografkinja – Argene Savin.
Iste, 1955. godine, Jagoda Buić (tada potpisana Bonetti, po prvome suprugu) bit će u ekipi redatelja Berislava Brajkovića („redatelj u temeljima hrvatskoga lutkarstva“, kako je naglašeno na Krležinim danim; akademski kipar, lutkar, kazališni i filmski režiser). Postavili su komičnu operu „Četiri grubijana“ E. Wolf-Ferrarrija, a u ekipi bio je i scenograf Branko Kovačević. Dirigirao je Vlado Kobler. Spomenimo, da je to bio i osječki debut odlične sopranistice i kasnije prvakinje Osječke opere, Branke Galić.
Ovime, dakle, upotpunjujemo osječku teatrografiju Jagode Buić s još dva kostimografska uratka, ili ukupno: 23 naslova. U razdoblju od 2. travnja 1955. do 12 travnja 1970.
Pravi naslov prošloga, i ovog priloga, dakle, treba glasiti: OSJEČKO DESETLJEĆE I POL velike hrvatske i svjetske umjetnice!
Potpis ispod fotografije:
Novoangažirana solistica Osječke opere, Branka Galić, u kostimu Jagode (Buić) Bonetti. (E. Wolf-Ferrarri, „Četiri grubijana“; premijera: 16. listopada 1955.)
Piše: Ljubomir Stanojević©
Eto je već (više od) osam godina prošlo od odlaska Antuna Zrnčića (Sarajevo, 12. lipnja 1943. – Varaždinske Toplice 25. ožujka 2014.), pjesnika i filozofa, Osječanina srcem i dušom (iz Ružine, potom Ilirske ulice). Bili smo prijatelji od djetinjstva, a i kada smo se fizički udaljili – Zrnčić, zvani „Moka“ (jedno je vrijeme nosio prezime Mokosek) ostao je dobri Horacije. Službovao je u Hrvatskom zagorju. Bio je – kako će to objaviti njegov nećak Branimir Bunjac – „zanimanjem seoski učitelj, a u stvarnosti pjesnik, filozof i poliglot“.
Objavio je dvije zbirke pjesama: „Napjevi“ i „Hesperija“ (Biblioteka Revije, urednik Dejan Rebić, Osijek, 1974.). Bio je uglednim suradnikom osječkog časopisa „Revija“, a u „Kazalištu“ javljao se esejistikom („U zdravlje Grčke“, 1966.) i stihovljem sve do kasnih 70-ih godina prošloga stoljeća.
A onda je naša komunikacija prešla na korespondenciju – putem dopisnica. Točnije: ja bih pisao pisma, ili telefonirao – a „odgovor“ je stizao u obliku uzbudljivih stihova – na dopisnicama. I tako gotovo do Zrnčićeve smrti.
Tu vrijednu, pjesničku građu uputio sam Zrnčićevu nećaku, povjesničaru dr. sc. Branimiru Bunjcu – s nadom da će je uspjeti urediti i prirediti za objavu. U kojoj je to fazi, ne znam; tek: prigodom nedavna „sređivanja“ osobnih arhivalija, zatekao sam, zametnutu, jednu Mokinu „pjesničku dopisnicu“. Neočekivano, pred mene je iskrslo emotivno bogatstvo davnoga i brižnog prijatelja kojemu se – vjerojatno, za života – nisam (dovoljno) odužio. Stoga neka ova objava bude memento osječkom pjesniku Zrnčiću, davnom suradniku „Kazališta“.
PSA NE POVEDOH, RANO USTAH
Psa da povedem, to ne mogu.
Nemam pseto već mnogo ljeta.
Nemam dakla i nemam dogu
Da kroz oktobar samnom šeta
Dok poput osmrtnica staro lišće,
Zrakom se vijuć bez gorčine,
Nekakav novi dom još išće
Prije bure i pomrčine.
Dobro da više nemam pseto,
Jer tamo kamo danas idem
Ceri se jesen, ceri ljeto.
Putokazi tek moj duh vide.
___________________________________________________________
OKT. 2000
Nikako izaći iz ovih maglurina. Možeš li ti?
Pozdrav tebi i tvojima,
A.Z.
Potpis ispod fotografije:
Osječki pjesnik Antun Zrnčić (1943.-2014.)
Piše: Ljubomir Stanojević©
Jedna od najznačajnijih likovnih umjetnica, a svakako najveća majstorica tapiserije na ovim prostorima – Jagoda Buić (Wuttke) umrla je 17. listopada u 93. godini, u svojem domu u Veneciji.
Nekrologisti istakli su kako je umjetnica izlagala u najvažnijim svjetskim muzejima, dobila je više međunarodnih priznanja za svoj rad – među njima i Grand Prix na Biennalu u São Paulu, kao i nagradu UNESCO-a za zasluge na području likovne umjetnosti.
Manje je poznato – a na to ovom prigodom želimo ukazati: da je eminentna umjetnica, rođena Splićanka a osjećajem vezana za Dubrovnik – kao mlada umjetnica, od 1962. (tada je imala 32 godine) do 1970. bila eminentna suradnica osječkog HNK: scenografkinja i kostimografkinja.
U tom razdoblju na osječkoj je pozornici opremila čak 21 naslov, samo dva kostimografski, a 19 ukupnom likovnom opremom: inscenacijom i kostimom. Od Suppèove operete „Boccaccio“ redatelja (i scenografa) Slavka Midžora, do Menottijeva „Telefona“, Cimarosina „Kapelnika“ i Savinova „Tripče“ (dirigent Antun Petrušić, redatelj Dragutin Savin).
Bila je scenografkinja i kostimografkinja opera, drame i baleta, od kojih su najznačajnije predstave: Mozartov „Figarov pir“ (dirigent Lav Mirski, redateljica Nada Murat); Shakespeareova komedija „Na tri kralja“ (redatelj dr. Marko Fotez, 1964.); Prokofjevljevo „Vjenčanje u samostanu“ (1965.) i Verdijeva „Traviata“ (1967.) – obje pod dirigentskim vodstvom Željka Milera i u režiji Nade Murat; Držićev „Skup“, u Fotezovoj režiji (1967.) i Mozartov „Don Juan“, s dirigentom Antunom Petrušićem i u režiji Dragutina Savina (1968.).
S koreografkinjom Argene Savin Jagoda Buić realizirala je operu-balet „Sedam smrtnih grijeha“ Bertolta Brechta-Kurta Weilla (redatelj Dragutin Savin) te balete „Suite“, na glazbu Igora Stravinskog, „Stvaranje svijeta“ Dariusa Milhauda i „Nadigravanje“ Dragutina Savina (14. travnja 1963. – dirigenti Željko Miler i Antun Petrušić).
***
Ovaj Prisjet ima i jednu osobnu, posve intimnu notu. U veljači 1963. čekao sam autobus kojim je stizala moja djevojka Magda, dan uoči našega – vjenčanja. Autobusi tada nisu imali stajalište već su pred željezničkim kolodvorom primali i iskrcavali putnike. Tu sam, čekajući – susreo Jagodu Buić, zapričao se s njom i – propustio autobus kojim je stigla moja „buduća“. – Mislim da mi to nikada nije oprostila! Svejedno, 23. veljače 1963., netom poslije vjenčanja moja supruga i ja otišli smo na premijeru „Udovice iz Efeza“ H. Reuttera i Puccinijeva „Plašta“, u režiji Dragutina Savina (dirigirali Antun Petrušić i Željko Miler). Scenografkinja i kostimografkinja bila je – Jagoda Buić…
Potpis ispod fotografije:
Iznimna umjetnica: Jagoda Buić (1930. – 2022.). Snimka uz rad u Osijeku, travanj 1967.