Piše: Ljubomir Stanojević©
Jedna od zacijelo meni dragih predstava – od čije je premijere prošlo više od četiri desetljeća (29. listopada 1981.) – opera je „Manon“ francuskog skladatelja Julesa Masseneta.
U svojim bilješkama, redateljica Nada Murat (1927. – 2009.) navodi:
„Glazba je zapravo ta, koja zavodi na čipku, luksuz… A to i je ono dominantno u svakoj operi. Međutim, potrebno je nečim zainteresirati publiku. Jer je glazba divna, ali nije Verdi, nije Puccini. Arije traju beskonačno dugo, isto tako dueti. Zato moramo napraviti nešto što će u svakoj slici zainteresirati… Važno nam je zadržati publiku do kraja predstave u gledalištu, jer kod nas publika tako nemilice odlazi sa predstave ako nije ničim motivirana… I čovjek se onda pita: za koga radi sve to što radi?“
Ta je početna bojazan redateljice Murat – uzmemo li u obzir samozatajnost te umjetnice i posvemašnju njezinu kritičnost – bila neosnovana. Tadašnji muzički kritičar Glasa Slavonije Lj(udevit) Sekošan naslovit će svoju kritiku (31. listopada 1981.) „Uspješan početak“… „kojom je osječki operni ansambl vrlo uspješno realizirao još jedan težak i složen muzičko-scenski zadatak. Umjetnički i glazbeni rukovodilac, dirigent Željko Miler, potpuno je ostvario stilsku preciznost cjelokupnog opernog ansambla pri izvedbi ovog tipičnog intimnog lirskog opernog djela… Posebne zasluge… svakako pripadaju i redatelju Nadi Murat, te scenografu i kostimografu Vlasti Hegedušić za originalna scenska rješenja.“
Kritičar osobito hvali „briljantnu sugestivnost scenski i pjevački ostvarenu kreaciju Manon Lescaut, kojom je osječka sopranistica Olga Vulić još jednom potvrdila svoje izuzetne kvalitete… oduševivši osječku publiku. Punom uspjehu ove operne premijere pridonijeli su i korektne i uvjerljive kreacije ostalih protagonista – glavnog muškog lika Luciana Manzina… Mirka Čagljevića… Velimira Zgrablića… Almasa Tudakovića… Josipa Lešaje… i Josipa Šalića i Ivana Stanića…“
Iz te postave, od spomenutih (nažalost – osim Ivana Stanića – danas pokojnih umjetnika), umirovljeničke dane provodi u Rijeci nacionalna operna prvakinja Olga Vulić (danas Šober). Provodi ih nimalo umirovljenički: zajedno sa suprugom, opernim prvakom Bojanom Šoberom, „rasprostire“ svojom, i fizičkom i pjevačkom elegancijom, nepresušni talent na mnogobrojnim koncertima u zemlji, ali i u inozemstvu. Njezin glas još uvijek „zvoni“ – gotovo kao iz vremena kada smo je zvali – „naša Olgica“…
Potpis ispod fotografije:
Olga Vulić (Šober) kao Manon i Luciano Manzin kao Des Grieux
DIVAN SI, CHOPIN…
Piše: Ljubomir Stanojević©
Vašarište uspomena! Lebdjeti, s vrećom uspomena, nad nekim zimama, dragim ljudima, mjestima… Piše moja draga I. Iz onih godina kada smo bili (i zauvijek ostali) sentimentalni drugari, kojima je uvijek bilo jako važno ono što je drugima malo, koji smo sobom dokazivali (da li i dokazali) sve ludosti, besramno čiste, ponekad bolne, prepoznatljivo naše… Chagallov Witebsk na čestitki što hoće sreću u ovoj, a raspiruje stare čežnje davnih godina… Naše varljive sreće!
U Osijeku je magla. I u toj magli, neki dan, u blizini Teatra, drago lice, poznat osmijeh: FRANO KRTIĆ. Dugogodišnji prvak Drame HNK, sada već podebelo u mirovini, ponešto i usporen u aktivitetu oko Teatra veterana (kojega je inicijator i uspješni dugogodišnji voditelj), ali jednako glumac, uvijek…
Razgovaramo, konvencionalno, jer smo se u tim dugim neviđenjima pomalo izgubili od onih s kojima smo, davnih godina, bez mjere, znali dane i noći provoditi mudrujući o kazalištu i razmjenjujući ona tiha mala uvjerenja što se priopćuju sa strahom odavanja tajni… Pa, ipak, ostalo je u pogledu nešto ostarjela glumca i onoga drugog, ne više mladića, naše davno zavjereništvo: možda je prekasno, a možda bi se, makar još jednom, valjalo okupiti oko kakve dobre predstave, izgovoriti neke riječi iz otvora ovovremene pozlate haenkaovske dvorane… Da riječi zaigraju u srcu a dodir pogledima da bude opet stari izazov zapisivanja nekih riječi… O Glumcu…
Dok pišem ovaj tekst netko u tzv. „solističkoj“ sobi u HNK-u (soba, s klavirom, u kojoj se pjevači-solisti, uz studij uloge, „upjevavaju“ prije nastupa na sceni), iznenađujuće, prebire dirkama klavira i svira – Chopina. Mislim, slučajno; a onda glazba potraje, dosta dugo, nemam osjećaj da je vježbanje (nema „vraćanja“), roje se zvuci… Nezauzdana znatiželja otkriva pijanista – mladi korepetitor HNK ZLATKO KNEZOVIĆ svira – „za sebe“… Nije pretpostavio slušatelja pa mu je neugodno. Hvalim ga, s uvjerenjem. Pa tako slušam Chopina, još neko vrijeme, a kada glazba prestane, već dobrano upućen svojim uspomenama, sjetim se nekog vremena prije gotovo tri desetljeća, i zapisanog spomena: DIVAN SI, CHOPIN, SAMO… (To je rečenica iz „Neisplakanih“ Mirka Božića). Mnogo, mnogo godina kasnije, dočitao sam i njen završetak. Glasi… KASNO!
Ah, lebdjeti s vrećom uspomena… Upravu je I. Susretati se s ljudima u magli, u sebi, slušati (budućeg) pijanista koji, možda, glazbom rješava i kakve svoje muke… Napisati, napokon, nekoliko redaka…
Što misliš o kakvom malom bijegu? Na jug?
Da. Na jug!
Glas Slavonije, Osijek, 20. siječnja 1989.
Potpis ispod fotografije:
Dramski umjetnik Frano Krtić (1920. – 2000.)
Piše: Drago Kekanović*
U dosadi zimskih večeri, neki Mladić (tako ćemo ga zvati) upita svog prijatelja: „Hoćemo li u kazalište?“. Davala se neka repriza po dvocifreni put. Mladićev prijatelj ispričao se televizijskim programom – „koji večeras i nije tako sjajan, no kamera će već otkriti nešto novo i zanimljivo…“.
Junak naše priče krenuo je dalje; drugom njegovom poznaniku, kojeg je sreo, bi lijeno izlaziti iz „tople sobe“. „Morao bih se malo podšišati, jer me ‘starci’ ovakvog neće pustiti… A zatim, bijela košulja, kravata, čekanje pretposljednjeg tramvaja – sve me to, pravo da ti kažem, pomalo nervira… Nego, ako hoćeš da čuješ, nabavio sam nove ploče…“.
Trećeg znanca Mladić je otkrio pred kinom, kako od preprodavača kupuje kartu po dvostrukoj cijeni. „Znam, kaubojski filmovi su svi na isti ‘kalup’ – rekao mu je ovaj – pa ipak, ovdje se osjećam nekako više domaće… A kazalište? Drugačije je to tamo…“.
Pokoleban izjavama svojih prijatelja, naš junak nije više insistirao, već se i sam zapitao: što učiniti u ovakvoj situaciji. I tko je kriv, što je ova priča dalje išla sljedećim tokom: repertoari, koji i dalje njeguju zastarjele forme teatra (naročito u manjim kazališnim kućama, koje kao da se plaše postaviti avangardnije djelo), naša kulturna politika, koja u cjelini ne pruža dovoljno mogućnosti sagledavanja i izdiferenciranja današnjeg vremena, djela, koja su – u plemenitoj namjeri da govore o svijetu i ljudima, i u nemogućnosti pronalaženja adekvatnog današnjeg jezika – stvorila izvjestan zamor kod gledalaca…
Sve to rezultira time, da ćemo mladog čovjeka danas prije naći na svakom drugom mjestu, no u kazalištu. Tu se on ne pojavljuje, ne u onolikoj mjeri u kojoj bi to trebalo.
Mladi ljudi nisu niti bezosjećajni, niti nezainteresirani – naprotiv – meni se čini da su i suviše preokupirani ovim realnim svijetom, u kojem nema (ili ima u vrlo, vrlo maloj mjeri) mjesta za romantične junake i događanja – čitav jedan repertoarni profil kakav nam pružaju poneki teatri. A mladi – hoće svoje junake na sceni, svoj svijet, koji je – i za nas i za njih – jedno veliko i nedovoljno ispitano DANAS.
Svakako, da značajno mjesto tu zauzimaju i naši suvremeni dramski pisci, jer samo oni mogu dati ono na čemu smo u ovom napisu insistirali.
Oni koji i dalje njeguju ustaljenje kazališne forme, zastupaju u stvari sebe. No, mora nam biti jasno, da je takvih gledalaca sve manje u dvoranama. Oni odlaze, a da pri tom nitko ne vodi brigu o onima koji upravo sjedaju na njihova mjesta. Treba znati da to nisu isti ljudi, isti pogledi nisu usmjereni na ono što se na sceni događa – naprotiv – pogledi su se (a to je i sasvim prirodno) izmijenili. Hoćemo li i njima još desetak godina prikazivati komade koji nisu – njihovi?!
Do nas tek sada stižu, kvantitetno i kvalitetno, djela avangardnih autora, koji u određenoj epohi suvremenog kazališta već gotovo predstavljaju – klasiku. Kada budete gledali neku od predstava tih komada, u dvorani ćete naći i Mladića i njegove prijatelje iz ove priče. Oni će doći, u to sam uvjeren. I ne zamjerite im na uskim hlačama i džemperima.
Budimo sretni što su tu, napokon tu!
Uvodnik lista „Kazalište“ br. 11/1967.
Odabrao: Ljubomir Stanojević
*Suvremeni hrvatski književnik Drago Kekanović, pjesnik, prozaist, dramatičar školovao se u Osijeku (gdje je potekao iz čuvene književne radionice Dejana Rebića) i Zagrebu. Dugogodišnji je dramatrug Dramskog programa Hrvatske televizije, a s osječkim HNK-om i Miniteatrom surađivao je, u više navrata, kao autor i autor dramatizacija. Tekst koji objavljujemo napisao je kao (ni)20-godišnji student Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
Piše: Ljubomir Stanojević©
5.siječnja ove godine – da je poživio – proslavio bio 78. rođendan Zvonimir Ivković, jedan od ponajboljih intendanata HNK u Osijeku. Od 1981. do 1993. znalački je vodio i afirmirao „drugu hrvatsku pozornicu“ kao značajni stup hrvatske kazališne kulture.
Rođeni Osječanin, s kazalištem se srodio u najranijim, dječačkim danima. Bivajući prvo glumcem u dječjim predstavama kazališta „Radost“, potom statistom i tumačem manjih uloga u profesionalnom HNK, ali istovremeno i nosećih u „alternativnom“ Miniteatru (kojim je nekoliko sezona i ravnao). Kako je ljubav prerasla u profesionalno opredjeljenje, upisao je studij kazališne organizacije na Fakultetu dramskih umjetnosti i poslije diplome, i nekoliko godina rada u Zajednici kulturnih djelatnosti općine Osijek, 1980. god. stupio je u osječki HNK isprva kao pomoćnik intendanta, a od godine 1981. kao intendant.
O Ivkovićevoj intendanturi valjalo bi prozboriti parametrima teatrološke struke*, a sumarno bi se tek moglo navesti, da je – aktivirajući golem radni elan i neporecivu ambiciju – Ivković u HNK uveo modernu kazališnu organizaciju, razvijajući svijest svih zaposlenika da je predstava najznačajnija stavka svačijeg angažmana. I da predstavu raznolikim, ali nužnim prinosima, grade svi zaposlenici ma kako njihov udjel, naoko, izgledao nevažan. To je Kazalištu, između ostaloga, povratilo i unutarnji, moralno-estetski dignitet, rezultat čega su sjajni domašaji HNK osobito u razdoblju poslije obnove kazališne zgrade (1985.-1990.). Brojni naslovi, i u Drami i u Operi, gostovanja naših, ali i stranih najistaknutijih umjetnika, redateljska gostovanja umjetnika koji dotad nisu surađivali s osječkim HNK-om, publika koja se počela vraćati – sve to čini navedeno razdoblje blistavim, jednim od najuspješnijih u povijesti HNK u Osijeku. Zvonimir Ivković imao je u tome osobne, neporecive, ključne zasluge.
Spomenimo i nimalo nevažnu činjenicu, da je Ivković bio i ratni intendant koji je uspio sačuvati glavninu ansambla HNK i time osigurati kontinuitet kazališnih izvođenja (često i na prvoj crti bojišnice) u najodsudnijim trenutcima Domovinskog rata, uprizorujući premijere i odvodeći (1991. godine) operni ansambl na prvo inozemno gostovanje (u Njemačku) jednog teatra samostalne Republike Hrvatske! Po završetku intendantskog mandata i razdoblja ratne intendanture tom zaslužnom i časnom čovjeku, kazališnom znalcu, nespretnošću (lokalne) politike nije bilo omogućeno daljnje ravnanje osječkim Teatrom. Godine 1994. do 2000. pomoćnikom je (na poziv dr. Darka Gašparovića) intendanta HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci a potom, sve do umirovljenja godine 2009. (!), redoviti je, svakomjesečni posjetitelj osječkoga – Zavoda za zapošljavanje!
Izlažući na znanstvenom savjetovanju Krležini dani u Osijeku, jubilarne 2007., „sjećanje na dane u osječkom Kazalištu“ (o tri intendantska mandata), Ivković je zabilježio sljedeći motto: „Iako mi Kazalište danas znači puno manje nego jučer, dani provedeni u njemu vrijede mi više nego cijeli život!“. Nama, koji smo imali čast s njim prijateljevati i surađivati, ostat će u sjećanju kao osobit, uman, sposoban, pravedan i – ponosan čovjek.
Zvonimir Ivković umro je 27. kolovoza 2010. godine i sahranjen je u obiteljskoj grobnici na Gornjogradskom groblju sv. Ane u Osijeku.
* Valja, između ostalih, upozoriti i na diplomski rad mladog osječkog kulturologa Ante Kolobarića „Medijski prikaz i kritička recepcija repertoara HNK u Osijeku 1981. – 1993. u vrijeme intendanture Zvonimira Ivkovića“, obranjen 2021. godine na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku (pod mentorstvom doc. dr. sc. Tatjane Ileš).
Piše: Ljubomir Stanojević©
Ove godine navršilo je 50-god. od smrti jednoga od najznačajnijih (ne samo osječkih) dramskih i operetnih umjetnika, glumca i redatelja Stjepana Dobrića (Osijek, 1895. – 1971.). Njegovo ime – koliko god to može zvučiti kao fraza – doista je zlatnim slovima upisano u povjesnicu osječkoga HNK. Stoga nije na odmet ponovo ga se (pri)sjetiti.
Rođen krajem pretprošloga, devetnaestog stoljeća, u Osijeku je polazio sjemenišnu gimnaziju, zatim trgovačku školu, koju je 1907. napustio i pobjegao u Zemun, pa u Beograd, pridruživši se putujućim glumcima. Nastupao je i samostalno, većinom u kratkim komedijama i skečevima.
Od godine 1911. angažiran je u osječkom HNK-u gdje s prekidima (1921. – 1924. u Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu) ostaje do umirovljenja 1952.
Poslije Drugoga svjetskog rata stalno je u osječkom HNK-u, u kojem je 15. travnja 1947. proslavio 35-godišnjicu umjetničkog rada. „Tijekom umjetničkog djelovanja istakao se kao izvrstan karakterni glumac, s naročitim smislom za karakternu komiku“, zabilježio je Branko Mešeg (1919. – 2012.) u Spomen-knjizi o pedesetoj godišnjici osječkog Kazališta (1957.).
Ostaje zapisano (povjesnik srpskoga kazališta, Borivoje Stojković) da je Dobrić bio odličan i kao pantomimski komičar, „s mnogo smisla i stvaralačke mašte u stvaranju zanimljivih i raznovrsnih karaktera, s mnogo lakoće za skladan i dinamičan pokret u igri“. Bio je, inače, muzikalan, „sa glasom dosta jakim i melodijski prijatnim“ (Stojković).
„Osječka publika uvijek me primala s posebnim žarom i simpatijama, što mi je kroz cijeli umjetnički život davalo podstreka da izdržim i onda kada mi, iz raznih razloga, nije bilo baš najlakše“, izjavio je Stjepan Dobrić 1968. godine u listu HNK „Kazalište“.
Umro je tri godine kasnije, ovjenčan slavom zaslužnog građanina Osijeka, koji je u životnom vijeku nosio obrazine Kir Janje, Dunda Maroja, Harpagona, Mletačkog trgovca… i stotinjak drugih likova u komedijama, dramama i operetama.
Neki od njih, trajno su ostali u sjećanju sada već (naj)starije osječke publike.