Piše: Ljubomir Stanojević^©

Gita Šerman-Kopljar „proizvod“ je umjetničke kazališne sredine druge hrvatske pozornice, one osječke, te visokih kriterija HNK koji je (dirigent Lav Mirski) potencijalnu umjetnicu znao prepoznati još pedesetih godina prošlog stoljeća, uključivši je u operetu. Tako će u prigodi premijere Kálmánove „Grofice Marice“ kritičar Dubravko Strahuljak zabilježiti „da je nastup naše mlade pjevačice Gite Šerman koja je pjevala Ciganku Manju, zainteresirao svježinom i predavanjem, premda je to bio debut pred osječkom publikom i uopće prvi nastup na daskama“.

Ta svježina i predavanje stalnica je umjetničina (ne samo) kazališnog života proteklih gotovo pola stoljeća.

Godine 1965. Gita Šerman-Kopljar tumačila je na osječkoj pozornici ulogu Jenny u Brecht-Weillovu „Usponu i padu grada Mahagonyja“. Predstava je tada uspoređena s izvedbom Berlinske opere (tada na Muzičkom biennalu u Zagrebu) dajući primat – Osijeku! „Jenny Gite Šerman“ – pisalo je – „neusporedivo je i glumački i pjevački bila iznad one u berlinskoj postavi. I bolje mizanscenski postavljena, znala je zaista biti markantna ličnost na sceni i nositi je svojom markantnošću“.

Reći za nekoga da je tumačenjem Brechta bolji od Berlinčana – to više nije samo kompliment. Možda će upravo zbog toga, deset godina kasnije, uza sve osječke dramske glumce upravo Giti Šerman-Kopljar biti dodijeljeno tumačenje Brechtove „Majke Courage“.

Dakako da to nije bio jedini umjetničin iskorak iz odlične glazbeno-scenske karijere u kreaciju izrazitih dramskih likova. Interpretirala ih je, osim u HNK-u, i u osječkome Miniteatru – primjerice 1974. u praizvedbi Grassove drame „Prije toga“ – na televiziji i na filmu, gdje smo je vidjeli u Ilijićevu igranom prvijencu  „Djed i baka se rastaju“, prema scenariju Mire Gavrana.

(nastavlja se)

Potpis ispod fotografije:

GITA ŠERMAN-KOPLJAR kao osječka Majka Courage (1975.)

Piše: Ljubomir Stanojević^©

U Osijeku je 25. veljače 2009. preminula, a zadnjeg dana tog inače karnevalskog mjeseca pokopana, uz dolični ispraćaj na Groblju s. Ane, poznata pjevačica, kazališna i filmska umjetnica Gita Šerman-Kopljar.

Rođena je u Osijeku 1930. gdje je pohađala Muzičku školu. Maestro Lav Mirski doveo ju je u Hrvatsko narodno kazalište kojem je ostala vjerna cijelu svoju karijeru. Četiri godine, kao mlada pjevačica, bila je solistica Opere Hrvatskoga narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci.

U HNK u Osijeku bila je solistica opere, operete i mjuzikla, ali i vrsna dramska glumica. Njezino tumačenje Brechtove „Majke Hrabrost“ ostalo je upamćeno kao vrhunska kreacija usporediva s onom Helene Weigel u Berlinu. Posljednja tumačenja Gite Šerman-Kopljar u osječkom HNK-u bila su Mici, kitničarka u mjuziklu Branka Mihaljevića „Osječki karusel“ i Kornelija, u Albinijevoj opereti „Barun Trenk“, 2000. godine.

Sjećajući se Čehovljeva naputka o ljepoti (u „Ujaku Vanji“), koja mora biti i tjelesna i duhovna, jer samo tada zrači istinitošću, prva je asocijacija na smrt velike osječke i hrvatske kazališne umjetnice. Kažem kazališne umjetnice, jer bi se o svakom segmentu te odrednice – kad je o Giti riječ – moglo posebice pisati: o vrsnoj opernoj i operetnoj umjetnici te osobito o njezinim impresivnim nastupima u mjuziklima. Dakako, Gita je jednako zapažena – iako, čini mi se, ponešto zaboravljena – i kao dramska glumica.

(nastavlja se)

Potpis ispod fotografije:

OPERNA I OPERETNA SOLISTICA I DRAMSKA GLUMICA: Gita Šerman-Kopljar (1930.-2009.)

Piše: Ljubomir Stanojević©

Gotovo su tri desetljeća prošla od neočekivane vijesti iz Italije, koja je ožalostila tada srednji i stariji naraštaj osječke kazališne publike: tada je u Rimu, u 67. godini umro tenor Emilio Tossuto, dugogodišnji prvak osječke Opere i jedna od najomiljenijih osoba osječke pozornice pedesetih i šezdesetih godina.

Tossuto je, možda, bio posljednji pravi prvak, u starovremenskom smislu. Odličan pjevač, velike izražajne snage, izuzetno scenski inteligentan, komunikativan. U Osijeku, koji je sredinom stoljeća obožavao svoje Kazalište, Tossuto se uvukao u srca publike, svojim kreacijama posve zaslužujući to mjesto. Bio je podjednako omiljen u susretu na ulici, za mikrofonom javnih priredbi Radio-Osijeka ili kazališnoj pozornici na kojoj je s tipičnim talijanskim temperamentom interpretirao velik broj opernih likova.

“Moje glasovne mogućnosti više tendiraju prema likovima iz Puccinijevih opera – ‘Madame Butterfly’, ‘Tosca’ ili ‘La bohème’ – međutim, Verdijeve likove tumačim s jednakim zanosom i oduševljenjem“, rekao je u jednom intervjuu listu Kazalište.
Na osječkoj je pozornici nastupao od 1955. do 1967. i osim Pinkertona, Rodolfa (Cavaradossija mislim da nije tumačio!), izuzetno je kreirao likove Vojvode (“Rigoletto”), Alfreda (“Traviata”), Riccarda (“Krabuljni ples”). Pjevao je Des Grieuxa u obje “Manon” (Massenet i Puccini), Janka u Smetaninoj “Prodanoj nevjesti“, a s velikim je uspjehom nastupao i u opereti: Sou-Chong u Lehárovoj “Zemlji smiješka”, Alfred u Straussovu “Šišmišu”, sve do Mirka u Tijardovićevoj “Maloj Floramye”.

Miljenik Osječana, održavao je vezu s Gradom i prijateljima, osobito s redateljicom Nadom Murat. Nakon Osijeka postao je članom glasovitog zbora Santa Cecilija, a kasnije i članom rimske Opere, u kojoj je pjevao manje tenorske partije. Kasnih 60-ih godina još je povremeno gostovao u Splitu na poziv tadašnjeg ravnatelja Opere, bivšega osječkoga ravnatelja, maestra Dragutina Savina.

Početkom 90-ih posebno je za osječko Dječje kazalište napisao šarmantnu lutkarsku scensku igru „Veseli tjedan“, koju je trebao sâm i režirati. Radovao se tom poslu i s velikim uzbuđenjem pripremao za dolazak u svoj Osijek, nakon toliko godina. Nažalost, neumoljiva je sudbina prekinula lijepe planove.

Emilio Tossuto ostat će u srcu i u pamćenju mnogih i mnogobrojnih ljubitelja opere i poštovalaca osječkoga HNK.

Na fotografiji:
OSTAT ĆE U SRCU I UPAMĆENJU – Tenor EMILIO TOSSUTO (1928. – 1995.)

Piše: Ljubomir Stanojević^©

Dvadeset četiri godine prošlo je od smrti Frana Krtića (Zelenika u Boki kotorskoj, 4. listopada 1920. – Osijek, 15. siječnja 2000.), najstarijega i najdugotrajnijega osječkog glumca, dugogodišnjeg prvaka Drame HNK u Osijeku. Glumac koji je od 1958., s iznimkom dvije godine rada u mostarskome kazalištu, više od četiri desetljeća umjetničkoga angažmana posvetio voljenome Osijeku, umro je kad je imao 80 godina.

Da je Osijek volio – neporecivo je. I da mu je Osijek tu ljubav uzvraćao čudesnom puninom koja ga je nadahnjivala i u čijem je ozračju stvarao – doista je neupitno. Rođen je u Zeleniki u Boki kotorskoj, školovao se u Herceg Novome i u Dubrovniku u kojem je, zahvaljujući glumcu i redatelju Vatroslavu Hladiću, dobio prvi glumački angažman 1944. godine. Slijedili su angažmani u kazalištima Bjelovara, Zadra, Pule, Mostara, Subotice i Osijeka. Potonji je bio doživotan!

Baveći se pola stoljeća teatrom, Frano Krtić izgradio je iznimnu glumačku osobnost. Igrao je u 496 (različitih) predstava, režirao je 42 kazališna komada, sudjelovao je u radijskim, TV i filmskim projektima. Bio je uzbudljiv glumac, izrazite glumačke energije i snažnoga temperamenta, često neukrotiv. Životno vezan uz suprugu Ditu, partnericu na sceni i potom uz scenu (inspicijentica i šaptačica), izgradio je sadržajan svijet ljubavi u koji je vjerovao, poput riječi izlivenih na zvonu mauzoleja obitelji Račić u blisko-zavičajnome Cavtatu: „Saznaj tajnu ljubavi, riješit ćeš tajnu smrti i vjerovati da je život vječan“.

Uz bogat kazališni rad, posljednje desetljeće života Frano Krtić intenzivno se bavio zapaženim spisateljskim poslom objavivši nekoliko knjiga poezije, proze i dramskih igrokaza za djecu, od kojih je dva prikazalo osječko Dječje kazalište. Najveći uspjeh ostvario je vrsnim literarnim uratkom Dita, autobiografskim zapisima o vremenu i okolnostima Drugoga svjetskog rata u kojem je spašavao Židove. Provjera toga priznanja i humanističkoga angažmana donijela je Frani Krtiću naslov Yad Vashema – Pravednika među narodima, na koje je umjetnik bio osobito ponosan.

Frano Krtić već više od dva desetljeća nije među nama; njegovo je mjesto u kazališnoj kavani prazno. Ali, ostala su sjećanja… Neka mu je mir u snovima u koje je otišao!

Potpis ispod fotografije:

FRANO KRTIĆ kao poljski kralj Bazilije u drami Pedra Calderóna de la Barce „Život je san“, u režiji Branka Mešega na pozornici HNK u Osijeku, 1965.