Otto Moll jedan je od onih anonimnih fašista koji su revno održavali plamene peći Auschwitza. Nije njega historija zapamtila. Takvih demona bilo je na izvoz. Ali, poslušni vojnik naci-partije Otto pun je perverznih ideja. Padne mu tako na ludu pamet, da usred konclagerskog čemera priređuje sklepane teatarske vodvilje.
Nešto kao vatrogasne zabave s pjevanjem i pucanjem. Lopatajući u njih štogod se sjeti: od Shakespearea do Schillera i Goethea. U njegovom holokaust castingu su izmrcvareni logoraši, prezreni u arijevskom svijetu.
Goni ih Otto (Armin Ćatić donosi ga nekom sirovom, grotesknom turbofolk gestom) u glumu, kao da mečke na lancu tjera da igraju na vašaru. U jednom trenutku naređuje im da pjevaju završni stavak Beethovenove Devete simfonije („An die Freude“), pa dok se iz njihovih žigosanih grla mučno probija oda radosnica, Otto ih likvidira hicima iz pištolja i suludo se ceri, kao da će sad čaše lomit od užitka.
Vremena su se drastično preklopila. Današnja himna Europske unije, s Beethovenovim remek-djelom u matrici, pompezno gura resetirani fašizam pod skupo plaćene tepihe. Taj stavak predstave „Dječak koji je govorio Bogu“ Damira Mađarića, u viziji slovenskog redatelja Sama M. Streleca, jedan je od ključnih. Na lekcijama koje nam zlo ispisuje u bukvarima, uporno padamo. Kao okorjeli ponavljači.
Zato je Strelec za plovidbu s ansamblom Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku s pravom izabrao kurs tragigroteske. Ili, tragedije s čestim ehom sarkazma u backgroundu. Sarkazma kao ploda društvene nemoći. Nemoći izazvane činjenicom da letargično dopuštamo zaudarajućim ideologijama terora uredno presvlačenje u nove uniforme i korištenje novih alata.
Kraći roman Damira Mađarića „Dječak koji je govorio Bogu“ (objavljen 2010.) prati stvaralačku krizu, letargiju i jalove alibije Pisca, rutinera bezvoljnog i u stvaranju i u intimi sa ženom, neurotičnog u ćorsokaku tlapnji o pisanju većem od života. Elem, jednog vrelog dana, kad mu supruga i kćeri otputuju na more, slučajno pronalazi staru bilježnicu sa zapisima židovskog dječaka Emanuela.
Strašni dnevnik o stradanju Emanuela i njegove porodice, na Pisca djeluje poput narkotika užasa. Doslovce ga, kao vremeplovom, prebacuje u kožu dječakove tragične sudbine i izaziva u njemu erupciju spisateljske groznice. Prepisujući davnašnju tragediju, on stvara roman kojim se utopijski brani od ravnodušja svoga svijeta na resetirano zlo.
Kao autor dramatizacije, Strelec je Mađarićevu prozu koristio kao predtekst. Ironijski ga podnaslovivši kao „fantastičan komad za mlade i djecu“ i podijelivši u činove: „Raj“, „Progon iz raja“, „Pakao“, stvorio je platformu na kojoj će promišljeno tkati i preplitati dvije idejne vodilje.
Jednu o povampirenosti fašizma i globalnoj kapitulaciji da se tome suštinski suprotstavimo. I drugu, utopijsku – o divljoj, snažnoj, bezgraničnoj vjeri u moć umjetnosti koja superherojski mrvi svaku zlu kob, nasilje i barbarsku destrukciju.
Dva scenografska temeljna toposa (Strelec potpisuje i magičnu scenografiju, organski upotpunjenu svjetlosnim dizajnom Tomislava Kobie i videoradovima Josipa Grizbahera) postala su dramaturške jezgre oko kojih se pokreće mučna gravitacija predstave.
Jedan je ormar zaboravljen u dvorišnoj krami, u kojem će se „autati“ sav zakopani užas destruiranog djetinjstva. Drugi znak čine pokretni hrđasti zidovi koji imaju gamu i logoraških nastambi i vagona u transportima smrti.
Upravo će negdje na sredini predstave, kad crna bagra zakotrlja transporte židovskih, srpskih i romskih duša na put bez povratka, a njihov mučenički ples (izvanredna koreografija Maje Huber u sinergiji s izborom glazbe Igora Goluba) ekstatično udara u ledeni metal, doći i do Piščeve umjetničke i društvenoodgovorne ekstaze.
Vladimir Tintor nadahnuto je prošao put od njegove samodopadne autorske žrtve, ispraznog lova na božansku inspiraciju i knjigu nad knjigama, do čovjeka smlavljenog patnjama bližnjeg, stvaralačke i ljudske identifikacije sa stvarnim pitanjima egzistencije. Njegovog brata blizanca iz prošlosti, dječaka Emanuela, vrhunski je posvojio Antonio Jakupčević, ostavljajući bogatu zalihu lica i emocija na rudokopu ove predstave.
On je i zamaštano heripoterovsko ptiče zaštićeno zlatnim krletkama bogate porodice i dijete zlostavljano od vršnjaka i pregrubo sazreli muškarac i onaj koji sanja da će jednom postati glumac i naposljetku glumac kojemu je publika sama Smrt. Njegov odlazak u onostrani smiraj, dok u predsmrtnom deliriju fašističkoj fukari govori Goetheova „Fausta“, zaista je katarzično finale.
Znalačko orkestriranje epom (vizualitetu puno doprinosi i kostimografska vizija Tončice Knez, Kristine Tokić i Maria Tomaševića – studenata kostimografije na osječkoj Akademiji za umjetnost i kulturu- protegnutu od tridesetih i četrdesetih 20. stoljeća do danas) nije Strelecu priječilo da puno pažnje pokloni glumačkim kreacijama. I u najrazigranijim masovkama njegov spektakl nije pogubio dušu glumca.
Zato se u udarničkom ansamblu može uživati u nizu upečatljivih performerskih bljeskova: Anita Schmidt, Ivana Gudelj Tešija i Selma Mehić (Piščeva žena i kćeri), Ivan Ćaćić (Good Guy), Matija Kačan (Bad Guy-njemu pripada i antologijski autoironijski monolog o sjaju i bijedi umjetnosti, kao i ona znamenita Nietzscheova: „Bog je mrtav!“ ), Petra Bernarda Blašković (Mama), Mario Rade (Tata), Ljiljana Krička-Mitrović (Baka), Davor Panić (Djed), Duško Modrinić (Glumac), Vjekoslav Janković (dr.Bruner)…
I kad naposljetku zapjevaju Cohenovu odmetničku poemu „The Partisan“ i blagoslove nas mračnim snom o slobodi: „Through the graves the wind is blowing / Freedom soon will come / Then we’ll come from the shadows…“ utopija sudbinski zasvjetluca u tami. Hvala im na tome.
Davor Špišić, Telegram.hr
10.4. 2021.
Piše: Ljubomir Stanojević©
Iako sam godine 1983. bio ravnatelj Drame HNK, mislim da zasluga da dovođenje redatelja Joška Juvančića u Osijek pripada – glumcu Fabijanu Šovagoviću.
Sa Šovom sam, naime, bio dogovarao praizvedbu njegove dramske kronike „Sokol ga nije volio“ još dok je dramu pisao. A onda se on „predomislio“ i dao tekst Dramskom kazalištu Gavella i redatelju Violiću. (Poslije je objašnjavao tadašnjem intendantu, Zvonku Ivkoviću, da mu „Zagreb ne bi igrao dramu, da ju je prvo Osijek izveo!“).
Bilo kako bilo – valjda da se „oduži“ (da ne spekuliram: kako je bio (ne)zadovoljan zagrebačkom izvedbom?!) – Šovo je u Osijek doveo – Joška Juvančića.
Premijera „Sokol ga nije volio“ održana je 19. svibnja 1983. i te je godine pobrala, ali doista sve moguće nagrade: za najbolju predstavu, po ocjeni publike („Dani otvorenog kazališta“); Nagradu oslobođenja Osijeka; Priznanje Hrvatskog društva kazališnih kritičara i teatrologa Ici Tomljenoviću; Prvomajske nagrade Udruženja dramskih umjetnika Hrvatske (1984.): za predstavu u cjelini; za režiju (Joško Juvančić); za glavnu mušku (Ico Tomljenović) i žensku (Ružica Lorković) ulogu.
Trijumf – kakav se do „Unterstadta“ Ivane Šojat (2012./13.), u režiji Zlatka Svibena, više nije ponovio!
Jasno: Jošku Juvančiću vrata osječkog Kazališta dalje – bila su širom otvorena. I – kako će budućnost pokazati: zasluženo!
„Dom Bernarde Albe“ F. G. Lorce bila je druga, velika, Juvančićeva predstava na osječkoj pozornici (26. travnja 1984.). Snažna energija te predstave posljedica je odlične glumačke podjele predvođene Ružicom Lorković, Anom Stanojević, Mirom Katić, Dubravkom Crnojević, Jasnom Odorčić, Anitom Šmit, Liljanom Krička… Malu ulogu odigrala je i Gita Šerman-Kopljar, a sudjelovale su i Radoslava Mrkšić, Ela Buđić i Ela Špicmiler.
I „Sokol“ i „Bernarda Alba“ uprizorene su i u obnovljenom gledalištu, 1986. i 1987. godine i pritom, obje, bile još dojmljivije (osobito „Bernarda Alba“, u impresivnoj scenografiji Drage Turine).
U taj „prvi blok“ Juvančićevih režija u Osijeku, spadaju još tri – redom odlične predstave: Erdmanov „Samoubojica“ (15. ožujka 1986.), „Sabirni centar“ Dušana Kovačevića (9. ožujka 1988.) i Ivančev „Odmor za umorne jahače“ (11. ožujka 1989.). Mladi Damir Lončar za tumačenje Podsjekaljnikova („Samoubojica“) dobio je – u ono vrijeme značajnu saveznu nagradu – „7 sekretara SKOJ-a“.
S predstavom „Tako je (ako vam se čini)“ Luigija Pirandella (5. ožujka 1999.), u Jupinoj režiji, gošća u glavnoj ulozi Gospođe Frole, Marija Kohn, proslavila je na osječkoj pozornici 40 – god. umjetničkog rada.
Poslije osam, odnosno devet godina Juvančić će se posvetiti operi i u Osijeku izrežirati predstave jednočinki „Stanac“ (Gotovac) i „Pagliacci“ (Leoncavallo) – premijera 25. travnja 2007., odnosno „Aleko“ (Rahmanjinov) i „Cavalleria rusticana“ (Mascagni) – premijera 25. travnja 2008. Kao da je time zatvorio krug – počet davne, 1967. godine.
Posljednja Jupina predstava bila je komedija „Budala za večeru“ F. Webera (premijera 21. svibnja 2009.). Oproštaj s Osijekom – desetljeće (i nešto) prije smrti…
Potpis ispod fotografije:
Dramski prvaci Isidor Munjin i Ico Tomljenović u predstavi „Sokol ga nije volio“ F. Šovagovića
Piše: Ljubomir Stanojević©
U rodnom Dubrovniku, 24. ožujka 2021. umro je, u 86 godini, kazališni redatelj i pedagog Joško Juvančić – Jupa. Stranica HNK već mu je posvetila nekrolog (autorica: Ivana Šojat) s osobnim prisjetom na njegov rad – režiju opernih jednočinki „Stanac“ i „Pagliacci“ u jubilarnoj, 100. god. HNK u Osijeku, 2007.
Ovaj prisjet želi podsjetiti na Jupine sveze s Osijekom u više od četvrtstoljetnom razdoblju (1983. – 2009.). A moguće je tu granicu pomjeriti i još ranije.
U broju 8-9 „Kazališta“ iz godine 1966., suradnica Vesna Firinger (Burić, 1943. – 2002.) piše u „Crticama oko zagrebačkih kazališta“ i o prvoj Juvančićevoj HNK-ovskoj predstavi, Goldonijevu „Velikom smiješnom ratu“. Pozitivno. Čini se da je bila u pravu jer je predstava, sljedeće godine, na gostovanju u Beogradu (Narodno pozorište) redom pobrala odlične kritike.
Godinu dana kasnije, 9. prosinca 1967. u proslavi 60-godišnjice osječkog Kazališta sudjeluje i Opera HNK iz Zagreba, izvedbom dviju jednočinki: „Max i Moric“ (Sutermeister) i „Cijena povjerenja“ (Křenek). U režiji – Joška Juvančića (vodstvo muzičkog studija: Nikša Bareza). Scenograf i kostimograf bio je Zlatko Bourek, a upoznali smo i interprete Elenu Hristovu, Majdu Radić, Franju Paulika i Tugomira Alaupovića.
Predstava je, nažalost, „išla“ uz klavir-četveroručno (Željko Brkanović i Nikša Bareza). Možda nije na odmet – ni preko pola stoljeća kasnije – kazati kako je, u toj prigodi, bilo neophodno da sudjeluje i orkestar Zagrebačke opere. Već iz pristojnosti!
Te godine, 1967., Joško Juvančić već je imao premijeru – na Dubrovačkim ljetnim igrama: Držićeva „Grižulu“. Uz „Skupa“ (s Izetom Hajdarhodžićem) i „Dunda Maroja“ (obje u režiji Koste Spaića) – ta sam „tri Držića“ gledao godinu dana kasnije (1968.), impresioniran ambijentalnim teatrom, Jupinom režijom u parku Gradac i fantastičnim mladim glumcima Ružicom Sokić, Radom Šerbedžijom, Mustafom Nadarevićem, Ivicom Vidovićem, Ljubicom Jović… Grižulu je igrao Miše Martinović, bili su tu još Semka Sokolović, Fahro Konjhodžić, Koraljka Hrs, Osječanka Zdenka Anušić…
Godine 1970. Joško Juvančić režirao je – u Jugoslavenskom dramskom pozorištu u Beogradu – Dale-Wassermanova „Čovjeka od La Manche“. Spominjem to jer je – uz Duška Jakšića u ulozi Don Quijotea, njegova pobočnika, Sancha Panzu, igrao osječki glumac Rade Špicmiler, tada (samo te godine!) „na radu“ u Beogradu.
Prošlo je dugi niz godina do dolaska redatelja Juvančića u Osijek (1983.). U sljedećih 26 godina njegova će nazočnost na osječkoj sceni biti ona kvalitetna dimenzija koja će i njemu kao režiseru/autoru i osječkom Teatru osigurati izvrsnost dostojnu „druge hrvatske pozornice“.
O tome, u nastavku – sljedećeg Prisjeta…
Potpis ispod fotografije:
Redatelj Juvančić u osječkom Kazalištu (1999.)
Kazalište je prostor sveobuhvata, mjesto na kojemu se umjetnost u svim svojim vidovima okuplja u jednoj točki i progovara jezgrovito, suvislo, jasno i glasno. Čak i kad šapuće ili pjevuši pianissimo, umjetnost u kazalištu to čini kako bi privukla pozornost, kako bi pozornost pogleda koji se gubi na šumi zbilje usmjerila u jednu točku.
U kazalištu su udruženi ne samo glumac i glazbenik, nego i sve ono što čini svaku produkciju: tekst, likovnost, koreografija, svjetlost, svi umjetnički izričaji. I ne samo to: kazalište je mjesto izravnog susreta, mjesto reakcije, jer u kazalištu se izravno i neodgodivo susreću izvođači i publika. U kazalištu je sve odmah opipljivo, jasno, nedvojbeno. Baš uslijed svega toga, teatar je točka visokog energetskog naboja, velikih očekivanja, ljubavi i strasti. Teatar ne prihvaća i ne probavlja mlačnost, isključivost, jednosmjernost, neosjetljivost. Njegovim krvožilnim sustavom kola esencija emocije. Zato je kazalište silno pogođeno ovim „novim normalnim“. Inače otvorena komunikacija s publikom svela se na tananu nit, na malobrojnost koja dvorani daje sumorno ozračje pustog mjesta. Premda se i umjetnici i publika trude, ne predaju, ne odustaju. Premda umjetnici rade čak i više no ikad prije. Dušom i tijelom. Bezuvjetno, bez ikakve kalkulacije. Repertoar nije obustavljen, jer prestati bi značilo umrijeti.
HNK u Osijeku ne samo da nije posustalo i predalo se, nego je u najmučnijim okolnostima upregnulo sve svoje snage, iznjedrilo fantastičan niz od čak četiri dramske premijere: „Trenk iliti divji baron,“ „Višnjik,“ „Gospođica Julija,“ „Udovice“. Odmah iza Uskrsa premijerno na red dolazi i „Dječak koji je govorio Bogu“ Damira Mađarića, u režiji Same M.Streleca. Nipošto ne smijemo zaboraviti Operu koja se zbog protuepidemioloških mjera morala još više suspregnuti, no koja je podarila cijeli niz veličanstvenih gudačkih koncerata, ali i koncerata opernih solista: uz Božićni i Novogodišnji koncert (koji je nakon zemljotresa na Banovini dobio humanitarni karakter), do Koncerta klasične glazbe i Koncerta za Valentinovo.
Kazalište je odgovorno, ali i tvrdoglavo, uporno, ne pristaje na predaju. Jer: nema predaje. Predati se znači nestati.
Ivana Šojat
Piše: LJUBOMIR STANOJEVIĆ©
Neka mi oprosti drug moj Isidor Munjin, glumac, što ću denuncirati jednu našu „kazališnu večer“ (do kasno u noć). Neka se ne naljuti moj prijatelj Milenko Ognjenović, glumac ovdašnji, što ću odati tajnu razgovora koji se, eto, ponekad dogodi.
O glumcima smo govorili. O kazalištu.
I ne bi u tome bilo ničega čudnog, da taj razgovor nije otkrio kako svatko od nas ima nekoga, onoga „svoga“ glumca, koji je presudno utjecao ili, bolje reći presudio u opredjeljenju životnom. Imena možda i nisu važna, ona (drugome) ne znače. Sjećanja, međutim, jesu. Sjećanja su naša, i ona traju… zauvijek.
O sjećanjima smo, te večeri – u kazališnom bifeu, novom, pa potom u onom starom, tete Kaje. O glumcima kojih više nema, na sceni, i onima drugima kojih više nema u životu.
Za dušu, glumačku… !
Ustvari nije red, prilikom otvorenja Teatra, misliti i asocirati pomalo pesimistički. Nije red. Ali nemoguće je ne sjetiti se generacije sjajnih osječkih umjetnika koji su proteklih deset i pol godina zatvorenoga Kazališta (ono kako smo se snalazili bila je naša muka, više nego teatar) krajem životnoga, umjetničkog i radnog vijeka otišli u – šetače, zlovoljnike, „ponižene i uvrijeđene“, razočarane, tužne…
Njihova je posljednja kazališna sezona davno utihnula, oni ne će stajati u svjetlima reflektora obnovljenog teatra. Iz glumaca oni su prešli u publiku, jedva još i to. Vratili se nazad, zavukli u – vlastito srce. Nekih više i nema.
Za srce, glumačko!
Pričamo, Isidor, Milenko i ja, i tonemo u riječi koje, evo, pomalo izdajem. Pričamo o glumcima, događa se nešto što se ponekad između scene i gledališta dogodi: puno razumijevanje, suglasje, bez obzira na razlike među nama ili možda – njima usprkos.
***
Drug moj Isidor Munjin, glumac, moj prijatelj Milenko Ognjenović, glumac ovdašnji i ja, popili smo po nekoliko čašica te večeri… i još po nekoliko. Pa potom (ipak) bili sretni, osobito njih dvojica. Zbog teatra! Što će svjetla reflektora kroz koji dan „pravo“ zasjati, i označiti još dugi život osječke Talije. Novih i uvijek novih glumačkih generacija. Ni radost, tako, nije daleko od tuge. Ni tuga od radosti. (Sjećam se da smo nešto o tome).
Kada smo izašli iz kazališnog bifea već je sniježilo, noć je bila hladna. Svatko je krenuo svojim putem.
(Glas Slavonije, 23. studenoga 1985.)
Potpis ispod fotografije:
Glumce brzo zaboravljaju: osječki prvaci Ružica Lorković i Isidor Munjin (1985.)