O Majci Courage, usput, izvedenoj u Osijeku četiri godine prije postava zagrebačkog HNK i odlične kreacije Mire Župan, Gita Šerman-Kopljar uspješno je propitivala Brechtovo očuđenje. U toj „kronici tridesetogodišnjega rata“, gubeći sinove zarad profita i, dakako, odlično se dramski noseći s glazbom Paula Dessaua, umjetnica je stvorila snažan antiratni naboj.
Uostalom, tada je već za sobom imala iskustvo naslova „Čovjek je čovjek“, u kojemu Brecht progovara o „preobrazbi lučkog radnika Galyja Gaya u vojnim barakama u mjestu Kilkoa“ 1925. Upiti o tome što je i kakav je čovjek, u osobitim životnim uvjetima, ostvareni su u fascinantnoj suigri ansambla u kojemu je Gita Šerman-Kopljar igrala vlasnicu vojne kantine, a glavni muški lik „maloga čovjeka“, irskoga utovarivača u luci Galyja Gaya, tumačio je nezaboravni osječki prvak Franjo Majetić.
Uoči otvaranja obnovljene zgrade HNK u Osijeku, 1984., ali i nedugo potom naša će se umjetnica zaputiti – kao jedina starija članica ansambla – u radosno (po)igra(va)nje u odličnome pučkom igrokazu s pjevanjem i mudroslovljem „Trenk iliti Divji Baron“, znanoga trojca Senker, Mujičić, Škrabe. Bit će u njemu Habsburg, cesarica Terezija Marija – cesarica Austrije, kraljica Ugarske, Štajerske, Kranjske, Hrvatske, Slavonije etc., „ter žena karvi modre nu plahovite“. Snagom istinske umjetnice Gita Šerman-Kopljar persiflirat će mnoge dotad ostvarene vlastite operetne kreacije, s osmijehom, blagošću i distancirano-ironičnim (samo) razumijevanjem.
(nastavlja se)
Potpis ispod fotografije:
RADOSNO POIGRAVANJE – Velimir Čokljat, Gita Šerman-Kopljar i Davor Panić u pučkom igrokazu „Trenk iliti divji braon“ Senkera, Mujičića i Škrabe (1984. i 1986.)
Gita Šerman-Kopljar „proizvod“ je umjetničke kazališne sredine druge hrvatske pozornice, one osječke, te visokih kriterija HNK koji je (dirigent Lav Mirski) potencijalnu umjetnicu znao prepoznati još pedesetih godina prošlog stoljeća, uključivši je u operetu. Tako će u prigodi premijere Kálmánove „Grofice Marice“ kritičar Dubravko Strahuljak zabilježiti „da je nastup naše mlade pjevačice Gite Šerman koja je pjevala Ciganku Manju, zainteresirao svježinom i predavanjem, premda je to bio debut pred osječkom publikom i uopće prvi nastup na daskama“.
Ta svježina i predavanje stalnica je umjetničina (ne samo) kazališnog života proteklih gotovo pola stoljeća.
Godine 1965. Gita Šerman-Kopljar tumačila je na osječkoj pozornici ulogu Jenny u Brecht-Weillovu „Usponu i padu grada Mahagonyja“. Predstava je tada uspoređena s izvedbom Berlinske opere (tada na Muzičkom biennalu u Zagrebu) dajući primat – Osijeku! „Jenny Gite Šerman“ – pisalo je – „neusporedivo je i glumački i pjevački bila iznad one u berlinskoj postavi. I bolje mizanscenski postavljena, znala je zaista biti markantna ličnost na sceni i nositi je svojom markantnošću“.
Reći za nekoga da je tumačenjem Brechta bolji od Berlinčana – to više nije samo kompliment. Možda će upravo zbog toga, deset godina kasnije, uza sve osječke dramske glumce upravo Giti Šerman-Kopljar biti dodijeljeno tumačenje Brechtove „Majke Courage“.
Dakako da to nije bio jedini umjetničin iskorak iz odlične glazbeno-scenske karijere u kreaciju izrazitih dramskih likova. Interpretirala ih je, osim u HNK-u, i u osječkome Miniteatru – primjerice 1974. u praizvedbi Grassove drame „Prije toga“ – na televiziji i na filmu, gdje smo je vidjeli u Ilijićevu igranom prvijencu „Djed i baka se rastaju“, prema scenariju Mire Gavrana.
(nastavlja se)
Potpis ispod fotografije:
GITA ŠERMAN-KOPLJAR kao osječka Majka Courage (1975.)
Danas je zacijelo zanimljivo navesti Suhyjeve riječi iz razdoblja o kojem je govorila Argene Savin. Pod naslovom “Moj osječki period”, Suhy je u svečanom broju lista Kazalište (1967.) objavio sljedeće:
“Poslije dužeg studija u poznatoj baletskoj kući Salle Wacker u Parizu kod madamme Olge Preobražensky (te Ljubov Egorove, Volinin, Knjazov) dobio sam ponudu od upravnika Kazališta H. Tomašića i direktora Opere Lava Mirskog, posredstvom baletnog umjetnika P. P. Mlakara te režisera Osipa Šesta, da preuzmem mjesto šefa Baleta, koreografa, pedagoga i solista Baleta, te da pomognem u organiziranju mladog umjetničkog kolektiva – Baleta.
Moj rad u Osječkom kazalištu počeo je sezone 1951./1952. i trajao sve do zaključno 1960., kada sam otišao u Ljubljanu i preuzeo mjesto balet-majstora i solista u tom ansamblu, gdje se nalazim i danas. Naravno za Osijek i rad u Kazalištu vežu me nebrojene i lijepe uspomene. Iako mi je bilo teško raditi u početku, pa sve do 2-3 sezone, jer sam imao na raspoloženju svega desetak mladih plesača i balerina i to početnika, bez potrebnog stručnog obrazovanja (baletna škola), ipak sam prionuo radu, te po svojoj moći i znanju uspio da uz vanrednu pomoć sviju u Kazalištu za kratko vrijeme 4-5 godina formiram od nekadašnjih početnika – učenika, solidan ansambl.
Taj isti mladi umjetnički kolektiv, u kojem sam zapazio vanredno talentirane buduće plesače – umjetnike, bio je u to doba već kadar da si dozvoli birati repertoar koji prije par godina nije mogao ni pomisliti. Moram istaknuti da sam imao tada u ansamblu (muškom 11 članova) plesače koji su imali sve predispozicije da postanu vrhunski umjetnici u baletu, i to: Antun Marinić, Antonije Maksimović-Kalenić, S. Pervan, Boris Tonin, Zvonko Štern, Joža Komljenović i dr. Neki od nabrojanih su danas prvaci baleta u republičkim centrima i u inostranstvu vidni umjetnici.
U najdražem sjećanju ostala mi je predstava “Đavo u selu” od Lothke – Mlakara, zato jer sam tek u tom baletu u alternacijama glavnih uloga vidio koliko sposobnih plesača i balerina posjeduje naš mali ali vrijedni ansambl na čelu sa zaista vrsnom prvom balerinom Argene Savin, mojom mnogogodišnjom partnerkom. Uspjeh baleta „Đavo u selu“ bio mi je najljepši poklon za moj tada 5-godišnji rad u toj sredini. Naravno, došli su do izražaja i drugi baleti: “Šeherzada“ (R. Korsakova), “Stranac“ (Bombardelli), “Balada“ (Savin) itd. Svega sam postavio na pozornicu oko 20 dužih ili kraćih baleta, te nebroj baletnih uložaka u raznim operama, operetama, te dramskih intermezza“ – zaključuje Stjepan Suhy.
Recimo još da je Suhomu pripomogao i njegov pedagoško-organizacijski angažman: nakon tzv. tečaja za balet, koji je vodio 1954., Suhy je ishodio osnutak “pravoga“ baletnoga pri Muzičkoj školi u Osijeku, koji je djelovao prema nastavnom planu i programu Niže baletne škole. Za nastavnika klasičnog baleta i plesa postavljena je sjajna i ugledna pedagoginja Sofija – Sonja Cvjetičanin–Miholić (1903. – 1995.), diplomantica Mage Magazinović u Beogradu i Škole klasičnog baleta Jelene Poljakove, koja je u Osijek došla nakon profesura na Srednjoj baletnoj školi u Zagrebu (nastavnica ritmike, povijesnih i karakternih plesova), odnosno Državnoj muzičkoj školi (ritmika), koreografiranja i pedagoškog rada u zagrebačkom Pionirskom kazalištu.
U Osijeku je djelovala od 1954. do 1962. kao pedaog, ujedno i koreograf u Dječjem kazalištu, osposobivši niz mladih ljudi za nastavak baletnog školovanja i daljnju profesionalnu karijeru (Tatjana Stanojević-Pezelj, Božica Miletić-Lisak, Branka Delinić-Zgrablić) ili, pak, ljubav za balet i stručno praćenje baleta u svojstvu danas rijetkih baletnih kritičara (Vesna Firinger-Burić).
Odlazak Stjepana Suhyja iz Osijeka na početku sedmoga desetljeća prošlog stoljeća, za HNK-a u Osijeku, nažalost, znači početak kraja zlatnoga razdoblja osječkoga Baleta.
Na fotografiji:
NA LIJEPOM PLAVOM DUNAVU (na glazbu J. Straussa), 1956. – Jelena i Stjepan (Štefan) Suhy (1915. – 2001.)
“U to se doba afirmiraju nove baletne snage Antun Marinić i Slavko Pervan, koji će također poći uskoro putem Zagreba, Sarajeva i drugih većih centara. Ja sam u to vrijeme imala prilike igrati sve značajnije uloge, a naročito sam voljela igrati u ‘Baladi’, prvom većem djelu moga muža, jer je tu bio upotrebljen istarski sadržaj i melos, pa je to meni kao Istranki predstavljalo naročito zadovoljstvo. Voljela sam i ulogu Jele u ‘Đavlu u selu’, te posebno Šeherzadu.“ – riječi su primabalerine i koreografkinje Argene Savin.
„Nakon odlaska Suhoga opet sam preuzela sve dužnosti u Baletu. Kroz čitavo vrijeme kao baletnoj solistici bilo mi je prilično teško raditi, jer sam morala igrati sve, nisam se mogla opredijeliti ni za koji fah posebno kao što to mogu balerine u većim ansamblima i kao što je to normalno i potrebno kao i jednom pjevaču ili dramskoj glumici. Usprkos tome od svih dužnosti koje sam obavljala najviše sam voljela ples, baletni umjetnički izražaj, jer volim scenu i osjećaj pokreta prema muzici, koja daje oslonac i podršku. Bila sam najsretnija kad sam mogla sebe izraziti adekvatnim baletnim pokretom na lijepu i privlačnu glazbu.“ – zapisala je Argene Savin.
Druga stožerna osoba u (bližoj) povijesti osječkoga Baleta zacijelo je Stjepan (Štefan) Suhy, slovenski plesač, koreograf, baletni majstor i pedagog koji je bio “na radu” u osječkome Hrvatskom narodnom kazalištu cijelo desetljeće, od 1951. do 1961. godine. Došao je kao 36-godišnjak, u zrelim plesačkim godinama nakon angažmana u Ljubljani i Beogradu. U Osijeku je uspio napraviti ono što je u velikoj mjeri u Operi uspjelo Dragutinu Savinu: stručno profesionalno utemeljiti Balet kao potpuno samostalnu granu, sposobnu da se uhvati u koštac s teškim profesionalnim zadatcima. Na ovom mjestu donosimo popis članova iz Suhyjeve ere, odnosno onih koji su došli poslije u vrlo sređen, poletan i potentan ansambl. Uostalom, mnoga od ovih imena sama će govoriti za sebe:
Katica Ament, Nikola Andučić, Božo Baković, Zorica Barač-Pintarić, Zdenko Božić, Josip Bušelić, Ofelija Butković, Drago Dedić, Branka Delinić-Zgrablić, Josip Dimitrijević, Mirta Dinter, Mile Divjanović, Branka Đuraković-Huljev, Zrinka Fajt-Stilinović, Katica Ferenčević, Ružica Gašparević, Edita Genc, Mladen Gojanović, Štefica Heler, Verica Isajlović, Đorđe Ivančević, Katica Kalan-Prgomet, Antonije Kalenić-Maksimović, Slavko Kalenić, Milutin Karišik, Josip Komljenović, Nedžad Kurić, Branka Loparac-Kraus, Stanislav Marijanović, Antun Marinić, Mato Marjanović, Ljubica Medinac-Pelkić, Jelena Nenadović, Ratko Petković, Eugenija Poljakov, Magda Perči, Ivan Rebić, Josip Sabo, Elza Sarka, Agene Savin, Mirjana Simović-Šantak, Vinko Sitarić, Petar Sučević, Jelena Suhy-Milovanović, Stjepan Suhy, Zvonko Štern, Vera Tomljenović-Grujičić, Boris Tonin, Matilda Tudaković, Branko Uglješa, Jelena Vasić, Blaž Vincetić, Mladen Žaja, Milorad Živanović.
Godine 1947. u Osijeku sretno (za grad na Dravi, ali – kako sami kažu – i za njih) pristiže bračni par Argene i Dragutin Savin, koji će ovdje umjetnički sadržajno proživjeti glavninu radnoga vijeka i cijeli radni vijek. Plesačica – primabalerina, pedagoginja, koreografkinja i ravnateljica Baleta, Argene Savin (Rijeka, 1921. – Zagreb, 2007.) u Osijeku će, tek za dvadesetak godina, otići u invalidsku mirovinu, 1967., dok će njezin suprug, maestro Savin – skladatelj, dirigent, ravnatelj Opere, umjetnički ravnatelj Annala komorne opere i baleta, redatelj, scenograf, kostimograf, prevoditelj libreta (Split, 1915. – Zagreb, 1996.) i što sve još ne… napustiti Osijek 1971. i zadnje četiri godine profesionalnoga angažmana posvetiti Kazalištu u rodnom Splitu. Njihov prinos osječkoj kulturi i osobito kazališnoj umjetnosti nemjerljiv je i – zasad – nedostignut!
O tom vremenu u svečanom broju lista Kazalište, posvećenomu 60-godišnjem jubileju HNK-a (1967.), Argene Savin vrlo osobno i s neskrivenom emocijom reći će sljedeće:
„U Osijek sam došla s mužem 1947. na poziv tadašnjega intendanta Čiče Tomašića. Ovdje je bila potrebna jedna osoba u ulozi pedagoga, koreografa i plesača, jer nije bilo materijalnih mogućnosti da svaki taj posao obavlja poseban čovjek. Iako nije bilo tako rekuć ni najosnovnijih uvjeta za rad (nije postojala baletna sala, a članovi su bili tek nekolicina volontera) prihvatila sam se tog posla.
I tako se počeo rađati prvi baletni ansambl u Osijeku, u čijem sastavu su se nalazili Mirjana Šantak, danas pedagog u Dječjem kazalištu, Slava Bek, priznata osječka liječnica, Branka Huljev, danas član Zbora, Kaja Ferenčević, danas domaćica i ne bavi se teatrom, Ratko Petković, odličan dramski glumac, danas djeluje u Sarajevu te Joža Komljenović, danas u Rijeci, kojima su se vrlo brzo priključili Štefica Heler, jedina iz prve garniture koja je i danas član Baleta i Elza Sarka, koja je danas član folklornog ansambla Lado.
Dobili smo i dvoranu za rad, pa smo obrazovali i večernji studio iz kojega smo imali namjeru regrutira nove snage za balet. Iz tog studija izašao je Antonije Maksimović, čiji talent je kasnije došao do punog izražaja i u Zagrebu.
I tako smo puni poleta krajem prosinca 1948. izveli prvi baletni divertissement sastavljen od točaka koje su bile u izvođačkim mogućnostima tadašnjih početnika. Bila su to djela Chopina, Glazunova, Savina, Bizeta i Gotovca. No već tada sam se sukobila s problemima koji sve do danas prate rad osječkog Baletu, u prvom redu pitanjem sredstava za popunu ansambla i drugo – kako dovesti i zadržati ljude u Osijeku? Moram priznati da me znala obuzeti i malodušnost, pa je Čiča Tomašić odlučio da pozove u pomoć slovenskog umjetnika Stjepana Suhog. Poslovično ambiciozan, s velikim Elanom Suhi je započeo kampanju za popunu Baleta i tako smo u njegovo vrijeme uspjeli da dademo i nekoliko kompletnih baletnih predstava kao što su Lhotkin „Đavo u selu“, Rimski-Korsakovljeva „Šeherzada“, Delibesova „Coppelia“, Savinova „Balada“, Bombarellijev „Stranac“ i mnogo manjih djela stopljenih u razne baletne večeri.“
Na fotografiji:
ARGENE SAVIN (1921. – 2007.), primabalerina, koreografkinja i šefica baleta
Ova stranica koristi kolačiće radi unaprijeđenja vašeg korisničkog iskustva.
Tehnologijom kolačića HNK u Osijeku koristi se kako bi mogao pružati online uslugu, analizirati korišenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bi mogao pružati bez uporabe kolačića.
Nužni kolačići su potrebni za rad našeg web sjedišta i nužni su za Vaše kretanje našim web sjedištem i korištenje njegovim značajkama; primjerice, oni Vam omogućuju pristup sigurnim područjima web sjedišta. Ovi kolačići su prvenstveno kolačići sesije ili kolačići za povezivanje. Nužni kolačići ne pohranjuju se stalno na Vašem računalu ili uređaju i brišu se kada zatvorite preglednik.
Ovi nam kolačići omogućuju da pratimo Vaše posjete i aktivnosti na našem web sjedištu, stranice koje posjetite i poveznice koje ste kliknuli. Oni nam omogućuju da svaki posjet povežemo s informacijama koje nam je posjetitelj dobrovoljno dao. Ovim informacijama se koristimo kako bismo naše web sjedište i njegov sadržaj učinili relevantnijim za Vaše interese. Ovi kolačići se ne brišu kada zatvorite preglednik, odnosno stalno se pohranjuju na Vašem računalu ili uređaju.